Bare u dvorani Zrinjevac: Dvije verzije priče

Nakon nešto manje od dvije godine od posljednjeg susreta, Osječani su u prošlog tjedna imali novi rendezvous s posebnim endemom i fenomenom hrvatske glazbene scene, Goranom Bareom i Majkama.

Nakon što je koncert na prvi dan ljeta 2023. izmješten u hol Gradskoga vrta i ostao zapamćen kao najvrući koncert godine, doslovce, ovog je puta smješten u dvoranu Zrinjevac koja je kudikamo sretnija od hola, iako već pomalo ozloglašena kao koncertni prostor jer to i nije zbog svoje nepostojeće akustike.

Sve do sada nisam utvrdila fiksni percepcijsko-novinarski POV za oblikovanje finalnog suda u vezi glazbenih događaja – nije li dojam ono što se računa i nastaje od trenutka kad prođeš kroz ulazna vrata, onaj koji se materijalizira i osjetiš ga u tvojem tijelu i njegovoj reakciji na kulminaciju svih podražaja na licu mjesta? U kojoj mjeri u njemu treba sudjelovati prethodno poznavanje izvođačevih pozadina, načina, rutina i rituala, mogućnosti i fizike prostora kao i svih ostalih faktora? Jer, vodeći se prvo jednim pa drugim, od mene možete dobiti dva različita osvrta na večer. U meni su dva vuka i oba imaju što za reći.

Bare u Osijeku / Koncert agencija

Prva verzija

Zrinjevac se punio od 21 sat i gotovo napunio dok su svi pronašli svoje mjesto i pokupili svoju izabranu cugu. Nešto prije 21:30 na pozornicu se penje Bare i kaže „Hello, neighbours.“ Da ne znaš o kome se radi možda bi se zapitao nešto kao „hoće li i kako ova osoba ispred nas upravo izvesti koncert u trajanju od sat i pol vremena?“

Bare izgleda kao da se od njega odbijaju sve sile i zakoni, no ipak nekako mesijanski i kao da zna nešto što mi ostali ne znamo. E sad. Otvorenje koncerta bilo je teško, bučno i mučno, ne referirajući se nimalo na odabrane ”Rođen za suze” i ”Ljubav krvari”, kojima bi isti epiteti odgovarali, uz dodatak fantastične, progresivne, psihodelične, avangardne i VELIKE, već na ozvučenje i infrastrukturu koje ovaj drugi, ključniji dio jednostavno nisu uspjele isporučiti. Teška narav obje pjesme poziva na aktivno i pomno slušanje, no usprkos tomu, s onu stranu pozornice puls je slab. U mozgu mi neki prevoditelj i tumač rade prekovremeno u nastojanju da dešifriraju Baretovo monološko obraćanje publici (nije pomagalo ni to što je dio bio… na njemačkom?) između pjesama koje silno želim zaprimiti, no razumijem malo ako išta i izgubljeni smo u prijevodu.

Majke sviraju majstorski, na momente se čini da su elastična sigurnosna mreža koja hvata Bareta, sebi vjernog, dok se u drugima čini kako on njih suvereno vodi. Vjerojatno je sama ova misao testament njihovu dugogodišnjem simbiotičnom jedinstvu. ”Krvarim od dosade”, ironično, opušta i aktivira onaj dio publike koji je do tada djelovao izgubljeno. U ovom trenutku maštam o istom ovom koncertu, ali u nekom malom i možda malo smrdljivom klubu gdje nas je previše stisnuto po kvadratu. A onda i o Gradskom vrtu.

Bare u Osijeku / Koncert agencija

Aranžman ”Odvedi me” uvjerljivo bolje funkcionira u prostoru i pogađa neke fine i milozvučne točke. ”Mršavi pas” me vuče bliže pozornici, Bare je pola recitira, pola propovijeda pa ipak pjevno zaokruži cjelinu, a sad već ima punu dvoranu pratećih vokala koji se bore pjevati originalan ritam. ”Put ka sreći” ovog je puta bio u reggae maniru – iako mi je na prvu bilo razočaravajuće što je neću čuti onakvu kakvu je znam, zbog svoje povijesti i dubokog sentimenta s njom, zaključila sam kako je ipak osvježavajuća te da sam je možda prvi puta ikada čula onakvu kakva stvarno jest, bez vlastitih filtera.

