Krunoslav Kobeščak: „Svoje bubnjeve smatram umjetničkim djelima, a ne proizvodima"

Kad sam za potrebe članka koji pišem za Kàko magazin krenula istraživati životinjsko porijeklo glazbenih instrumenata, nisam ni slutila da će me potraga odvesti – u Zagreb

Od svih mjesta na svijetu, majstora koji izrađuje bubnjeve od prave kože našla sam u susjedstvu. Spajajući tisućljeća tradicije obrade drva i kože, Krunoslav Kobeščak u svojoj manufakturi Brainframe već šest godina ručno izrađuje unikatne bubnjeve od domaćih materijala. Pored toga, on je glazbenik i pedagog, koji godinama podučava zapadnoafričke ritmove na različitim bubnjarskim radionicama.

Izrada bubnja možda zvuči jednostavno – komad drveta, zategnuta koža – ali iza svakog instrumenta krije se nekoliko tjedana rada, preciznosti i znanja. Od savijanja drva na pari do pažljivog odabira kože, svaki korak utječe na konačni zvuk. Kobeščak je jedini proizvođač frame drum i djembe bubnjeva u Hrvatskoj i regiji, a njegov posao zahtijeva multidisciplinarne vještine, duboko poznavanje materijala i procesa, te unutarnju izdržljivost i nepokolebljivu posvećenost.

U razgovoru s Krunoslavom otkrivamo kako je kod nas raditi posao koji, prvo, nitko ne želi raditi, drugo, nitko ne zna raditi, i treće, za koji treba imati i jak želudac i jaku vjeru u svoj poziv.

„Više sam puta preispitivao zašto to radim i uvijek i dalje tražim način kako da ne radim nešto drugo samo da mogu raditi ovo”

„Od kad sam bio mali me ritam jako zanimao i zabavljao”, kaže Kobeščak. „I to je kasnije urodilo plodom u smislu da sam, u potrazi za zvukom koji mene zadovoljava i ispunjava, počeo ‘sviruckati’ različite instrumente. To su prvo bili u Hrvatskoj dostupni instrumenti. Tad još nismo bili u EU i instrument si mogao kupiti samo u nekom malom glazbenom shopu. Izbor nije bio velik, a nije bilo ni Interneta pa da si mogao bilo što naći i naručiti online. Ali, eto, moja je želja bila jača od toga pa sam tražio.” Prvi instrument s kojim se povezao bila je turska darbuka. Zatim je proučavao instrumente Latinske Amerike, koji su ga približili djembeu, u koji se zaljubio na prvi pogled.

„Djembe je zapadnoafrički instrument, jedan od najpoznatijih bubnjeva uopće. Svatko tko ga vidi se zaljubi u njega. To je naprosto monumentalni komad drveta. Oblika je otprilike kao ogromna  čaša na stalku preko koje je zategnuta kozja koža i u principu je vrlo glasan i ekspresivan bubanj. Međutim meni je uvijek falila intuitivna strana bubnjanja koju je s djembeom bila teško postići. I tako sam otkrio frame drum, možda najstariji bubanj poznat čovječanstvu.” Istražujući ponudu instrumenata, u konačnici je shvatio da ne može pronaći to što traži i počeo razmišljati o tome može li sȃm napraviti željeni instrument.

„Krenuo sam s nekim garažnim pokušajima, koji nisu baš urodili plodom, niti nekim pobjedama, ali s vremenom, zahvaljujući ustrajnosti i borbi, uspio sam doći do proizvoda koji mene osobno zadovoljava, a onda se pokazalo i da je to vrhunski glazbeni instrument koji je prepoznat i puno šire.” Njegovi bubnjevi putuju diljem svijeta, a koriste ih vrhunski glazbenici poput Damira Imamovića i njemačke udaraljkašice Nore Thiele.

Netom prije nego sam saznala za Brainframe, čitala sam knjigu Mickeyja Harta, jednog od bubnjara Grateful Deada – Bubnjanje na rubu magije. Otvaranje službene stranice Kobeščakove manufakture bilo je nalik otvaranju prozora u nastavak te priče. S tim da Hart knjigu nije pisao kao graditelj bubnjeva, već kao netko to je njima, i brojnim drugim aspektima priče o ritmu, naprosto opsjednut. Odmah mi se učinilo da je i kod Krunoslava riječ o nečemu snažnijem od pukog interesa.

