Vjera, nada i glazba

Petar Popović pristupa stvarima koje već smatramo poznatima, ali ih možda doživljavamo na svoj, osobiti način, često ne dajući im toliku važnost. Kad podijeli svoje iskustvo s pjesmom, razjašnjava njezinu pozadinu, povijest i nudi svoje viđenje, tada se otvara potpuno novi kontekst koji nam omogućava da zaista razumijemo koliko snažan utjecaj jedno umjetničko djelo može imati na nekoga i kako se taj utjecaj može na različite načine odraziti na neku drugu osobu

Popović uspješno balansira osobnu refleksiju i društveni komentar, ostavljajući čitatelju dovoljno prostora da sam formira vlastitu interpretaciju

Čim je knjiga izašla, odmah sam je željela pročitati. Kad sam je uzela u ruke, čitala sam je polako i pažljivo, usporedo proučavajući sve reference, dok sam istovremeno na repeatu slušala glazbu o kojoj je pisao. No, kada sam konačno dovršila Kut gledanja Petra Popovića, nisam mogla odmah započeti s pisanjem o njoj. Bila sam potpuno preplavljena dojmovima i trebala sam više vremena da se sve slegne. Iako puno čitam, rijetko me nešto toliko iznenadi, posebice kad je riječ o publicistici – pogotovo onoj koja se dotiče religije. Popovićeva zbirka glazbenih eseja objavljena je u biblioteci Bura izdavačke kuće Mozaik knjiga, a baš kao što bura predstavlja snažan, hladan vjetar koji donosi nagle promjene, Kut gledanja je značajno (pre)oblikovao moj doživljaj pjesama o kojima je pisao.

Često se može čuti da Crkva ne prati društveni razvoj, a mnoge njezine odluke i postupci nailaze na kritike, ponekad opravdane. No, Crkva je živ organizam koji je jednako raznolik kao i njezini vjernici. Kada se pojavi netko poput Petra Popovića, tko odstupa od tradicionalne slike, to samo po sebi izaziva pažnju i zanimanje. Osim što je katolički svećenik Porečke i Pulske biskupije te doktor crkvenog prava, Popović je i profesor filozofije prava i drugih predmeta, predaje i bavi se znanstvenim radom na Fakultetu kanonskog prava Papinskog sveučilišta Sveti Križ u Rimu. Možda je činjenica što je rođen i odrastao u Rijeci razlog zbog kojeg mu je alternativna glazba toliko bliska ujedno i objašnjenje zašto je odabrao baš ove pjesme za svoje eseje, ali to bi vjerojatno bio samo lijeni pokušaj stavljanja u neku ladicu.

Prije nego što je objavljena knjiga razgovora Nicka Cavea s novinarom Seánom O’Haganom, Vjera, nada i krvoproliće, dugo mi je najdraža bila knjiga Davora Kristića u izdanju Modernista, Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi. Riječ je o temeljitoj analizi utjecaja Biblije na Nicka Cavea, u kojoj su uspoređeni Caveovi stihovi s biblijskom tematikom, uz pregled vizualnih elemenata s religijskim referencama na omotima njegovih albuma. Knjiga također razmatra spoj alternativnog rock pjesništva i teologije. Dok sam čitala Popovićevu knjigu, posebno poglavlje o Caveu, svojim me pisanjem podsjetio na to zašto volim čitati takve tekstove. Na primjer, u tom se eseju osvrnuo na Caveovu neuobičajenu lakoću prelaženja mosta vjere i nevjere, u oba smjera. Zanimljivo je bilo čitati kako promišlja o moralnoj superiornosti, toliko raširenoj među vjernicima: „Čudno mi je kad ljudi olako i nekritički tvrde kako posjeduju vjeru kao nešto što nalikuje na sto posto u odnosu prema nula posto nevjere ili obratno, sto posto nevjere u odnosu naspram nula posto vjere. Ne kažem da su ti omjeri nemogući, no pitam se znaju li ti ljudi doista o čemu govore. Imam dojam da nisu dovoljno uzeli u obzir mogućnost kako ipak u dostatnoj mjeri ne poznaju ni sebe ni Boga.“ Iako je svećenik, otvoreno piše o sumnjama koje je imao i besmislu koji je povremeno osjećao tijekom formacije, a kada govori o vjernicima, koristi izraz „mi koji tvrdimo da pokušavamo vjerovati u Boga“, objašnjavajući vjeru kao transformativno iskustvo. Čitajući Kut gledanja, nisam stekla dojam da Popović želi obratiti čitatelja. Naprotiv, dijeleći osobno iskustvo, u kojem je glazba igrala vrlo bitnu ulogu, potiče čitatelja na povezivanje i suosjećanje, a kroz promišljanja o glazbi i stihovima otkriva dublje slojeve i preokrete koji ponekad iznenade i ponude upravo to – drugi kut gledanja na stvari bez ikakvog dociranja. Mene su posebno privukli tekstovi u kojima je ovaj kut predstavio kroz analize o Velvet Undergroundu, Billie Holiday i Beatlesima. Razmatrajući “Eleanor Rigby”, Popović piše „o važnosti kritičkog raščlanjivanja sastavnice neke kulturalne forme, primjerice, pop pjesme, na dobre melodije, zanimljive podudarnosti i drastične razlike. Umjetnička su djela kompleksna, barem poput njihovih autora, redovito i kompleksnija od njih.“ Ovdje dolazimo do područja gdje se susreću vjernici, ateisti i agnostici.

