15
stu
Izvještaj

Placido Domingo u Lisinskom

Requiem u suton odlaska

Placido Domingo u Lisinskom Foto: Neja Markicevic / CROPIX

share

Plácido Domingo, jedan od onih opernih umjetnika koji su obilježili cijelu jednu eru, ovu našu, kao šti su to učinili Caruso početkom prošlog, ili Callas, Corelli ili Del Monaco sredinom prošlog stoljeća; čije je ime postalo gotovo eponimom za operu i koji je, ako na tren i zaboravimo sve vrhunske izvedbe na svjetskim opernim scenama i snimke koje o tome danas svjedoče, kao dio fenomena Triju tenora, s Lucianom Pavarottijem i Joséom Carrerasom, popularizirao operu i učinio je dostupnom zaista svima.

Koliko mu svijet duguje na tome, koliko nevjerojatnih glazbenih trenutaka, od kojih je jedan od nezaboravnih i koncert na splitskim Prokurativama 1997., svakako jedan od najvećih i najljepših glazbenih događaja u našoj zemlji, već je sasvim dovoljno da prihvatimo i njegovo glazbeno djelovanje nakon završetka karijere kao tenora, tijekom posljednjih dvaju desetljeća. Prihvatila je to Metropolitan opera i mnoge druge opere u kojima je pjevao uloge baritona i dirigirao opernim izvedbama, ostajući i dalje nadahnuće i publici i umjetnicima oko sebe.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

I zagrebačka publika Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog procijenila je i ocijenila, pokazavši to toplim pljeskom dočeka na Domingovom prvom nastupu u Zagrebu, sada kao vremešnoga dirigenta Verdijevim Requiemom, Domingovu kvalitetu živuće legende operne umjetnosti i dala podstreka zanimljivoj, intrigantnoj i u mnogočemu iznenađujućoj izvedbi koja je uslijedila.

U njoj je, odmah to treba reći, bilo nešto od sutonskoga sjaja gotovo viscontijevskog, gepardovskog zalaza, odlaska – ako se mogu dozvoliti ove filmsko-glazbene impresije, ali i raskoši tapiserije iz koje izviru tople boje, bogatstvo manire, stila, kompleksna ljepota, koju može otkriti i razotkriti samo starost i iskustvo.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Jedan pristup tom djelu, Verdijevom Requiemu, koji se ne može često doživjeti, u kojem nema – iako će to možda kontradiktorno zvučati – nametanja ega dirigenta, koji nema potrebu glazbu ubaciti u neku drugu brzinu, dati ovom vremešnom Verdiju, neka brza tempa i nestrpljivost, kakvu često čujemo, nego mu se klanja, gospodski, kao jedan iskusan umjetnik drugome, otkrivajući sve odjeke Verdijevih opera u ovoj velikoj dramskoj freski, od Traviate do Aide, u nizanju glazbenih ideja među dionicama solista, zbora i orkestra.

Kao dirigent, gotovo samozatajan, Domingo, čiji su stav tijela i kretnje bili uvijek nagnuti glazbenicima, čiji stisak nije bio do kraja čvrst, u kojem je bilo one pjevačke mekoće, davao je potrebnog glazbenog prostora glazbenicima pred sobom, s jedne strane vodeći ih dovoljno pregledno kroz gusto, tempestuozno, puno dramskih kontrasta i blistavih vedrina tkivo Verdijeve glazbe, s druge dajući im upravo toliko slobode da sami muziciraju, da ostvare potencijal goleme arhitekture ove partiture, potencijal tona i fraze, od sitnih tremola gudača u pianissimima do gromoglasnih fanfara, od mističnih a cappella ansambala do kompleksnih fuga, dajući pravi smisao Verdijevom viđenju Posljednjeg suda i molitvama iz Mise za mrtve.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Plácido Domingo na zagrebačkoj je izvedbi Requiema dirigirao je vrsnim glazbenicima, ansamblima i solistima koji su dali svoj maksimum, koji su – i to nije samo floskula – u tom trenutku živjeli za tu glazbu, crpeći snagu iz ove možda Verdijeve najmoćnije partiture od svih, i vraćajući joj je. Zbor HRT-a nadopunjen dobrim dijelom nizom gostujućih pjevača, od kojih je najveći broj iz Zbora HNK Zagreb, pokazao se u ovom spoju još jednom kao idealan tumač velikih oratorijskih djela, čije su sve dionice odisale potencijalom, prozračnošću i ljepotom tona.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Prekrasno oblikovana masa zvuka, koja se poput koordiniranog jata širila i sažimala, od minimalnih piana do glomaznih, ali nikad isforsiranih ili oštrih fortea, ostavljajući dojam dinamičkog potencijala, kao i čvrsta konstrukcija, koja je pak dovoljno fleksibilna da odgovori zahtjevima dirigenta, sigurno je nešto što treba zahvaliti zborovoditeljici Nini Cossetto, koja je besprijekorno pripremila zbor. Sa sigurnošću, lakoćom i agilnošću Zbor je odgovorao zahtjevima dirigenta i partiture, u pjenušavom razgovjetnom i svijetlom, gotovo baroknom Sanctusu, ozbiljnom Libera me, gromkom impozantnom Tuba mirum, dok je meko brujao i razlijegao se Agnus Dei, općenito ostvarujući širok dijapazon operno-dramskog a ujedno duhovnog izraza djela.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Komplementarni Zboru bili su solisti, čije dionice isprepletene međusobno i sa zborom, pod Domingovim dirigiranjem nismo osjećali kao zasebne brojeve, nego zaista kao tkanje i prožimanje svih niti partiture, koje grade cjelinu kako partitura odmiče. Kao prva Lana Kos, koja je, unatoč isprici zbog bolesti na početku koncerta, zaista kreirala sopransku solo dionicu.