„Ritam je utkan u strukturu i dizajn svemira”

„Radim to jer je to poziv, jer se ta ljubav prema zvuku, prirodi, glazbi, materijalizira kroz mene i ne mogu pobjeći od toga. Više sam puta preispitivao zašto to radim i uvijek i dalje tražim način kako da ne radim nešto drugo samo da mogu raditi ovo”, objasnio je Kobeščak, koji se u razgovoru razotkrio kao osoba kojoj je iznimno važno proniknuti u suštinu stvari.

„To da doživljavamo ritam, to je jedna od najosnovnijih osobina čovječanstva. Sve u svemiru je moguće objasniti pomoću ritma i frekvencija. Ritam je utkan u strukturu i dizajn svemira, samo se taj, takoreći, materijalni oblik ritma manifestira kroz bubnjeve, kroz nas, kroz običaje. To je nešto prisutno od pamtivijeka. Može se analizirati i znanstveno objasniti, ali i dalje mislim da je osnovna percepcija toga intuitivna i prirodna kao što je prirodno kretanje planeta, izmjena godišnjih doba, otkucaji srca i sve drugo što se odvija u ritmu.”

Istražujući glazbenu povijest hrvatskih prostora, Kobeščak je razvio interes za vučedolsku kulturu – najstariju poznatu kulturu na našim prostorima, za koju se pretpostavlja da je koristila neki oblik bubnja. Iako materijalni dokazi ne postoje zbog propadljivosti korištenih materijala, on, nastojeći nacionalizirati instrument i učiniti ga prepoznatljivim, u dizajn svojih bubnjeva uključuje element preuzet iz vučedolske baštine.

Brainframe

„Talijani imaju tamburello. Oni pomoću njih izvode svoje napjeve uz ples koji se zovu tarantelle, a to njihovo sviranje i pjevanje, kojim dominiraju žene, toliko je iskonsko i moćno, pa mi je iskreno žao što u našoj kulturi nije očuvano nešto takvo. Zato mi se sviđa ideja da je prije četiri tisuće godina netko tamo u Vučedolu, koji obuhvaća puno veći kulturni prostor, imao i svirao  bubnjeve slične frame drumovima koje proizvodim danas.”

Kako je krenuo s izradom bubnjeva?

„To znanje izumire. Ne vjerujem da će se za sto godina netko još uvijek baviti savijanjem drveta.”

„Počeo sam s idejom da izradim instrument koji mi je bio zanimljiv, a koji si nisam mogao priuštiti. Imao sam pristup stolarskim alatima i tehnologiji, jer mi je ujak bio stolar u proizvodnji namještaja, i to je meni bio temeljni kapital s kojim sam krenuo u razvoj instrumenata. Međutim raditi namještaj i savijati drvo pod parom je potpuno tehnološki različito. Imao sam pristup alatima, ali nisam imao pristup znanju. To je znanje vrlo staro i vrlo rijetko. Možda se u cijelom svijetu mogu na prste dvije ruke nabrojati proizvođači koji to rade na taj način, tradicionalno. To znanje izumire. Ne vjerujem da će se za sto godina netko još uvijek baviti savijanjem drveta, pogotovo u proizvodnji bubnjeva.

No taj proces, ta borba i želja za znanjem i rješavanjem tih problema s kojima se nađeš na putu, to je ono što je mene izgradilo. To je moj forte, znanje s kojim radim vrhunske profesionalne glazbene instrumente. I do toga nisam došao zato što sam čitao na Internetu i kupio neki stroj pa napravio bubanj. Ne, do toga sam došao tako da sam se mučio, da sam isprobavao sto različitih načina u tehnologiji i obrade drveta i štavljenja koža. To su vrlo različite tehnološke grane. Cijeli životni vijek možeš potrošiti samo za jednu, a kamoli za spoj te dvije i još nekih drugih koji se pojavljuju u samoj proizvodnji bubnjeva.”

Kako izgleda proces proizvodnje bubnjeva od prirodnih koža?