Nick Cave

Glazba nas ne dotiče samo kroz zvuk. Ona ima sposobnost da nam poput nekakvih nevidljivih niti ulazi mozak i dodiruje emocionalne točke koje nismo ni svjesni da posjedujemo. Svaka melodija, svaki stih, ima moć vratiti nas na mjesta koja smo zaboravili, osjećaje koje smo potisnuli, a tek u njihovom ponovnom otkrivanju postajemo svjesni koliko su nas ti trenutci oblikovali. Dok slušamo pjesme koje volimo, ponekad tražimo nešto dublje od samog zvuka; tražimo mjesto gdje se osjećamo sigurno, tražimo smisao ili izlaz. Tada glazba prestaje biti samo zvučna podloga – ona oblikuje naš identitet i postaje mnogo više od melodije, postajući odraz naših najdubljih emocija. „Koraci prema produbljenju vjere redovito nemaju soundtrack. Ali u ovom slučaju svirala je Veirs“, piše Popović u poglavlju Nestanak vlakova. U mom slučaju, Mumford & Sons izvodili su “Below My Feet” u bečkom Stadthalleu i otad odlazim na njihove koncerte kad god su na turneji.

Osim te vrste povezanosti, tu je i ona kad kažemo da se jednostavno „izgubimo“ u pjesmi. U eseju Nova narav, Popović piše o vrsti izmještanja iz svakodnevice koju glazba može izazvati. Pjesme poput “Wealth” grupe Talk Talk imaju moć da nas odvedu izvan uobičajenog iskustva, gdje gubimo pojam o vremenu i kontekstu. U tom trenutku, pjesma postaje jedini svijet koji postoji, a sve ostalo nestaje u pozadini. Nema više usporedbe s drugim glazbenim djelima niti šireg društvenog ili kulturnog okvira – postoji samo pjesma i njen slušatelj. Takvi trenutci često donose duboku emotivnu introspekciju, stvarajući osjećaj potpune zanesenosti, kao da se vrijeme posve zaustavi.

Posebnost ove knjige je u načinu na koji Popović pristupa stvarima koje već smatramo poznatima, ali ih možda doživljavamo na svoj, osobiti način, često ne dajući im toliku važnost. Kad podijeli svoje iskustvo s pjesmom, razjašnjava njezinu pozadinu, povijest i nudi svoje viđenje, tada se otvara potpuno novi kontekst koji nam omogućava da zaista razumijemo koliko snažan utjecaj jedno umjetničko djelo može imati na nekoga i kako se taj utjecaj može na različite načine odraziti na neku drugu osobu.

Kada piše o The Nationalu, Radioheadu, Lou Reedu, ali i Keithu Jarretu, Theloniousu Monku, Johnu Coltraneu ili Billie Holiday, jasno se osjeti Popovićeva sofisticiranost u glazbenom ukusu koji obuhvaća širok spektar žanrova – od alternativnog rocka i indie glazbe do jazza i bluesa. Zainteresiran je za umjetnost koja izaziva, koja nije površna i koja duboko rezonira te često istražuje tamnije i složenije aspekte ljudskog postojanja. Ono što me osobito impresioniralo je Popovićeva posvećenost glazbi koja zahtijeva vrijeme i pažnju kako bi se u potpunosti razumjela. S obzirom na njegov poziv, vjerojatno je duboko povezan s univerzalnim pitanjima o životu, smrti, ljubavi i patnji, a otvorenost prema različitim glazbenim žanrovima svjedoči i o znatiželji i želji za istraživanjem. Tako u eseju o Portisheadu, na primjer, spominje kako je Beth Gibbons naučila pjevati na poljskom jeziku kako bi mogla sudjelovati u izvedbi Treće simfonije Henryka Góreckog, poljskog skladatelja koji je česta referenca u žanru poput trip-hopa ili za bend poput Radioheada. Kut gledanja prepun je ovakvih fascinantnih informacija pa ako niste duboko uronili u svijet određenih izvođača, ova će knjiga biti bogat izvor raznovrsnih činjenica koje će vas potaknuti na daljnje istraživanje i otkrivanje.

The National

A kada piše o Wilcu i utjecaju albuma Yankee Hotel Foxtrot, Popović se oslanja na misao Jeffa Tweedyja iz njegove knjige How To Write One Song, u kojoj on ističe da se „u srži svakog kreativnog čina nalazi nagon da se priopći naša snažna želja za povezivanjem – s drugima, s nama samima, s Bogom“. Popović potom piše: „Zbog toga je ova ploča i dalje aktualna, ne jer smo svi postali neka disfunkcionalna verzija Amerike, nego jer smo svi još uvijek neka verzija ljudske osobe, skupa s ugrađenim ograničenjima i mnogim mogućnostima da sve krene po krivu. Jer naša komunikacija u proteklih dvadeset godina nije postala bolja budućnost.”

Ako smo zapeli sa svojim nesavršenostima, unatoč svim tehnološkim i društvenim napretcima i ako smo – kako piše u poglavlju naslovljenom Konji su samo konji – kao narator koji u pjesmi “Bright Horses” prepoznaje carevo novo ruho „…svi smo umorni od toga da gledamo stvari kakve jesu…“, onda se ta rečenica savršeno uklapa u knjigu Kut gledanja. U tom kontekstu, Popović uspješno balansira osobnu refleksiju i društveni komentar, ostavljajući čitatelju dovoljno prostora da sam formira vlastitu interpretaciju. Iako se tema religije provlači kroz cijelu knjigu, autor ne nameće svoja uvjerenja, već ostavlja prostor za vlastita razmišljanja. Kroz duboko razmatranje izbora glazbe, on zapravo pruža i sociološku analizu našeg vremena. Svojim pop esejima vraća nas na trenutak gdje usporavamo, zastajkujemo i s punom pažnjom preslušavamo glazbu, ponekad jednu pjesmu čak šest sati, koliko nekad traje jedna vožnja vlakom.