Elektronika kao startna točka i esencijalni dio

Collettivo_21, mladi talijanski ansambl za suvremenu glazbu koji je prvi put gostovao u Zagrebu, ostavio je na mene dojam najupečatljivijeg programa koji sam poslušala na ovogodišnjem MBZ-u. Kao i većina programa s elektronikom, njihov koncert održao se u Pogonu Jedinstvo.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Taj prostor izvan centra – a možda i van interesa jednog dijela bijenalske publike – bio je lokacijom nekih od najinteresantnijih koncerata ovogodišnjeg MBZ-a. Osim Collettiva 21, tu su nastupili ansambl zeitkratzer, Proxima Centauri, a čak je i Cantus ansambl Laubu zamijenio Pogonom.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Koncert Collettiva 21 istaknuo se svojom koncepcijom, programom kao i izvedbom koja je ujedinila svježu, mladenačku energiju sa zrelim i uvjerljivim nastupom. Ansambl je nastao 2015. godine kada su se nakon studija na konzervatoriju u Piacenzi okupili mladi glazbenici koje je povezala ljubav spram suvremenoga glazbenog izričaja. Kolektiv koji sačinjavaju flauta, saksofon, violončelo, električna gitara, klavir, udaraljke i elektronika na svom programu ima djela koja su nastala upravo za njih ili su revidirana za taj ansambl.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Ne čudi, dakle, da su se na programu, uz dvije praizvedbe, našli mahom mladi talijanski skladatelji od kojih je jedan i sâm član ansambla. Dodajmo i da su gotovo svi skladatelji prisustvovali koncertu čime se komunikacija na relaciji skladatelj-izvođač-publika podcrtava kao jedna od najvažnijih stavaka nastanka i interpretacije glazbe. Time dolazi do izražaja uloga MBZ-a, koji ne samo da promiče etablirane skladatelje i izvođače već služi i kao platforma za razvoj i oblikovanje scene te angažira svoju publiku promičući dijalog i razmjenu ideja između svih aktera scene.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Možda najzanimljivija odlika koncerta bio je njegov format u kojem su se skladbe nizale bez prekida i/ili pljeska između. Ovakav format nije jedinstven ovogodišnjem izdanju biennala, jedan takav primjer publika je doživjela i na koncertu Fauna daha u Laubi. No, za razliku od spomenutog koncerta u kojem su se skladbe jednostavno nizale jedna za drugom, najavu tj. objašnjenje ovakvog formata kao i bešavne prijelaze između skladbi odradila je elektronika, odnosno nekoliko različitih traka (MicroTapes), elektroničkih intermezza čije autorstvo potpisuje ansambl. One su omogućile glatke prijelaze između skladbi te ostvarile novo i jedinstveno koncertno iskustvo.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Djelo koje je otvorilo koncert je Funerali dell’anarchico Serantini Francesca Filideija, i to je bila jedina skladba na programu koja nije koristila elektroniku. Svojim je konceptualnim pristupom zahtijevala od svojih izvođača da se za pogrebni ritual sardinijskog anarhista premetnu u udaraljkaše te je izvrsno, dramski uvela u koncert, osim toga i najavila programsku politiku kolektiva koji se orijentira na glazbu 21. stoljeća, što je sugerirano i u njihovom nazivu.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Filidei pripada generaciji skladatelja (uz Fausta Romitellija, Claru Iannottu, Marca Stroppu i druge) s kojima je Italija je prevrednovala svoje umjetničko nasljeđe i ulogu u europskome umjetničkom diskursu 20. stoljeća, iznjedrila jednu od najzanimljivijih generacija skladatelja te došla u fokus kao jedno od žarišta suvremene glazbe.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Dok su starije generacije otkrivale nove akustičke terene i bavili se eksperimentalnim pristupom pri upoznavanju novih izražajnih sredstava na koje je utjecao razvoj tehnologije u 20. stoljeću, mlada generacija skladatelja s tim je spoznajama odrasla što se vidi u lakoći i kompleksnosti u baratanju tim medijem kao i načinom na koji ga integriraju u svoje skladbe.