Jasenko Houra: „Bend postoji samo pred publikom!“

U prosincu, krajem 2024. godine rasprodali su ništa manje nego tri puta zagrebačku Arenu, među ostalim

Prljavo kazalište u Areni Zagreb/foto: Filip Bušić

Iako se o silnim koncertima u Areni u posljednje vrijeme piše senzacionalistički, nadugo i naširoko te iako je malo kome uspjelo rasprodati Arenu tri večeri uzastopce (naročito ne iz rock žanra) o pothvatu Prljavoga kazališta nije se nešto dizala prašina osim protokolarnog izvještavanja.

Moguća su dva odgovora.

Prvi je uobičajeni, manje ili više, parcijalno ignoriranje uspjeha svih vrsta ovoga benda kroz njihovu dugu povijest od 48 godina.

Drugi može biti i naviknutost na uistinu fascinantno veliku i dugovječnu uspješnost i u stvaralaštvu i u poslovanju Prljavog kazališta.

Naravno da Cesarica Bestseller nije slučajna i nije nekom greškom pala padobranom s neba.

Prljavo kazalište u Areni Zagreb/foto: Filip Bušić

Ova nagrada u slučaju Prljavog kazališta ima dodatnu vrijednost, jer grupa osim koncerata s ulaznicama ima brojne za publiku besplatne koncerte na gradskim trgovima u zemlji i inozemstvu. Potražnja za koncertima Prljavoga kazališta – bili za publiku besplatni ili s plaćenom ulaznicom – iznimno je visoka. Dovoljno je baciti i površan pogled na njihov koncertni raspored, stari i budući, pa ostati čak i začuđen koliko su traženi.

Ali, eto, nisu Lepa Brena i Jasenko nema za nevjestu Prijovićku, a nije ni uganuo nogu. Da se razumijemo, ne želim nikakvo uganuće ni Breni ni Jasenku, niti bilo kome.

Publiku Prljavoga kazališta zanimaju prije svega njihove pjesme i veličanstveni koncerti. Ipak, tu i tamo potkradu se i uoče neki detalji kao što je jedna obožavateljica nakon koncerta Prljavoga kazališta u Samoboru napisala: „Koncert je bio super stvar. Super dobra energija. Super atmosfera. Mladen (Bodalec, op. a.) ima baš super čizme.“

Eto, samoborski koncert bio je super i sve je bilo super, a i pjevač je imao super čizme!

Slatko, simpatično…

U Dubravu u Birtiju „Nova ploča“ i autolimarsku radionicu u potrazi za korijenima velikoga autora i njegova benda

No da se prisjetimo kako je došlo do Cesarice Bestseller i do silnog komplimentiranja Samoborke i stotine tisuća fanova Prljavoga kazališta u Hrvatskoj i diljem svijeta. Ne podliježimo predrasudi da u inozemstvu na koncerte dolaze samo djeca naših gastarbajtera i iseljenika. Ta djeca dolaze sa svojim prijateljima, Amerikancima, Australcima… koji se onda čude kako u Hrvatskoj imaju tako dobar rock bend.

I to koji je nastao u zagrebačkom radničkom kvartu Dubrava. Postoji Donja Dubrava – više radnička, i Gornja Dubrava – manje radnička. Kazalištarci su bili klinci iz Gornje i Donje Dubrave utemeljeni u nekakvoj sklepanoj baraci u Donjoj Dubravi koja i danas postoji.

Prljavo kazalište sudbinski je vezano za Dubravu, kao što je Gibonni za Dalmaciju i Mediteran, Lou Reed za asfaltnu džunglu, New York (pjesma ”Vlak u zavoju”: Ja sam samo gradski momak / Nisam ja selo / Nedostaju mi gradske ulice i neonska svijetla. Stonesi i nakon svega, življenja po Americi i diljem svijeta, posljednji album Hackney Diamonds promoviraju u londonskom kvartu Hackney, jer „mi smo  ipak rock bend iz Londona“. Promocija je bila u lokalnom arhaičnom kazalištu Empire Hackney.

