Mark Mrakovčić: „Volim pomagati mladim bendovima”

Nikad ne bih radio na pjesmama koje mi svjetonazorski ne pašu, koje pozivaju na neko nasilje, netrpeljivost. Ali da mi priđe bilo tko s dobrom pjesmom, neovisno o njegovom statusu ili veličini, radio bih s njim

Mark Mrakovčić dobro je poznato ime domaće nezavisne glazbene scene unatrag, sada već i posljednjih dvadeset godina, još od njegovog grunge punk benda Scroll. U međuvremenu, svoj status dobrog duha hrvatske indie scene zacementirao je ulogom producenta za niz bendova, od J.R. Augusta, Nine Romić, Irene Žilić i Sabine Herman do Lovely Quinces, Mašinka, Kensington Lima, Them Moose Rush, ESC Life, Muscle Tribe of Danger and Excellence i drugih. Opuštenim, zen pristupom Ricka Rubina i metodikom Stevea Albinija, Mark je postao jedan od najtraženijih suradnika kojeg je, na kraju, ipak “upecao” Mile Kekin uzevši ga za producenta i člana pratećeg benda.

Pet godina nakon hvaljenog i poprilično zapaženog albuma Breeding Black Sheep kojim se Mrakovčić upisao među kantautore, ovaj omiljeni glazbenik i producent priprema nove pjesme od kojih će se, možda, neke čuti i na njegovom predstojećem koncertu u Močvari…

Pričamo nekoliko dana prije tvog koncerta u Močvari, 26. veljače, prvog nakon nekoliko godina. Čemu tolika pauza?

Otkako sam prije tri i pol godine dobio dijete, prorijedio sam svoje obveze i pojednostavio cijeli proces. Više radim i od doma, ali malo sam snimanja smanjio. Radim ono što mi se baš svidi. Kad je riječ o radu s bendom, počeo sam malo više opet razmišljati o svojoj muzici. Dogodilo se nekoliko puta da me pitaju ima li išta novo. Da, ima, ali nikako da to uobličim… Drugi će album biti definitivno s bendom, počeli smo imati više proba. Postava je ostala ista – Naranča i Anja Tkalec na gitarama te moj brat Toni na bubnjevima.

Zaista si radio sve i svašta i neko se vrijeme činilo da se u nas ne pojavi zanimljiv nezavisni album, a da nije bilo tvojih prstiju u njemu. Oduzima li angažman s Milom Kekinom vrijeme i energiju koje si prije imao za nebrojene druge bendove? 

Ne mogu reći da mi je oduzeo puno vremena jer uvijek sam imao nekoliko izvođača s kojima se češće nalazim, iz čiste prirode posla. Neki bendovi apsolutno sve naprave, dođu u studio i brzo smo gotovi. Drugi bendovi dođu s nedovršenim pjesmama, s njima više radim, više sudjelujem u muzičkom dijelu. S njima je proces sporiji, u više stvari i ja sudjelujem kod odlučivanja. S Miletom jako puno surađujem jer mi je gušt s njim raditi. Nakon što smo snimili album, pozvao me da sviram i gitaru. To mi je bilo kao neko vraćanje svirci, mogu doći na stejdž i vidjeti kako je to iz perspektive običnog gitariste sa strane. Opuštajuće je.

Ne donosiš odluke, a svejedno imaš važan utjecaj.

Da, uživam u tome. Pažnja nije usredotočena na mene, mogu svirati svoj instrument i uživati. To mi je vratilo želju za sviranjem.

Lako je zamisliti neku klinku ili klinca kako sebi, kad se zaljube u muziku, kažu: “Želim svirati gitaru. Želim biti reper, pjevač…” Kad i kako sebi netko kaže: “Želim biti producent”? 

Kad sam počinjao, a u kasnim sam tridesetima, bilo je drugačije, a danas je to dosta bolje. Znao si, naravno, za posao snimatelja, ja sam to radio isključivo da bih, prvo, naučio svirati, u garaži sa 16-17 godina. Onda su drugi bendovi počeli dolaziti, ja sam putem učio te neke tehnike. Internet je bio jedino mjesto gdje si neke stvari mogao vidjeti, nije bilo previše ljudi koje možeš pitati kako se to radi, ili ih barem mi nismo znali. Više je to bilo istraživanje, a onda ti odjednom netko važno kaže: “E to ti se zove producent”! Tako da ja nikad nisam želio biti producent, jednostavno se to pojavilo kao posao sa strane uz sviranje, tako najčešće biva. Rijetko upoznaš nekog tko nije svirao, a bavi se producentskim poslom. Prvo imaš bend pa pohvataš tehniku i zvukove, kako se što spaja i slaže, skužiš paletu.

