Stanko Horvat - U potrazi za umjetničkom istinom

Oni unutarnji kriteriji duboke stvaralačke i umjetničke logike niti danas nisu posve nestali, kriteriji umjetničke istine, kriteriji prema kojima je moguće razlikovati laž, pomodarstvo, pozu, afektaciju, praznu gestu, od stvarne kreativne inspiracije koja slijedi nit ograničenog i logičnog razvoja umjetničkog djela kao bića, kao organizma. U trenutku kada nestaju oni generalni kriteriji, meni ne preostaje drugo nego da se oslonim na svoje vlastite, koji mogu biti i do kraja subjektivni, ali koji su ipak čvrsti. Vidite, moj je pristup glazbi ustvari antropocentričan. Apsolutno sve sagledavam kroz čovjeka i za čovjeka.

Stanko Horvat

Stanko Horvat – „pravi muzikant”

Na datum 12. ožujka 1930. godine rođen je Stanko Horvat, jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske glazbene kulture druge polovice 20. stoljeća. Na isti taj datum, 95 godina kasnije prisjećamo se s, u pozitivnom smislu pravog muzikanta, kako ga je u oproštajnom govoru nazvao njegov prijatelj i profesionalni sudrug Nikša Gligo (Cantus, broj 141/142, 2006.).

Ako je riječ muzikant izvedena iz riječi muzika – a ona svoje izvorište nalazi u starogrčkom pojmu pod kojim se krije umijeće muza – moglo bi se zaključiti da su one, te imaginarne nositeljice umjetničkog nadahnuća, itekako pomno pogledale glazbenog umjetnika Stanka Horvata. I to upravo u onomu što je istovremeno imaginarno i stvarno, a to je traganje za umjetničkom istinom. Za Horvata je ona ukorijenjena u čovjekovoj nutarnjosti, to jest vlastitosti. Iz čovjeka polazi i čovjeku se vraća. No ništa nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini, a da je toga bio svjestan, Stanko Horvat je dokazivao tijekom čitavoga profesionalnog života.

Potraga za umjetničkom istinom odvela je Stanka Horvata u dvama smjerovima, jednom skladateljskom, drugom pedagoškom – a obama stvaralačkima.

Nikša Gligo njegov najbitniji prinos stasanju nove hrvatske glazbe nalazi u skladateljskom približavanju duha sredine i duha vremena, pritom vrlo jasno izrekavši da je Horvat bio jedan od onih koji je tu „novu hrvatsku glazbu“ dobrim dijelom utemeljio.

Učitelj i uzor

Njegova pedagoška djelatnost, prvenstveno kao profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, pokazala se stvaralačkom u drugačijem pogledu. U njegovoj je klasi diplomiralo deset kompozitora, počevši od Frane Paraća, preko Ive Josipovića, Dragana Bubala, Berislava Šipuša, Srđana Dedića, Mladena Tarbuka, Dalibora Bukvića, Sande Majurec, Srećka Bradića, zaključno s Vjekoslavom Nježićem, koji je na vlastito inzistiranje uspio izboriti da bude posljednji Horvatov učenik.

Nije suvišno iznova isticati Horvatov osjećaj za mladog skladatelja, štoviše mladog čovjeka kojega je imao pred sobom i kojemu je trebao otvoriti vrata kako bi krenuo u potragu za vlastitom umjetničkom istinom.

„Nije imao nikakvih loših komentara, dapače, njega je zanimalo upravo to da pruži svojim studentima puno prostora u stilskom određenju. Ono, međutim, na što je uvijek iznimno obraćao pažnju, neovisno o estetičkom izrazu, jest plasman materijala u odnosu na instrument, što na kojem instrumentu dobro zvuči i u kombinaciji s čime – to je možda najvažnija stvar koju i danas nosim sa sobom i koristim u svome stvaralaštvu.“ (Vjekoslav Nježić, glazba.hr)

Sadržaj ili forma? Zapravo, jedno ne postoji bez drugoga, i to u pozitivnom smislu takve međuovisnosti.