Često sam sedamdesetih i osamdesetih godina službeno posjećivao najveću Tvornicu ploča Jugoton u Dubravi i ulazio na glavni vanjski ulaz uz koji je bila birtija Nova ploča.

Prljavo kazalište – dobitnici nagrade Cesarica Bestseller/foto: Samir Cerić Kovačević

Do nove ploče preko Vol streeta

Čvrstu, dubinsku povezanost Dubrave i Prljavog kazališta iz prve sam ruke iskusio posjetivši je 1996. Iz pjesama sam odavno znao za tu kvartovsku priču. Domaćin mi je bio Jasenko Houra premda smo se sretali i prije toga na mnogim mjestima u gradu. Grad je za klince iz Dubrave bio Grad Zagreb, nešto veliko, bright light, big city. Dubrava je započinjala na okretištu tramvaja, tada 11 i 12, a ja sam do Nove ploče, gdje me čekao Jasenko, kratko pohodio čuvenu Konjščinsku ulicu. Bila je po običaju prepuna kupaca najrazličitije robe („od igle do lokomotive“) po nevjerojatno niskim cijenama. Nitko nije pitao odakle je roba, a vlasnici trgovina imali su oko ulice parkirane uglavnom BMW-e i Mercedese. Kupovali su naročito vlasnici štandova, kafića i butika. Ulica se jedno vrijeme nazivala i Vol street jer su prvi pobjednici parlamentarnih izbora slavili pečenim volom. No s vremenom za takav vid poslovanja i trgovine su se promijenile i zbog uvođenja poreza, a diljem grada pojavili su se kineski trgovci pa je ulica opustila i danas je ostala samo u legendarnim pričama.

Muzika nam je u početku bila tanka, pili smo slatke stvari

U međuvremenu simbol Jugotona/Croatia Recordsa, birtija Nova ploča ostala je ista. Jasenko me je sačekao u skromnom interijeru punom duhanskog dima i konobarom s leptir mašnom.

„U ovom lokalu od početka smo se sastajali. Pili vermut, šeri i ostale slatke stvari. Zato nam je muzika u početku i bila takva, tanka. Ali bili smo ponosni na sebe jer smo imali bend, to je bilo jedino čime smo se mogli baviti. Prestali smo igrati nogomet, čime se mladost uglavnom bavila. Da nije bilo toga benda vjerojatno bih poput mnogih ostao u Dubravi i za istim stolom igrao karte. Kazalište je imalo želju krenuti da bude sve organiziranije. Htjeli smo viknuti cijelom svijetu, vrisnuti da postojimo i da je ovaj naš planet Dubrava, da nešto govorimo o sebi , da postojimo i da budemo kreativni.“

Prljavo kazalište u Areni Zagreb/foto: Filip Bušić

Mali, daj ti reci što mi nemremo

U jednom trenutku Jasenko se preselio u grad, ali nikada nije napustio Dubravu, samo fizički.

„Ne mogu maknuti život koji je presudan za mene, za moje formiranje, pripadnosti. Dubrava je bitna za moje formiranje, taj osjećaj pripadnosti kvartu. Dubrava je bila i mistificirana. A opet, mi smo dolazili u grad uvijek u čoporu da se ne bismo izgubili. To je činjenica. Ono što je bilo bitno meni za pisanje pjesama jest taj milje i to je uvijek završavalo: ‘Mali, daj ti reci što mi nemremo’. Bio je to radnički kvart, ali nije bilo bitno iz kojih sve porodica smo dolazili. Bili smo solidarni. Ako nismo imali love za piće, onda je sve platio onaj koji je imao. Zajedno smo išli i na more u Savudriju s društvom Naša djeca. Zato kasnije kad smo postali veliki bend nismo se ponašali kao rock-zvijezde. Znate već kako se oni ponašaju. U nas toga nije bilo. Prevladavao je taj duh škvadre u našem kvartu. Zato su i svi naši idoli – The Who, na primjer, bili kvartovski obojeni. Pa smo i mi imali taj naboj. Kvartovska priča mi je najbolja jer mi otvara neke stvari da bih mogao pisati. S druge strane, kod mene u kući uvijek se provlačila jedna rečenica koja mi je ostala: Ljudi bez korijena nesretni su ljudi, ljudi koji ne znaju gdje su im korijeni.“