Fraziranje u kojem je pronašla niz originalnih rješenja, višeslojnost boja tamnog, ječnog, baršunastog glasa, u ansamblima i u solističkim ulomcima, bili su u punokrvnoj verdijanskoj maniri, a interpretacija proživljena, te pjevački i sopranski gotovo majstorska. Mjesta za dosezanje savršenstva još ima, u posljednjim pianima Libera me, u kojima se osjetila indisponiranost zbog koje je pjevačica ispričana, ali cjelokupna izvedba bila je moćna i dirljiva i možda u najvećoj mjeri individualno doprinijela snazi cjeline.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Verdijanski zahtjevi pak nisu bili idelani za mezzosopranisticu Jelenu Kordić, od koje smo očekivali više volumena, iako je njezina izvedba bila muzikalna i korektna, ali donekle izvan balansa unutar ansambala. Svoju izuzetnu muzikalnost i ljepotu glasa, kao i zavidnu tehničku kvalitetu pjevanja još je jednom pokazao mladi tenor Filip Filipović. Unatoč mladosti već sada on je vrstan interpret Verdijeve glazbe.

Nježan, a ujedno čvrst i prodoran Ingemisco, nadahnut Hostias, pun nijasni, sostenuta, ujedno i otvorenog, talijanskog tona, blagotvorne boje, kao i stabilnost u ansamblima, posebno intonacijska u osjetljivim a cappella ulomcima, ono je što priželjkujemo od tenora u Verdijevom Requiemu i što ovaj mladi tenor, kao rijetko koji koje smo slušali na pozornici Lisinskog, bez imalo problema uspijeva ostvariti. I točka na i solističkog kvarteta, bas Ivica Čikeš, naš vjerojatno jedini pravi verdijanski bas, koji daje ugodno tamnu, meku podlogu kvartetu, čije bogatstvo glasovne boje dolazi do punog izražaja u ovoj partituri, od prigušenog, dramatičnog Mors stupebit, do pjevnog Confutatis.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Kvartet se lijepo složio, a njihove pojedinačne kvalitete posebno su se lijepo istaknule u svojevrsnom nadmetanju solista u nizanju ulomaka sekvence Dies irae, da bi se raskošno spojili u široko uzetom tempu Lacrymose, zbog čega je do posebnog izražaja došla zagasita ljepota ove Verdijeve koračnice. Simfonijski orkestar HRT-a, čiji je koncertni majstor bio Sergej Evseev, snažno je doprinio građenju ovog Verdijevog ekspresivnog obreda, podržavajući meko sva sotto voce  pisana u vokalima, svjetlucajući u Sanctusu i stavku Lux aeterna, pršteći ratničkim bojama u moćnim, lijepo raspoređenim fanfarama početka Tuba mirum, te agilno, angažirano sudjelujući u ostvarenju svih zahtjeva partiture i dirigenta.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Ono što su uspjeli, zajedno sa zborom i solistima, pod vodstvom Plácida Dominga je konzistentna, od početka do kraja u ideji ujednačena izvedba, u kojoj nije bilo iskakanja iz tempa, iz atmosfere, u kojoj se, unatoč katkad malim i zaista zanemarivim ljuljanjima konstrukcije, jer raspada nije bilo, išlo u dubinu glazbe, proživljavala agonija i prosvjetljenje Posljednjeg suda i događala raskošna drama posmrtnog rituala. Iako će Plácido Domingo ostati zapamćen kao sjajan operni tenor, vjerujemo da će ostati zapamćen i ovaj Domingov zagrebački nastup u kojemu je svoje znanje i svoju zdušnost u izvedbi Verdijeve glazbe pokazao i ostvario u suradnji s ponajboljim hrvatskim glazbenicima.

Moglo bi Vas zanimati