Ideš na spavanje kao član benda koji mora smisliti kako će nešto snimiti, a probudiš se kao producent…

Da, kad smo mi bili klinci, nismo znali nikoga tko snima bendove, što naravno kasnije upoznaš. Koga uopće tada pitati? Pa je onda bilo, ajmo nabaviti barem nekakvu jednostavnu zvučnu karticu. Iz nužde, hoćeš snimiti bend, čuti kako zvuči ta proba, pa nabaviš nekoliko mikrofona. Lako se, međutim, čovjek nakači na to, pogotovo ako voli spajati stvari, ide analiza pa sinteza, vidiš te dijelove odvojene, a kad su zajedno, daju skroz nešto novo. Najlakši i najunosniji način eksperimentiranja i obrazovanja je da ti dolaze različiti bendovi, s različitim željama. Dugo se uopće nisam zamarao time hoće li to biti kvalitetno ili nekvalitetno, bitno mi je bilo samo da bude. Danas, naravno, osjećam odgovornost i želim držati standard, ali tada sam, na počecima, uglavnom znao koliko i bend sam, pa sam htio saznavati i učiti. Uvijek smo mogli ne izbaciti materijal u javnost ako nije dobar…

Možeš li danas živjeti samo od muzike, kao netko tko nedvojbeno i dalje pripada undergroundu, ali si ipak poznato ime?

Ključno je naglasiti da mogu, ali od svih komponenti muzike. Sigurno puno ljudi u Hrvatskoj može živjeti samo od produkcije, ali je bitno s kojim bendovima radiš. Ja sam uvijek volio raditi i s demo bendovima ili glazbenicima koji nemaju iste financijske mogućnosti kao poznatiji. To je način da dođeš do nekih zanimljivih bendova, da vidiš neku cijelu novu scenu prije nego što ona i nastane. To je prilika za raditi s nekim odličnim bendovima, kao i nekima koji neće biti odlični, koji će vjerojatno prestati svirati, ali svi jednako sudjeluju u identitetu scene. Danas je, ponavljam, bolja situacija nego kad smo mi počinjali svirati i zato mislim da definitivno treba pomagati mladim bendovima koji počinju, da im se ustupi neki prostor, neka garaža koja ionako zjapi prazna. Talenta ima, itekako, ali moraš mu dati sva moguća sredstva i resurse, onda će od ljudi koji imaju uvjete baviti se onim što vole na površinu isplivati novi bendovi i autori, a toga uvijek fali. Nove ideje, žanrovi, misli, to je sve jako važno. Mora biti živahno da bi se razvijalo.

Radio si baš s who is who naše nezavisne scene, no logično je da su to ponajprije s tobom generacijski povezani muzičari i danas su mnogi od njih prilično etablirana imena, od Lovely Quinces do Mašinka. Koliko imaš dodira s mlađima, s današnjim klincima?

Pokušavam što više pratiti situaciju i ljudima se nikako nije problem javiti. „Mi smo mladi demo bend, slušali smo to i to, ovo su naše stvari.” Baš uvijek se javim, dam feedback, odgovorim imam li vremena, nalazim li se u tome, mogu li im pomoći ili mi je njihova muzika žanrovski možda ipak udaljena.

Sigurno godi što te prati glas da ćeš se sigurno svakome javiti i odgovoriti na poruku ili mejl?

Kako ne!

Jesi li imao neugodnih iskustava u studijskom radu?

Naravno, ali neugodna iskustva se dogode i s onima s kojima inače voliš raditi. Studio je mjesto u kojem se neka konstantna ekstaza odjednom može pretvori u loše vibracije. Ljudi se nekad ne poznaju dobro, različiti su, ne znaju komunicirati… Vidio sam puno svađa, ali je bitno da onda postoji neka kontrola, da im kažeš – ajmo stati. Moraš biti i terapeut, znati čitati sobu. Čak se i s najradišnijim ljudima, najugodnijima, pojavi ta točka u kojoj umor i konfuzija ipak prevladaju. Onda napravim čistku, promijenim metodologiju.

Postoje li neglazbeni razlozi zbog kojih bi odbio raditi s nekim?