”Budi ponosan” je bila instrumentalni full force, a uz nju nije izostala bakljada kojoj se Bare, logično, obradovao. Tu se je negdje nazrela prekretnica koja bi mogla značiti početak vrhunca večeri, a tako i bi. ”Teške boje” najveća su Baretova komercijalna uspješnica i nepremašeni hit u kojemu sudjeluje najviše grla, i puls publike više nije upitan, nego snažan! ”Vrijeme da se krene” katarzično cijedi ono intenzivno i osjetljivo, nakon čega ”Mene ne zanima” poravnava račune kanalizirajući srednji prst svima i svemu. ”A ti još plačeš” ori toliko da sam uvjerena da su svi pjevali ovu pjesmu nekom određenom i vjerojatno bivšem.

Dobivamo kratki predah nakon Baretova iskradanja s pozornice, brzo nestaju i Majke te nas puštaju da ih malko dozivamo ovacijama i topotom cipela. Vraćaju se s ”Ja sam budućnost” i za sekundu smo ponovo u točki ključanja u kojoj ostajemo do samog kraja. Sadržajno i energetski se popunjava neka cjelina koju očekuješ primiti na koncertu. No po njegovom završetku ne mogu se oteti dojmu nekakve nedorečenosti. Kao da cjelina ipak nije hermetički zatvorena.

Druga verzija – skraćeno

Prva stvar: fascinantnost i fenomenalnost Bareta i Majki nikad nije bila u sterilnosti i uglađenosti, nego u dubokom artizmu, surovosti i sirovosti te malo fine prljavštine. Faktori su to koje ni Carnegie Hall ni svemirska audio oprema može niti proizvesti, niti ukloniti – neminovni su, I BILI SU.

Druga: činjenica je da Bare ima hitova koji su energični, drčni, buntovni, no osobno Bareta češće konzultiram za društvo u upetljanim mislima i emocijama, jer znam da ću ih kod njega pronaći potencirane, koncizne, točne u milimetar. Niti ja, a niti publika nismo došli na koncert zabavnog tipa – atmosfera u kojoj smo se našli bila je intenzivna, i nabijena, i intimna, legitimno, uz pravu mjeru njezinog rasterećenja s energijom bunta i prkosa. U tom smislu od koncerta smo dobili sve ono što od Bareta i  Majki želiš i tražiš.

Bare u Osijeku / Koncert agencija

Treće i najvažnije: ponavljam se, dosadna sam sama sebi i sve manje pokrivam događaje u svojem gradu jer mi ništa nije jadnije nego biti pokvarena ploča. Prostor ovo, prostor ono, manjak lokalne podrške lijevo, primat financija desno – i uvijek pucam u nogu sebi, ali i onima koji jedini grad nastoje opskrbiti nekim vrijednim sadržajem. Organizatorima i inicijatorima koji u plitkom osječkom bazenu mogućnosti svejedno nisu digli ruke od misije da u Osijeku ipak postoji nešto i to vrijedno, jer razlika između nešto i ništa je najveća razlika ovoga svijeta. Publici koja možda i ne misli da je ovoj večeri baš išta manjkalo i pričat će o njoj danima, zadovoljni i ispunjeni. Sebi, jer i ovo malo s tanjura vraćam nazad u kuhinju, a gladna sam. I tako racionalno, objektivistički i  realistički onu hermetičku prazninu istiskujem, vakuumiram i prepakiravam u zatvorenu cjelinu s koje ipak vidim malo dalje i vedrije, jer ipak ne stojim na golim temeljima. Uvijek postoje dva vuka, ali nekad i oni samo laju na Mjesec.