„Kod svih studenata profesora Horvata vidi se sklonost k jasnoći forme: sve što nam je govorio odrazilo se na nas, ne samo na naše skladbe, već i na pristup skladanju, odnos prema glazbi općenito, odnos prema instrumentima za koje skladamo, odrazilo se na nas kao glazbenike. Usudila sam se govoriti u množini jer to je ono pozitivno što primjećujem, ne samo kod sebe, nego i kod mojih kolega.“ (Sanda Majurec, glazba.hr)

Nije svatko rođen biti (dobar) pedagog. Ponešto se može naučiti, ponešto steći iskustvom, no taj impuls, koji podrazumijeva znatiželju za otkrivanjem novoga i potrebu da to podijelite s drugim, morate imati u sebi. Čini se da je Stanko Horvat to imao. Prvo ovladaj zanatom, a onda se upusti u traženje vlastite umjetničke istine. Ono što je tražio od samoga sebe, tražio je i od svojih učenika.

Stanko Horvat

Opus – prepustiti se govoru glazbe

Prema popisu djela objavljenom u zborniku koji su 2011. godine Horvatu u čast izdali Cantus i HDS, skladateljski opus Stanka Horvata broji 75 djela. Pritom je vrlo zanimljivo na koji način ulazi u službeni svijet kompozicije te na koji način ga napušta.

Prvo djelo datira iz 1948. godine i riječ o Preludiju za klavir, koji je bio rad za prijamni ispit na Muzičkoj akademiji, no partitura je danas zagubljena. Posljednje djelo, ciklus pjesama Silazak na vrh na stihove Luke Paljetka, koje postoji u verzijama za sopran i klavir te za sopran i komorni ansambl, Stanko Horvat nije uspio dovršiti niti u cijelosti čuti. Prve dvije pjesme instrumentirao je u veljači 2006. godine, za treću i četvrtu je napravio skice prema kojima ih je instrumentirao Berislav Šipuš, a posljednje četiri pjesme Šipuš je sâm instrumentirao. Tako da su obje praizvedbe, za sopran i klavir 2008. godine te za sopran i komorni ansambl 2007. godine, zaživjele onda kada njihova autora više nije bilo.

Taj prostor koji se otvara oko Horvatova skladateljskog opusa, izazvan onim u što nemamo uvid i onim što je s povjerenjem ostavio svom učeniku da dovrši, potencira magičnost koja jest bila dijelom njegove misaonosti. Tišina koja okružuje zvuk u ova je dva slučaja postala simbolički opipljiva.

Preporučujem ne pročitati ovaj tekst, već se prepustiti govoru glazbe!

U tekstu programske knjižice CD izdanja Hrvatski suvremeni skladatelji – Stanko Horvat iz 2004. godine Nikša Gligo piše:

„…ovo umjetničko, ljudsko i psihološko u Horvata specifično [se] oslanja na tradiciju, ali je ujedno i vrlo bitan element njegove interpretacije te tradicije, ono što je čini sastavnicom njegovoga subjektivnog skladateljskog habitusa.“ Zatim nastavlja: „Umjetničko je npr. zasigurno ono što dolazi iz tradicije 19. stoljeća, ljudsko je naglašavanje humanističkih ideala, očekivani složeni učinak glazbe na slušatelja, no mimo ikakvih podilaženja i ustupaka, a psihološko očito podrazumijeva stav po kojemu puka konstrukcija nipošto nije dovoljna kao sadržaj glazbe jer bi njen izraz baš kao umjetnički morao biti u funkciji onoga ljudskog.“

Izdvajati pojedina djela iz opusa Stanka Horvata nezahvalan je, možda i nepotreban posao. Pa i Nikša Gligo, kada treba istaknuti važnija ili značajnija Horvatova djela, nevoljko to čini jer pri svakom odabiru nameće se pitanje kriterija. Hoće li to biti žanrovski, stilski, instrumentacijski, ili kakav drugi kriterij, s obzirom na način kojim je pristupao ideji stvaranja Horvat se odupire kriterijskim ograničenjima i gotovo da ide iz remek-djela u remek-djelo.

Sonnant, koji je obilježio njegovu suradnju s Pavicom Gvozdić, Quartetto, kojim briljantno istražuje medij gudačkog kvarteta, Dithyrambos, kojim to čini u mediju orkestra, Jama, koja će pjesničkim i glazbenim sadržajem ostati uvijek aktualna, Träumerei, pri čijem se slušanju ne možemo ne sjetiti Silvija Foretića, Silazak na vrh, koji ga je zauvijek vezao s Berislavom Šipušem, Scènes za violinu i violu, za koje skladatelj od slušatelja traži da se prepusti „govoru glazbe“… I tako dalje.

