Nekoliko bilješki uz glazbu Brune Bjelinskog (1909.–1992.)

Početkom veljače prošle godine, za jednoga jedinog vikenda, u samo dva dana, našu glazbenu scenu označio je događaj na stanovit način nesvakidanji, znakovit, iako, zapravo, ne bismo tako trebali govoriti o tome.

Tijekom subote i nedjelje, na tri koncerta, u više koncertnih prostora diljem Zagreba i u Dubrovniku, izvedeno je više djela autora za kojega ćemo brzo postići konsenzus kako je riječ o jednom od najvećih, onih Brune Bjelinskog.

Živi opus

Papandopulo Kvartet u ciklusu Lisinski da camera 8. veljače 2025. predstavio je novu verziju ciklusa Memories, u kojemu je Monika Cerovčec preuzela ulogu soprana, a naša urednica Karolina Rugle kumovala novoj inačici djela, svojevremeno uručivši notni materijal u ruke papandopulovcima, da bi sada njihov član, saksofonist i skladatelj Gordan Tudor, djelo izvorno napisano za sopran i klavir priredio za izvedbu uz pratnju saksofonskog kvarteta.

Još iste večeri, na drugoj strani Zagreba, u Novinarskome domu, Bruno Philipp u društvu Zagrebačkih solista izveo je skladateljev Koncert za klarinet i gudački orkestar. A samo dan kasnije, na zagrebačkom Prisavlju u Studiju Bajsić, Kvartet Sebastian predstavio je Bjelinskijev Treći od tri gudačka kvarteta.

Nešto ranije u Dubrovniku, Lovro Merčep predstavio je svoj album prvijenac (Cantus, 2024.), na kojemu je, zajedno s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, snimio Bjelinskijevu Sinfoniettu za saksofon, gudače i udaraljke. A ne tako davno i Vedran Kocelj je na svojemu solističkom albumu zabilježio Serenadu za trubu, klavir, gudače i udaraljke (Cantus, 2023.).

Nešto kasnije u veljači navedenom nizu pridružio se i nastup Renate Pokupić, Marije Pavlović i Julije Gubajdullina. One su 20. veljače u Centru za kulturu Knap izvele ciklus Pjesme za Bezimenu na stihove Gustava Krkleca, za koji je Alan Bjelinski, skladateljev sin – također skladatelj i dirigent – dopisao dionicu klarineta, a iste večeri priredile su i izvedbu Sonate za klarinet i klavir.

Veljača 2025. definitivno je protekla u znaku glazbe Brune Bjelinskog.

Nedostupnost omiljene glazbe

To da hrvatski glazbenici rado izvode glazbu našega skladateljskog barda, onog kojega je i akademkinja Koraljka Kos nazvala „jednim od najistaknutijih“, smještajući ga uz bok Šuleku, Cipri i Papandopulu, očigledno nas ne bi trebalo posebno čuditi. U tom smislu, o tome doista ne bismo trebali niti posebno razgovarati. To bi se, vrlo vjerojatno, trebalo gotovo samo po sebi podrazumijevati. Pa ipak, iz određenih razloga, u kontekstu hrvatske glazbe osjećamo potrebu takve činjenice isticati. Imamo potrebu na to posebno ukazivati.

A da bi Bjelinskijevu glazbu naši glazbenici izvodili još više, samo da je stanje s notnim materijalima u Hrvatskoj općenito povoljnije, i to je također moguće pretpostaviti.

U radijskoj najavi, u Svijetu glazbe na HR3, Bruno Philipp, međutim, spominje kako se sve do 2007. Bjelinskijev Koncert za klarinet (1966.) izvodio iz kopija rukopisnog primjerka, koje su godinama kolale među profesorima i glazbenicima. A riječ je o vrlo zapaženoj i rado izvođenoj kompoziciji, od školskog kurikuluma nadalje; ujedno o prvome klarinetskom koncertu u Hrvatskoj.

Unatoč svemu, Bjelinski je čvrsta konstanta naše glazbene scene, o čemu svjedoče i recentne izvedbe, ne po nekom sustavnom bavljenju njegovim opusom – jer je pitanje uopće koliko imamo snage i resursa da bismo se bavili sustavno bilo s čim, nego zato što ga glazbenici jednostavno vole izvoditi, a publika ga posljedično, također, voli slušati. Ili ponovno iz pera akademkinje Kos u godini skladateljeva odlaska:

„Bjelinski je na svojemu stvaralačkom putu sačuvao spontanost i iskrenost glazbenoga izričaja, a to su svojstva očito i razlog široke popularnosti njegove glazbe – kako među izvođačima, tako i u krugovima slušalaca“.