Uloga jedne autolimarske radione u povijesti hrvatskoga rocka, Bogović je podu na podu radione znao i prenoćiti

Jasenko Houra i društvo, eto, bili su sretnici glede korijena, ali imali su oni sreće s onim što bi mogli nazvati kvartovskom solidarnošću izvan kruga samoga benda. U početku Prljavo kazalište nije imalo love za unajmljivanje nekog prostora za vježbanje. Nesebično je priskočio u pomoć vlasnik jedne autolimarske radione.

Zvala se Monti, a vlasnik je bio Mirko Čunko. Jasenko me je odveo do kultnog mjesta i do majstora Čunka. Radiona je bila u podrumu veće kuće i u njoj je bilo uvijek nekoliko automobila  na popravku. Priča mi majstor Čunko, u uobičajenoj plavoj radnoj kuti: „Nisam ja baš bio zagrijan za to što su oni svirali, ali nadao sam se da će od tih dečkova nešto biti. Dosta mi je da ih vidim na televiziji, naročito kad izvode ‘Ružu hrvatsku’.“

No da bi vježbali morali su isfurati sve aute van pa ih vratiti nakon probe. U tom prostoru Davorin Bogović znao je i prenoćiti. Pitam majstora Čunka je li zbog buke imao problema s milicijom: „Jesam neko vrijeme, ali sredio sam to već nekako.“

„Nikada vi nećete prodati sto tisuća ploča!“  

Odlazak iz Dubrave u Grad bila je za klince iz Dubrave s tek obješenim gitarama o rame radost i pravo veselje. Povod bi bio obično stadion Dinama u Maksimiru ili odlazak u kino na Kvaternikovu trgu. Odlazak u Bermudski trokut u centar grada – Zvečka/Blato/Kavkaz – gdje se okupljalo raznorodno kreativno društvo bilo je i stvar radoznalosti, ali i posla. Jasenko mi baš ispred Zvečke kaže: „Dolazili smo kao anonimci i tu smo mogli vidjeti sve te face koje smo gledali na televiziji. To nam je bilo dosta važno. Jer mi smo bili još klinčadija. Ali tu smo sreli i Mirka Ilića, dizajnera našeg prvog albuma i prvog menadžera Milana Škrnjuga i, naravno, ljude iz Poleta.“

Bio je to Novi val na jednom mjestu, ali Prljavo kazalište kao da svemu tome i nije baš pripadalo: „Polet je sve to objedinjavao. Mi smo od svih tih bendova bili sa strane. Naši su pogledi bili drugačiji. Naprosto nikada se nismo do kraja osjećali kao dio toga, dio Novoga vala. Ali, tu sam prvi put kontaktirao managera Milana Škrnjuga, ponudio mu da nam bude menadžer, da ćemo prodati sto tisuća ploča, na što se on grohotom nasmijao usred Zvečke i rekao mi: ‘Nikada vi nećete prodati sto tisuća ploča! A ako se to i dogodi, platit ću limenu glazbu da ti svira od okretišta tramvaja u Dubravi pa sve do tvoje kuće!’“

Samo u prvom naletu album Crno bijeli svijet Prljavoga kazališta prodan je u sto tisuća komada, a svoje obećanje – plaćanje limene glazbe – Milan Škrnjug nikad nije održao.

S protokom vremena Crno bijeli svijet dosegao je nakladu od dvjesto tisuća primjeraka!

