Novi festival u Srbiji
Chudo u Nišu: The next big thing
Pod punim Mjesecom, prošlog je vikenda u Nišu rođeno Chudo.
Uz višak vremena i manjak pameti, nakon tridesetak sati puta i dvije usputne stanice, iz Zagreba smo stigli u ovaj grad s nešto više od 250 tisuća stanovnika. Povod? Lineup iz najava novog festivala Chudo koji nam je djelovao kao garancija da ćemo jednog dana s guštom moći reći: „Mi smo bili na prvom.“ Imena poput Roze Terenzi, Jane Fitz, D. Tiffany, Stingrayja i Vladimira Ivkovića, uz šarmantnu ekipu lokalnih izvođača, bila su dovoljna da nas povuku na jug. I nismo pogriješili.
Festival se smjestio u industrijski kompleks tvornice kože Đuka Dinić. Nakon devedesetih i nesretnih privatizacija, tvornica je doživjela sudbinu većine giganata Srbije pa i Balkana: gašenje proizvodnje, stečaj i zatvaranje. Kompleks od preko četiri hektara i dvadesetak tisuća kvadrata proizvodnih hala godinama je zjapio prazan, da bi se prošlog vikenda prvi put pretvorio u pozornicu. Velebni zidovi, željezne grede i betonske površine nisu bili samo kulisa nego dio cijelog doživljaja, a prostor se ponašao kao još jedan instrument festivala.
Chudo / press
Chudo je već u prvom izdanju pokazalo ozbiljnost s dojmljivih pet stageova, od kojih je svaki imao vrlo smisleni identitet uklopljen u interijer i eksterijer tvornice. Od chillerske Knjižnice, preko Kioska o kojem su brinuli kolektivi Sutra i Radar, pa do velebnog open air Charma, produkcija je bila vrhunska, rasvjeta i zvuk precizni, a generalni je dojam festivala da se radi o nečemu što tek počinje, ali već jako, jako dobro zna kamo ide. Usudili bismo se reći da bi se produkcijski malo koji hrvatski festival mogao mjeriti s ovime što su na Chudu priredili već na prvom izdanju, a stvar postaje još fascinantnija kada se u obzir uzme da su ovo događanje organizatori iznjedrili bez sponzora i velikih brendova u zaleđu. Njihovo, a ujedno i naše Chudo, je definicija toga kako pomalo bezobrazni snovi uz dodatak tvrdoglavog entuzijazma i dašak hrabrosti imaju moć ispisati početke nekih novih epoha.
Chudo / press
Nekalkulirano i blisko publici
Naravno, nijedno prvo izdanje ne prolazi bez sitnih izazova, pa je u petak, s obzirom na veliki broj pozornica i nešto manji broj ljudi, atmosfera u jednom trenutku djelovala razvučeno. No publika je, uz brojne domaće, stigla sa svih strana – od nas iz Zagreba pa sve do gostiju iz Bugarske – što pokazuje da interes za ovakvo događanje nadilazi lokalne okvire, a istodobno donosi značajnu vrijednost samom gradu. Treba pritom imati na umu da je festival održan na samom kraju sezone i da je ovo tek početak jedne priče koja će sigurno rasti. Subota je to već nagovijestila, donijevši dvostruko više posjetitelja i energiju koja je ispunila cijeli kompleks.
Iako mu je ovo bilo debitantsko izdanje, Chudo je pokazao ambiciju, ali i sposobnost da postane the next big thing na regionalnoj sceni. Njegov šarm leži upravo u odmaku od komercijalnog pristupa i naglasku na iskustvu, detalju i zajedništvu. U godini u kojoj je Exit, najpoznatiji srpski festival, ugasio svoja svjetla, najavio selidbu i završio jedno poglavlje domaće festivalske povijesti, Chudo se pojavio kao njegova gotovo kontrastna slika: svjež, nekalkuliran festival blizak publici i prostoru u kojem se odvija. Po onom što smo do sad vidjeli, festival ne pretendira otići u komercijalu, a – s druge strane – ima kapacitet, resurse i znanje da primi i višestruki broj posjetitelja od onih koji su došli na prvo izdanje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Glazbeni program Chuda bio je podjednako snažan kao i sama scenografija. Na glavnom stageu, prve večeri, nastupile su Roza Terenzi i D. Tiffany, imena koja već neko vrijeme nose reputaciju predvodnica suvremene elektroničke scene. Njihovi setovi bili su precizni i odmjereni, ali istodobno i oštri, ritmički gusti i beskompromisni. Publika je dobila ono što je očekivala: kombinaciju svježine i iskustva, plesne dinamike te kreativnih prijelaza.
Sofisticirani kraj
Nakon njih, festivalsku prvu noć zatvorio je Cosmic G, domaćin koji je uživao posebno povjerenje publike. Njegov set bio je šarolik, rasponom bogat, s kombinacijom starih favorita i novih iznenađenja, no ostao je mali žal jer je završio pola sata ranije nego što se očekivalo. Taj nagli kraj ostavio je osjećaj kao da je priča prekinuta u pola rečenice, no večer smo završili na Hidden stageu, koji smo te večeri ionako često posjećivali. To je bila bina za one koji traže nešto drugačije: hladniji, tvrđi, industrijski đir, odmaknut od melodija glavnog programa. Tamo su prvi dan redom nastupili Dakman, Vagabond i RTY. Publika koja je odabrala ovaj stage bila je predana i fokusirana, gotovo hipnotizirana repetitivnim ritmovima, a energija se osjećala kao neka paralelna priča festivala. Manje blještava, ali jednako moćna.
Drugu večer festivala proveli smo na glavnom stageu, gdje je nakon razigrane Ciel, koju smo uhvatili na kraju, zasvirao Vladimir Ivković. Njegov set bio je nepredvidljiv, prepun zaokreta: u jednom trenutku uplovio je u trancey momente koji su dizali publiku, da bi već sljedećim potezom sve spustio u mirnije, introspektivnije vode.
Chudo / press
I onda – Jane Fitz. Njezin closing set bio je upravo ono što završnica festivala treba biti: hipnotička, duboka, mračna i moćna. Nije imala potrebu dokazivati se brzinom ili efektima; njezin pristup bio je sofisticiran, gotovo aristokratski, s finim nijansama koje su publiku uvele u stanje kolektivne hipnoze. Zatvorila je festival bez imalo patetike, ostavljajući dojam da se iskustvo moglo nastaviti u beskraj.
Sve u svemu – Chudo je pokazalo prkosnu autentičnost i kvalitetu te opravdalo parolu Clearly, it’s something else pod kojom se reklamiralo. A nama je predrago što ćemo moći reći: „Mi smo bili na prvom.“