Vrijeme Bjelinskog na hrvatskoj glazbenoj sceni, stoga, nikad nije prošlo te interes, očigledno, i dalje postoji. No da bi njegovo vrijeme u odnosu na intrinzičnu kvalitetu toga opusa tek moglo doći te da ćemo advent toga skladatelja na hrvatskoj i međunarodnoj sceni tek dočekati – to je nešto čemu se vrijedi nadati, a čemu recentne izvedbe idu u prilog.

Skladateljske veze

Poznata je Bjelinskijeva izjava u kojoj je opisao oduševljenje trenutkom u kojemu se prvi put susreo s Klasičnom simfonijom Sergeja Prokofjeva. U jednoj drugoj prigodi istaknuo je kako njegovo skladateljstvo ne ide dalje od Brittena i Šostakoviča.

Ne dolazi nam, pritom, često u misli povezanost skladateljske poetike Bjelinskog s autorima koji su djelovali u zemlji Albiona. Ako ne uz Prokofjeva, radije ćemo Bjelinskog vezivati uz francuske autore te spominjati Honeggera, Poulenca ili Milhauda. Zgodna je i bilješka Kos, koja u spomenici u povodu skladateljeve smrti piše kako je Bjelinski na samim počecima, još uvijek nesiguran u sebe, svoje skladbe predstavljao kao djela Ravela, Skrjabina ili Hindemitha.

Postavljeni jedni uz druge na koncertu Pokupić, Pavlović i Gubajdullina u KNAP-u 20. veljače 2025., trojica na be, dvojica s Otoka – Bliss (Arthur) i Bridge (Frank) te posljednji naš – Bjelinski, zajednički duhovni okvir, unatoč različitoj generacijskoj pripadnosti, jasno su potvrdili. Ili, da kažemo to na drugačiji način, našu sliku o Bjelinskom na pozitivan su način nadogradili.

Riječ je, zapravo, o istoj skupini finih skladatelja srednje struje i odličnih glazbenika opće prakse čije skladbe dijele slične poglede na glazbu, glazbeni ukus, granice glazbenoga jezika i nadahnuće u pjesničkom. Čuti, stoga, ramenom uz rame Bjelinskijevu glazbu zajedno s glazbama Blissa i Bridgea bilo je u Knapu poučno iskustvo (pri čemu je Bridge, usput budi rečeno, bio učitelj upravo Bjelinskijeva skladateljskog uzora, Benjamina Brittena).

Utjeha u glazbi

Posebno je to zorno bilo moguće doživjeti slušajući Tri pjesme Bridgea i ubrzo potom Pjesme za Bezimenu Bjelinskog. Bridgeove pjesme nastale su pritom 1906.–’07. godine, ali je kasnijim opusom Bridge u mnogim slučajevima nalazio duhovno utočište u glazbi nakon strahota Prvoga svjetskog rata. Bjelinski je, pak, često isticao da je svojom glazbom tragao za utjehom nakon druge velike svjetske kataklizme.

Krklecova poezija iz zbirke Darovi za Bezimenu, nastala za Drugoga svjetskog rata, zatitrala je stoga u Bjelinskom 1953. sasvim posebnu žicu (Bjelinski se osim skladanjem bavio i poezijom, pa i crtao). Krklec je, čak i kada je pjevao o najtežim temama, ostao pjesnik „raskošne radosti življenja“ (Ljerka Car Matutinović). Sličnog senzibiliteta, Bjelinski je u Krklecu, očigledno, našao bliskoga sugovornika, pretočivši taj odnos u ciklus o Bezimenoj.

Kos u Hrvatskoj umjetničkoj popijevki ističe kako pjesme iz Bezimene nije moguće izvoditi izdvojeno. Šest pjesama jedno su tijelo, čine čvrstu i zatvorenu cjelinu (Suze, Sijeno, Brat, Susret, Strah, Kupine). Dramatični Susret, pritom, izražajno je srce u njenom središtu.

Bjelinski sin osjećao je kako je u slučaju uvodnih Suza, a zatim i kod Susreta potrebno odustati od skladateljske intervencije te tim pjesama nije dodao dionicu klarineta. No zato dokomponirani klarinet dobro je zaživio u uzbibanom Sijenu, kvaziplesnom Bratu, marševskom Strahu i vibrantnim Kupinama.

U društvu Blissa i Bridgea, Bjelinskijev ciklus Pjesama za Bezimenu rastvorio se pred punom dvoranom Knapa svom svojom poetičnošću, bujnošću i izražajnošću. U mnogim svojim sastavnicama Bezimena pokazuje zašto bismo mogli voljeti glazbu Brune Bjelinskog. A Sonata za klarinet, izvedena prije toga, samo to dodatno potvrđuje.