Sjećam se te 1980. godine da sam dobio probni otisak ploče, na brzinu preslušao i emitirao ga u cijelosti nekoliko puta u emisiji Radio Jadran Drugog programa Radio Zagreba, koji se emitirao od 7 do 12 sati i bio iznimno popularan među najširom publikom. Bilo je telefonske zvonjave, slušateljstvo je pitalo tko su ovi genijalci. Komplimenti su pljuštali. To jest bio drugi album Prljavoga kazališta, ali prvi album iz 1979. (Prljavo kazalište) nije bio najbolje prihvaćen pa ljudi nisu ni znali za bend. Kritika je zato objeručke prihvatila oba albuma. A kako i ne bi kad je Jajo otvorio, prvi put u povijesti rocka u bivšoj državi, neke teme koje su bile tabu i koje nikome iz Novog vala ne bi pale na pamet: „Ja sam za slobodnu mušku ljubav“, „Izgubio sam sliku iz legitimacije“, „Vojna parada“ (naravno, ona u Beogradu), a Tito je bio još živ.

Houra je artikulirao što su klinci i odrasli mislili, ali se nisu usudili reći. Taj prvi album imao je i veliku  medijsku promociju u Sloveniji. Emisija Crvena jabuka Radio Zagreba emitirala se jednom pet sati iz studija ljubljanskog Radio Študenta.

Zamolio sam Igora Vidmara da recenzira album Prljavog kazališta. Tog trenutka Ljubljana je bila snažno izvorište punka baš kroz Igora Vidmara, Pankrte i Radio Študent. Vidmar, kultna figura pankerske revolucije, bio je naklonjen albumu s napomenom da su Jasenko i ekipa prije i ponajviše rock and roll, a ne punk.

To i nije bila zamjerka ili kritičarska opaska nego konstatacija činjenice. Uostalom, već je Mirko Ilić, svjetski prepoznati i iznimno poštovani dizajner, crtač stripova, art direktor Timea i još štošta od vrhunske umjetnosti, dizajnom omota albuma dao do znanja o čemu je riječ.

Na nekoliko većih komada isjekao je onu veliku jezičinu Micka Jaggera i takvoj jezičini prikačio zihericu. Tijekom cijele karijere Jasenko Houra i Prljavo kazalište bili su kreativni eklektici. Mijenjali su se i pjevači, no identitet nikada nije ishlapio. Punk je, čini mi se, više bio dekoracija, a ne jednom Houra je isticao, naročito u novije doba: „Globalno okruženje kome pripadam ide od Rolling Stonesa preko Brucea Springsteena do U2.“

U cijelu ovu priču o Houri kao autoru i njegovu globalnom okruženju, kad se dobro razmisli, treba ugraditi još jedno ime koje nema nikakve veze, u formalnom smislu, s rock and rollom. Čak bih rekao da je u suštini na Houru kao tekstopisca manje utjecao Johnny Rotten, Mick Jagger/Keith Richards, Bruce Springsteen ili Bono a više – JIŘĺ MENZEL!

Junak novog češkoga filmskog novog vala (Strogo kontrolirani vlakovi, Selo moje malo…), humanist prije svega, zna kombinirati humanistički pogled na svijet sa sarkazmom i provokativnim temama, profinjenog melankolično-humornog rukopisa.

Nemojte mi srušiti Trg!

Da se razumijemo, poput svih velikana u rocku i Jasenko Houra bio je itekako svjestan činjenice da rock u pojedinim slučajevima nije samo glazba. Imao je društveno i političko značenje. Samo što je on to iskazivao na jedan rafiniran, „menzelovski“ način. I poput pravih umjetnika predviđao je potpuno spontano i nevino važne događaje. Koncert na Trgu u listopadu 1989. bio je – a da je malo tko toga bio svjestan – hrvatski bunt protiv vlasti. S pozornice se nije mogao čuti nijedan poklič ili kakva parola, iako je u publici – 250 tisuća razdraganih ljudi – bilo istaknuto puno hrvatskih zastava, a jedino je na kraju otpjevana ”Mojoj majci/Ruža hrvatska”. To je bilo dovoljno.

Jedino je Jasenko u jednom trenutku zamolio publiku: „Nemojte mi srušit Trg. Tu dolazi konj!“ Koji je on prorok bio. Uskoro je na Trg došao ban Jelačić na konju. Pjesma ”Mojoj majci” postala je simbolom hrvatstva, ali Prljavo kazalište nikada nisu tu jakost pjesme (zlo) upotrebljavali za profit banda u bilo kojem pogledu. Što bi netko drugi dao da je imao tu pjesmu?!