Što je magija u Horvatovom autorskom izrazu?

Nakon pomnog i dubinskog istraživanja sadržaja i forme koje će, posredstvom znalačkog baratanja skladateljskim alatima, Stanko Horvat pretočiti u glazbeno djelo, nešto mora ostati višak, onaj pozitivni višak, dodana vrijednost, jer umjetničko mora biti u funkciji ljudskoga kako bi polučilo psihološki učinak. Kroz čovjeka i za čovjeka. Ostaje pojam magije o kojemu Horvat govori u kontekstu djela Deux poèmes de Guillaume Apollinaire: „Sav moj trud iscrpio se u težnji da se, u dobroj tradicionalnoj maniri, glazbom približim čarobnom svijetu čarobnog poete.“ Pa onda i ta glazba mora ostaviti nešto čarobnoga iza sebe.

Što je to magija u autorskom izrazu Stanka Horvata? Je li to opipljiva ili neopipljiva kategorija? Je li to ritualnost glazbene misli, uronjenost u predodžbu zvuka, oprečan i nadopunjujući odnos linearnosti i vertikalnosti, iskušavanje granica napetosti, igra s osjećajem vremenskog protoka? Nisu li se neka od ovih pitanja pretočila u skladateljske izraze njegovih učenika?

Možda je moglo biti vrijeme da na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb oživi Horvatova operna jednočinka Preobražaj, osobito stoga što je praizvedena na tom festivalu 31. ožujka 1995. godine. Tematikom bi se nedvojbeno, na različitim koncepcijskim razinama, uklopila. Simbolična je misao koju je autor izgovorio uoči praizvedbe, a koja je zabilježena u zborniku: „Ako je Bizetova Carmen, koja je genijalna opera, propala na praizvedbi, pa je on, siromaček, umro mlad ne doživjevši uspjeha, onda se to može i meni dogoditi.“ Pa iako je, prema riječima dirigenta Zorana Juranića, opera dobro prihvaćena na praizvedbi, ona je, poput većine bijenalskih većih glazbeno-scenskih ostvarenja, nakon nekoliko izvedbi „arhivirana“.

Stanko Horvat, Nikola Glassl i Krešimir Šipuš

Možda je moralo biti vrijeme da uredništvo Hrvatskoga biografskog leksikona, relevantnog online izvora za temeljno informiranje o hrvatskim skladateljima, ažurira biografsku bilješku o Stanku Horvatu koju je 2002. godine jasno i precizno napisao Nikša Gligo. Nakon Horvatove smrti, a osobito nakon objave zbornika u sjećanje na njega, uredništvo nije posegnulo za dopunom osnovnih podataka poput datuma i godine skladateljeve smrti, a da ne govorimo o dopuni popisa djela koji je zastao na 2000. godini, ali kojemu je potrebno i nutarnje ažuriranje.

Možda će sazreti vrijeme da iduće, 2026. godine, kada se napuni dvadeset godina od njegove smrti, Stanko Horvat dospije izražajnije u fokus glazbene i kulturne javnosti. Ne može se reći da u razdoblju od njegove smrti do danas Horvat nije prisutan, no to možemo zahvaliti pojedinačnim zagovornicima njegova opusa i nasljeđa. Utoliko se ne možemo u potpunosti složiti s konstatacijom Nikše Gliga u predgovoru zborniku, koji kaže da se na Horvata gotovo potpuno zaboravilo. Međutim, važno je što podrazumijeva taj fokus. Važni su i sadržaj i forma. Ili ćemo pričekati okruglu „stoljetku“. No u čekanju upravo jest problem jer hrvatska glazbena suvremenost ne može bez Stanka Horvata.

Glazba je za mene najgrandioznija potvrda čovječanstva, potvrda onoga što čovjek jeste i što može biti. Jedino s pomoću glazbe čovjek se zaista, u najuzvišenijem smislu te riječi, može dići iznad pojavnosti stvari, jedino uz njezinu pomoć čovjek može zaista istinski protestirati i naravno da onda sa takvog stanovišta ne mogu prihvatiti ni ono što kažete, da je glazba „sve što uho prima“. Ne, nikako, ona to nije, to tako misli Cage, ali glazba je daleko više od „sveukupne slušne stvarnosti koja okružuje čovjeka“, jer kada bi bila samo to, onda bi morala biti i anarhija, i destrukcija, a ona to nije.

Stanko Horvat