Postoje, nikad ne bih radio na pjesmama koje mi svjetonazorski ne pašu, koje pozivaju na neko nasilje, netrpeljivost. Da primijetim to u tekstu, ne bih mogao raditi s takvim bendom. Ali da mi priđe bilo tko s dobrom pjesmom, neovisno o njegovom statusu ili veličini, radio bih s njim.

Slušaš li albume koje si producirao, možeš li u njima uživati kao slušatelj?

Slušam, itekako, i to uvijek s guštom, ali jednako tako i s odmakom. Nikad nisam ništa pustio i rekao da je to savršeno. Uvijek je pitanje, na primjer, jesam li mogao još srednjih frekvi maknuti i slično (smijeh). Nekad nisam ni znao na što treba paziti, ali s druge strane ima brdo starih snimaka koje su mi baš super, i to baš zato što se tada nije toliko pazilo.

Kako znaš da je rad na albumu gotov? Naredi li to bend, izdavač? Da ne postoji rok, da su financijski i vremenski resursi neograničeni, koliko bi radio na albumu? 

Prvi miks nikad nije gotov, logično, pošaljem ga bendu i onda bend da svoj input. Onda skužim u kojem bi smjeru tehnički oni htjeli, pa malo ja, pa malo oni, i onda se prepuštamo finesama. Bilo je nekoliko situacija kada bi bend htio izbaciti album, “ajde samo da je gotovo”, a ja tada nisam imao znanja i autoriteta za reći sve što poslije skužim da je krivo, ali i kako smo mogli to popraviti i poboljšati. Najčešće je stvar u tome da bismo, s više vremena, svi zajedno došli do istog zaključka kako bi rezultat bio bolji. Važno mi je da znam da sam ja napravio najbolje što sam mogao i da sam bendu dao sve što mogu, odluka ipak mora biti njihova.

Kako je u tom smislu raditi s Kekinom? Pitam jer pretpostavljam da si široj publici ipak vidljiviji preko te suradnje nego preko dosadašnje producentske karijere. Jesu li u tim sferama uvjeti bolji? Kako on kao mainstream zvijezda komunicira s tobom kao producentom, gitaristom, suradnikom?

Mile ima nevjerojatnu sposobnost napraviti jako dobru atmosferu, i radnu i zafrkantsku, ima odličan smisao za humor, a to jako olakšava. On u poslu jako dobro miče buku, ono što pjesmi nije važno, nešto oko čega bih se ja danima zabarikadirao i premišljao, on kaže to nije bitno. Lako je raditi s njim. Njemu je uvijek glavna emocija i prenošenje te emocije, manje stil kojim će se prenijeti. Nije tip koji tvrdi da ovo mora ovako i to je to pa ćemo miksati godinu dana. Napravit će deset verzija, ali u jednom danu, po sat vremena za svaku. Ajmo pronaći generalni đir i razvijati dalje. Posluša tri verzije, iz svake uzme što mu je najbolji element – tu tema, tu emocija, tu bend. Onda krenemo razmišljati kako to ukomponirati. Znaš, ako radiš jednu stvar na jedan način dugo vremena, izgubiš objektivnost. Ali ako radiš na pet načina, dobiješ perspektivu. Lakše ti je odbacivati višak. Mile baš zna prepoznati kad stvar zazvuči dobro.

Radeći s bendovima u procesu dok se etabliraju, često si im pomagao stasati. Može li se tako nekako opisati i rad s Milom? On jest velika zvijezda, svi znaju za njega, ali iako mu je ovo treći solo album, to je u neku ruku i njegov novi početak, start punokrvne samostalne karijere. Je li takav ugođaj i unutra u bendu?

Prostori u kojima sviramo i dalje su preveliki za moje prilike, ali to jest njegov novi start. Kad je sve krenulo, još uvijek je bio u Hladnom pivu, a ovo mu je bilo sa strane. On se meni, zanimljivo, javio preko mog albuma Breeding Black Sheep na Bandcampu. Kao: „Ej, čuo sam ti ovce, dobro je, imam neke pjesme, javi se da radimo.” To mi je poslao moj izdavač Markan iz Dostave zvuka, ja sam mislio da se netko zeza, da se netko samo tako potpisao.

Logično, album je baš super. Sladak je, kompaktan, nema viška, samo osam pjesama, kao neki EP američkog indie-rocka osamdesetih.

