Solistička i komorna djela nadahnuta arhitekturom

U četvrtak, 13. ožujka u prostoru udruge Urania koncert je održao ansambl Synchronos. Ansambl je nastupio u sastavu Vlatka Peljhan i Zvonimir Krpan, violine/viole; Smiljan Mrčela, violončelo i Mia Elezović, klavir, a čuli smo djela Srđana Dedića, Iannisa Xenakisa, Katharine Rosenberger, Georga Friedricha Haasa, Frane Đurovića, Tarika O’Regana i Marka Slavičeka.

Foto: Edita Sentić

Udrugu Urania osnovao je arhitektonski studio 3LHD, u čijem je fokusu integracija arhitekture, urbanog i pejzažnog krajolika, dizajna i umjetnosti. S uredima u zgradi nekadašnjeg kina Urania na zagrebačkom Kvaternikovom trgu, dio prostora namijenili su javnosti s – kako piše na njihovim web stranicama – „jasnim naglaskom na inkluzivnost i aktivaciju na mikrorazini susjedstva, a na makrorazini hrvatskog društva kroz kulturno-umjetničke i edukativne programe.”

Jedan od takvih programa je i Kreativna ura, u sklopu koje je održano prvo od triju događanja na temu Arhitektura i glazba. Kako se navodi u promotivnom materijalu, ove discipline „svaka u vlastitom mediju oblikuju tijek vremena i prostora. Upravo ta sinergija postaje predmet istraživanja kroz odabrana djela suvremene glazbene literature”.

Urania je stoga angažirala Marka Slavičeka (1986.), skladatelja i arhitekta s trenutnim boravištem u Berlinu, koji je u svojem radu fokusiran na povezanost arhitekture i glazbe, na akustiku te na spektralnu i spacijalnu kompoziciju. Putem video-linka Slaviček je na prvom od triju predavanja govorio o arhitekturi grčkog teatra, zatim opernih kuća koje su se pojavile u razdoblju renesanse te Wagnerova Festspielhausa u Bayreuthu te iznio mnoštvo zanimljivosti o razlikama između akustike otvorenih i zatvorenih prostora, kamenih i drvenih građevnih materijala te različitog pozicioniranja publike i izvođača, a saznali smo i kako su te razlike utjecale na samu glazbu.

Foto: Edita Sentić

Prvo djelo koje smo čuli bio je Pavilion Srđana Dedića. Bila je to prva javna reprodukcija elektronskog djela nastalog prije tri godine, koje traje samo 59 sekundi. Skladba je inspirirana Philipsovim paviljonom što su ga za Expo 1958. u Bruxellesu projektirali Le Corbusier i Iannis Xenakis, a prema čijim je uzbudljivim strmim i zaobljenim linijama Dedić uz pomoć računalnog programa oblikovao zvučne klastere sastavljene od 12 glasova koji se kreću u simetričnim glissandima.

Kako je – predstavljajući kompoziciju – rekla Mia Elezović, Pavilion je kratak jer je skladatelj rekao sve što je imao za reći, o čemu svjedoči efektna i zaokružena nepuna minuta njegova trajanja.

Foto: Edita Sentić

Iannis Xenakis (1922. – 2001.) jedno je od najvećih imena glazbe druge polovice 20. stoljeća. Grčko-francuski skladatelj rođen u Rumunjskoj bio je i arhitekt, a poznat je po pionirskom radu na području elektronske glazbe te po revolucionarnim idejama o matematičkoj organizaciji muzike i njezinim strukturalnim paralelama s arhitekturom. U četvrtak smo, međutim, čuli njegovo ranije djelo iz 1951., Dhipli Zyia za violinu i violončelo, napisano više u duhu Béle Bartóka nego Xenakisa kakvog najbolje poznajemo, u kojem se jasno čuju utjecaji ritmike i modalnosti tradicijske glazbe. Virtuoznu i na trenutke frenetičnu skladbu čiji se naziv grubo može prevesti kao “dvostruka simetrija” efektno su odsvirali Vlatka Peljhan i Smiljan Mrčela.

Foto: Edita Sentić

Švicarska skladateljica Katharina Rosenberger (1971.) skladbu ahom napisala je nadahnuta arhitekturom samostana La Chartreuse de Villeneuve lez Avignon u Francuskoj, koji je 1973. pretvoren u kulturni centar s umjetničkim rezidencijama. “Radila sam za klavirom u maloj sobi na drugom katu. Vrata su ostala otvorena i zvuk se spuštao niz zavojito stubište. Zidovi su bili blistavo bijeli, a kroz mali prozor pružao se pogled na beskrajno plavo nebo. Bilo je divno uroniti u glazbu baš na tome mjestu”, zapisala je Katharina Rosenberg o emocionalnoj klavirskoj skladbi koju je sugestivno odsvirala sjajna Mia Elezović.

Foto: Edita Sentić

Austrijanac Georg Friedrich Haas (1953.) svoju je fugu za dvije violine napisao 2009. godine. Kao i Dedićevo, ovo djelo traje oko minute, a Vlatka Peljhan i Zvonimir Krpan precizno su prenijeli njegovu teksturu temeljenu na sve gušćim imitacijama kratkog uzlaznog motiva.

Foto: Edita Sentić

Frano Đurović (1973.) sam je predstavio Doubling Diamond koji su praizvele Vlatka Peljhan i Mia Elezović. Skladatelj koji kompozicije često naziva prema stihovima iz pop-pjesama ovaj je put posegnuo za terminom koji označava vizualnu prezentaciju dizajna i inovacijskog procesa. Zvučnu mu je dimenziju dodao dodijelivši svakoj izvođačici dva instrumenta, pa je Vlatka Peljhan svirala violinu i violu, a Mia Elezović klavir i melodiku.

Muzikalne i pametne glazbenice, Peljhan i Elezović dobro su promislile međuodnos dionica, ali i svaki pojedini ton i njegovo rezoniranje u prostoru, pa vjerujemo da je Đurović bio vrlo zadovoljan njihovim tumačenjem.

Foto: Edita Sentić

Britansko-američki skladatelj Tarik O’Regan (1978.) skladbu Alice Changes za violinu solo napisao je za Thomasa Goulda, koji ju je praizveo 2014. godine. Djelo se temelji na legendarnoj progresiji akorda iz Blues for Alice Charlieja Parkera, a kreće se kroz niz sve zamršenijih figuracija koje dočaravaju Parkerove harmonije. Zamršenost i virtuozitet nisu bili nikakav problem za uvijek odličnu Vlatku Peljhan koja je partituru obogatila vlastitim intelektualnim i glazbenim doprinosom.

Foto: Edita Sentić

Na kraju koncerta čuli smo Khrōmóphōnon II Marka Slavičeka za klavirski kvartet. Synchronos je profinjeno prenio zvukovnu arhitekturu efektne skladbe temeljene na blokovima kontrastnih boja i dinamike i tako zaokružio zanimljivu večer. Pod naslovom Arhitektura i glazba čekaju nas još dva događanja te s veseljem očekujemo nastavak.

Foto: Edita Sentić