Prljavo kazalište, čini mi se, blago je ili jedva sugeriralo jednu uljuđenu opciju hrvatstva. A nisu se bojali niti nastupiti u Beogradu i izvesti pred tisućama ”Mojoj majci”, i to bez ikakvih negativnih reakcija.

Bio sam na mnogim koncertima Prljavoga kazališta, malim i velikim, povijesnim i manje povijesnim, ali jedan mi je ostao u posebnom sjećanju. Onaj dva dana poslije Božića 1994. na glavnoj zagrebačkoj tržnici Dolac tako blizu prvostolnice, zagrebačke katedrale. Bilo je hladno, maglovito, prava božićna atmosfera, nekih sedamdeset tisuća ljudi. U takvom okružju neke su Jajine riječi dobivale pravi nikad snažniji značaj.

Tu večer nije vrijedila Jajina izjava da je jedna od esencijalnih stvari sudjelovati s bine i stresti svoje ogorčenje i bijes. Takvi koncerti u rocku obično i jesu, mada Jajo nikada ne zaboravlja onu u Jiříja Menzela: „Dvije najvažnije stvari u životu su ljubav i humor. Da nije humora, kako bismo preživjeli tugu?“

Na Dolcu su 1994. Jasenko Houra i Prljavo kazalište imali i odašiljali ljubav. Nikad prije nego te večeri na Dolcu veću snagu nisu imali stihovi: Bože čuvaj naše golubove i sirotinju jer bogati se ionako za sebe pobrinu.

Na kraju, kad sam ovako podastro razne slojeve stvaralaštva, rada i ponašanja Prljavog kazališta, možda bude jasnije zašto i nakon 48 godina ljudi hrle na njihove koncerte u broju koji im je priskrbio Cesaricu Bestseller 2024/25. Puno je tu estetskih, moralnih i inih razloga koji su se obogaćivali godinama.

Zbog svega publika je stekla jedno ogromno povjerenje u njih pa nije čudo što su prodali najviše ulaznica za koncerte. Možda u cijeloj priči znače i stihovi iz pjesme ”Heroj ulice”.

Naziv može sugerirati uličnog negativca, ali ovdje nije o tome riječ. Nije riječ o mladiću koji vodi nekakvu razbojničku bandu, što je tema i filmova i pjesama. Riječ je mudrosti mladoga čovjeka kao što je bio Jasenko 1980.: Želio sam biti heroj ulice bar jedan dan / Prisiljen da razmišljam / Ja shvatio sam sve / Nisam rođen da budem heroj.

Mnogi to nikada ne shvate, nažalost. Jasenko Houra jest i zato se i ponaša kao prava rock anti-zvijezda! To je inače veoma teško izvedivo.

P.S. Prljavo kazalište nije samo rekorder nego i fenomen druge vrste. Jasenko Houra i Mladen Bodalec s društvom stekli su Cesaricu Bestseller.

U isto vrijeme Prljavo kazalište s Davorinom Bogovićem i Tihomirom Filešom po klupskim prostorima od Zagreba preko Londona do Beograda pronose slavu prva tri albuma benda. Neke se pjesme, naročito s prvog albuma i singla ”Televizori” prvi put izvode u živo. Nisam ja sad tu neki prijatelj ili oni meni. Komuniciramo od davnina – a kako i ne bismo kad imaju povijesni značaj za rock u ovim širim prostorima, ne samo Hrvatskoj, još od kad je Tihomir Fileš imao svega četrnaest godina i kad ga nisu htjeli pustiti u hotel jer naravno da nije imao ličnu kartu (tako se to tada zvalo). A nije je imao jer nije bilo ni predviđeno zakonom da je ima.

Preporučujem knjigu Priče iz Dubravnina Tihomira Fileša, dragocjene za povijest, a ni Houra ne bi imao prigovora koliko je dobro napisana.