Jer tko bi se želio rastati od elokventne kantilene uvodnog Allegra? Ili odustati od zadimljene fraze središnjeg Intermezza? A slušajući te večeri na Peščenici razigrane ritamske izmjene završnog Allegra vivace, mogli smo samo pratiti u kojoj će mjeri dvije glazbenice – Pavlović i Gubajdullina – uspjeti izraziti svježinu i vitalitet ugrađene u samu srž toga uzbudljivog i dinamičnog stavka.

Cikličnost i poezija

Na završetku koncerta čuli smo i novo djelo Ivana Josipa Skendera, Akvarij na stihove iz zbirke Akvarij za Svijet Duška Babića koji je sâm Skender opisao kao ciklus-fantaziju povezujući šest pjesama slično Bjelinskom (Košara, Candide, Akvarij za svijet, Ime svijeta, Olakotne okolnosti, Ostat će samo muzika), ali još čvršće zato što su pjesme u Akvariju ulančane instrumentalnim interludijima, u dramaturški kontinuiranu i zatvorenu cjelinu.

Posrijedi je fini, tankoćutni, krajnje refleksivni i općenito vrlo uspjeli ciklus, koji pokazuje Skenderovo umjetničko pobratimstvo s Bjelinskim na različitim razinama (dramaturgija i forma, odnos prema vokalnosti, glazbena i izražajna sredstva), a posebice u odnosu na fascinaciju pjesničkom riječju koju, kako to potvrđuju i njihovi ciklusi, oni obojica dijele.

Bjelinskijeva glazba, kako kaže Philipp, „ima glavu i rep“, što bi značilo da je formalno razložita i sadržajno smislena. Svojim raznolikim karakterima i bogatim glazbenim svjetovima ona pruža bezbroj mogućnosti za prikazivanje glazbeničkog umijeća i potvrđivanje muzikalnosti. I to je razlog zašto je glazbenici vole.

Iako ima i glavu, i rep, ona sigurno nije „najbolji od svih mogućih svjetova“ (o kojem pjeva i Skender, potaknut Babićem), ali je sasvim dovoljno dobra da bismo poželjeli živjeti s njom. Kao, uostalom, i sa Skenderovom. Dobro izvedena, podarit će ona i izvođaču, i slušatelju dovoljno dokaza da svijet popraćen dobrom glazbom (i poezijom) može biti sasvim prihvatljivo mjesto za život.

Često se glazbu Brune Bjelinskog, zbog lakoće kojom se u njegovim djelima izgovaraju i najsloženije glazbene misli, povezuje s W. A. Mozartom i pojmom životne vedrine zbog koje su ga voljeli i njegovi studenti na Muzičkoj akademiji. Bjelinski je očigledno bio zanimljiv i šarmantan čovjek. Na kraju njegova života već citirana Kos, međutim, istaknula je i to kako njegovu glazbu ne bismo smjeli gledali isključivo kroz tu jednu, privlačnu, no ipak ograničenu prizmu. Bjelinskijeva glazba u Bezimenoj ili u Sonati za klarinet puno je kompleksnija, a dijapazon njene izražajnosti puno je slojevitiji. Puno, puno slojevitiji od tog.

„Čovjek koji kroz muziku daje malo ljubavi ima opravdanje da ostane živ na ovoj planeti“

Na završetku emisije Srdačno vaši, želeći poručiti kako se on osjeća kao kompozitor u našem „najboljem“ jer drugih svjetova nemamo, Bjelinski je neočekivano izjavio kako je zapravo – nebitan. „Komu sam ja potreban? I kad si mislim da hiljade ljudi gleda sad tu emisiju i misli, pa šta nam je taj čovjek dao…

Ostaje mi jedna mala utjeha kad pomislim tko je od velikih moćnika danas poznat iz doba Beethovena, Mozarta…Tko zna za generale iz ovog zadnjeg rata? Nabrojite mi deset. Ali Šostakoviča, Prokofjeva, Hačaturjana zna cijeli svijet – i Rusi, i Amerikanci, i Evropljani. Pa mislim da nekako čovjek koji kroz muziku daje malo ljubavi, a to je ipak ono najljepše što ostaje u svijetu, da ima opravdanje da ostane živ na ovoj planeti.“

„Jako ste ozbiljni na kraju“, komentira Hetrich.

„Pa slušajte, sjećam se mnogo toga kad je bilo ozbiljno“, odgovara Bjelinski. „I mnogo tih prijatelja koji su stradali, a bavili su se tako nedužnim zanatom kao i ja. I bili su više talentirani od mene.“

„Znači ovo može biti posvećeno njima“, pita ga Hetrich.

„Gotovo, gotovo. Uvijek na to mislim“, odgovara Bjelinski.

Krupni kadar. Muk. Bjelinski ozbiljnoga pogleda. Kraj.