Snimio sam ja više pjesama, ali nisam htio napraviti istu pogrešku kao davno s albumom mog benda Scroll. Tad sam sve što sam snimio, 14 pjesama, stavio na album iako neke pjesme ne pašu. Ali kad si mlađi, teško se neke pjesme odreći, staviti je sa strane, tko zna hoće li biti druge prilike… Zato kad sam snimio Breeding Black Sheep nisam razmišljao je li to EP, koliko album traje, znao sam da će onaj tko bude želio slušati tu kolekciju pjesama koje imaju neki omot i neko ime, to i slušati. Čak smo napravili sad jednu novu pjesmu o toj temi.

Posebno mi se svidjelo što su i, unatoč trajanju pjesama, stihovi dosta sadržajni i opširni, nije samo kratka strofa pa refren pa ukrug, nego distinktivne različite strofe, nekad i tri u istoj pjesmi. 

Da ne moram previše solirati (smijeh). Definitivno mogu reći da mi je svaka od tih pjesama bila cijeli moment promišljen u glavi, želio sam prenijeti dosta konkretnu situaciju i ugođaj. Jesam li najbolje izrekao sve, ne znam, ne smatram se tekstopiscem, uglavnom krećem od muzike, ali su mi stihovi važni.

Preko kojeg si medija počeo slušati muziku?

CD-ovi. Imali smo doma gramofon, ali više je bio relikvija, nikad se nije palio. Barem ne prečesto Zapravo, jednako koliko i CD-ovi su bile i kazete, snimio bih si s CD-a na kazetu. Ima romantike u tim kazetama, u toj kulturi slušanja od početka do kraja, nema preskakanja. Više si involviran uz sam medij. A i dulje će ostati na toj traci nego i na CD-u, arhivistički je pouzdanije.

Iako si producirao muzičare različitih stilova, tvoj spomenuti album je indie-rock, dosta lo-fi pristupa. Jesu li to zacrtani gabariti i za dalje?

Da, Breeding Black Sheep je baš nastao kao lo-fi indie-rock, kao rezultat toga da mi se dok sviram ne da paziti onoliko koliko pazim dok radim producentski. O tehnikama mi se razmišlja samo dok su zabavne. Na kraju dana, ne zanima mene toliko produkcija koliko glazba u kompletu. Ljepše mi je kad je nešto lijepo ofarbano, šareno, nego da je čisto i produkcijski napucano. Novi materijal koji radim s bendom će sigurno biti drugačiji jer želim isprobati neke druge stvari, ali ni dalje ne želim to shvatiti kao neki moj produkcijski tečaj.

Mene je ‘Breeding Black Sheep’ jako podsjetio, kako zbog glasa, tako i zbog stila, na bendove legende zagrebačke nezavisne scene Mladog Vlade – Jennifer’s Band i The Moody Brooders. Jesi li ih slušao?

Naravno, s Vladom sam i radio, snimao sam neke njegove pjesme. Odličan je lik. Način na koji radi, na koji muzički razmišlja mi je jako blizak i drag. Baš je bilo lako raditi s njim. Ime albuma Adult Disoriented Rock je jedan od najboljih žanrovskih naziva ikad, češće ga spominjem nego neke prave žanrove, i češće nego što bih trebao.

To je žanr za likove u tridesetim godinama koji su kao odrasli, ali ne potpuno, i sviraju muziku koju su slušali kao tinejdžeri. Ti također sad spadaš u takve okvire, ako mi opraštaš na ukalupljivanju. Kako doživljavaš scenu danas u odnosu na svoje početke?

Moja generacija je osjetila veliku razliku između vremena kada nije bilo ništa i kada se, primarno zbog razvoja i širenja interneta, počelo događati puno više. Ja bih volio da je bilo više starijih entuzijasta koji bi pomagali nadolazećim bendovima jer znamo koliko je to nama značilo. Definitivno volio biti jedan takav pomagač, bilo kome tko se želi baviti muzikom. Da mu bude što lakše i što ljepše.

Ima li mlađih producenata i bendova na koje treba obratiti pažnju?

Naravno! Da nekoga ne izostavim, spomenut ću Leonarda Klaića, s kojim sam i radio, ali definitivno mi imponira ekipa iz JeboTona, svakako Roko i Klema iz Porto Morto. Moj kolega iz Miletovog benda, basist Viktor Slamnig sjajno radi. Taj socijalni moment JeboTona je sjajan. Mi koji smo došli s nezavisne scene uvijek posebno cijenimo taj element kolektiva, društvena povezanost kroz muziku. To je ono što stvara scenu i razvija je.