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Za mlade skladatelje koje je publika upoznala na ovom koncertu – poput Claudija Panariella, Sare Stevanović, Maurizija Azzana i Luce Guidarinija – elektronika nije samo proširenje zvučne slike nego njena startna točka i esencijalni dio. Drugi dio slagalice koncerta čine predani izvođači čija je (sin)energija odlučujući faktor u doživljaju koncerta, a Collettivo 21 se pokazao kao više nego dorastao toj ulozi.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Skladba Claudija Panariella pod nazivom Private Journal of Dreams ima očekivano snovitu atmosferu koju skladatelj postiže razvučenim i minimalnim zvukovnim kretanjima. Sličan tretman nalazimo i u (revidiranoj) skladbi Maurizija Azzana, Extended II.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Oba djela zahtijevaju izuzetnu suptilnost i egzaktnost u kreiranju zvukovnih boja te u koordinaciji s elektronikom, međutim, dok je kod Panariella čitavo djelo poput produljenoga meditacijskog (snovitog) iskustva, Azzan se oslanja na noise, distorzirajući kvalitetu zvuka što postiže proširenim tehnikama u solo dionici violončela koja vodi dijalog sa svojim zrcalom u elektronici.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Nova skladba Frana Đurovića programski je bila uokvirena dvjema skladbama za električnu gitaru solo Giulije Lorusso. Poput skladbi talijanske skladateljice, Đurovićeva skladba bavi se zvučnim ispitivanjima blokovskih zvučnih situacija s limitiranim glazbenim materijalom.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Đurović koristi izrazito punktualizirane instrumentalne geste dok nenametljivu elektroniku koristi kao zvučnu kulisu. Dinamika izmjene skladbi bila je naglašena prostornim razmakom ansambla na pozornici i gitaristice koja je sjedila na odvojenom, improviziranom podiju.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Drugo praizvedeno djelo je The Poetic Carcass of an Almost but not Quite Shaped World mlade srpske skladateljice Sare Stevanović koja se školovala u Italiji gdje je i upoznala članove Collettiva 21. U ovoj skladbi za elektroniku, (snimljenu) pripovjedačicu i ansambl jasno je vidljiv efekt dobro uhodane suradnje skladateljice i izvođača.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Rezultat je bila uspješna izvedba skladbe koja je publiku zaintrigirala, ali ostavila bez odgovora na brojna pitanja. Ova koncertna izvedba muzičkog teatra (koja ostvarivanje svojega punog potencijala tek čeka s nekom novom, scenskom izvedbom) pokazuje skladateljičin talent za ispreplitanjem suvremenog izričaja, jednostavnih i melodičnih pasusa s humorom u glazbi.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Skladateljica je humor ostvarila jednostavnim jingleom koji glazbenici pjevaju prilikom odbrojavanja pet činjenica koje donosi glas. Ovaj jednostavni postupak funkcionira na dvije razine pa uz humor pridonosi dinamičnosti i narativnosti skladbe. Bez predloška koji može pratiti, publici je preostalo da sama razabere tekst (spoj skladateljičina teksta s izabranim insertima iz eseja Slavoja Žižeka) koji izgleda da ne slijedi klasični narativni luk, no s obzirom na nepotpunu izvedbu, to će pitanje za sada ostati neodgovoreno.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Posljednja skladba na programu bila je Holobiont za elektroniku i ansambl Luce Guidarinija, člana ansambla zaduženog za elektroniku. Spretno baratanje elektroničkim medijem najviše je došlo do izražaja upravo u ovoj skladbi koja se definitivno mora doživjeti uživo jer se oslanja na pažljivo osmišljenu konstelaciju zvučnika u prostoru koji pružaju doživljaj zvuka vjeran autorovoj umjetničkoj zamisli i pružaju fizikalni doživljaj zvuka.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Zvuk kao osjet predivno je ali neponovljivo iskustvo sa standardnim, stereo setom zvučnika.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Koncert tako postaje nezamjenjiv doživljaj, a ovim formatom koncerta kao i programom MBZ je pokazao da svojoj publici može i zna ponuditi nova iskustva i ideje, ne samo u sadržaju, već i u konceptu koncerta kao doživljaja.

Foto: Matej Grgić/MBZ

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.