„To je izuzetno prljav i fizički težak posao. Kad smo pokrenuli internetsku stranicu, odlučio sam fotografirati cijeli proces izrade da bismo ga mogli koristiti na stranici, ali su moji suradnici, vidjevši fotografije te rane etape u proizvodnji koža, rekli samo: ‘okej ovo nećemo objavljivati’. Mislili su da bi to ljude samo odvratilo. Toliko je prljavo.” Prema Kobeščaku, obrada kože – jedan je od najstarijih zanata na svijetu – nije ni lijep ni lagan posao, ali je nužan da bi bubnjevi bili kvalitetni.

„Nitko to ne želi raditi ili to ne znaju raditi, a puno ih ni nema želudac da se mogu s time nositi”

„Kažu da je 80 ili 90 posto kvalitete zvuka bubnja u membrani, naravno, ako pričamo o membranama prirodnog podrijetla. Ako pričamo o plastici, onda je sve isto, tu nema razlike.” Kobeščak kože nabavlja od malih farmi, nakon usmrćivanja životinja u pripremi za mesnu proizvodnju, u sirovom stanju. Obrada kože razlikuje se ovisno o vrsti bubnja, a uvelike ovisi o vremenskim prilikama. Cijeli proces uključuje puno strpljenja, pokušaja i pogrešaka, iskustva, znanja i napornog ručnog rada.

„Osobno znam svaku kožu na kojoj sam radio. Meni su kože neprocjenjiv materijal, sirovina za koju me ljudi često pitaju: ‘koliko košta i mogu li kupiti samo kožu’. Međutim kože najčešće ne prodajem jer mislim da nitko ne može procijeniti ili vrednovati taj rad. On je zaista težak, i potrebno je jako puno znanja i iskustva da se do njega uopće dođe. To se ne može staviti u jednadžbu. Kad bih ja to morao matematički raščlanit, uvijek bih bio u gubitku. Nitko to ne želi raditi ili to ne znaju raditi, a puno ih ni nema želudac da se mogu s time nositi.”

Krunoslav Kobeščak/foto: Sanjin Kaštelan

Brine li kupce porijeklo kože?

Održivost i ekologija su u trendu, a mnogi danas kategorički odbijaju proizvode bez oznaka “vegan” ili “cruelty-free”, često ne razmišljajući dublje o tome što održiva proizvodnja podrazumijeva i kako se mogu iskoristiti nusproizvodi prehrambene industrije, koji su vijekovima kroz povijest imali svoju svrhu.

„Rijetki su takvi slučajevi, ali imao sam upite radim li instrumente s veganskim kožama, na koje, nažalost, moram odgovoriti negativno. Ne zato što smatram da je ubijanje životinja u redu, već jer vjerujem da koža animalnog porijekla, od bića koje je nekad bilo živo, nosi svoj energetski otisak i nemjerljivu kvalitetu, a spoj toga s prirodnim materijalima ostvaruje najbolju rezonantnost, karakter i kvalitetu zvuka, kao i svirljivost.” Instrumenti iz manufakture Brainframe imaju trajnu vrijednosti i stvoreni su da svojim vlasnicima služe dugi niz godina.

„Također, neka mi netko elaborira koliko je resursa potrebno i kakav je ekološki otisak proizvodnje jedne plastične membrane. Koliko je vode potrebno, koliko se kemikalija emitira u okoliš i tako dalje. Studirao sam agroekologiju pa ponešto znam o toj temi. Priča o veganstvu i nesnošljivosti prema životinjskim kožama naprosto ne drži vodu. Životinje se uzgajaju isključivo zbog ljudske prehrane. Ja koristim otpad od te proizvodnje, i na neki način malčice spašavam planet jer takav otpad često završi neprikladno zbrinut, što zbog troškova, što zbog ljudske (ne)svijesti. Usto kože koje ja koristim su manje i nisu zanimljive za industriju kao recimo goveđe kože koje se koriste za namještaj i u automobilskoj industriji.”

Ipak, pojedine kupce zanima kako je umrla životinja čija se koža koristi u izradi bubnja. „Na to pitanje teško mogu dati odgovor jer je nemoguće znati za svaku životinju kako je završila svoj životni ciklus. Nisam osobno uzgajao te životinje. Ima ljudi koje se bave halal usmrćivanjem životinja. To je vjerojatno najhumaniji način na koji životinja može doživjeti svoj kraj, ali nažalost se ne mogu baviti i uzgojem životinja i proizvodnjom bubnjeva istovremeno. To je naprosto prevelik posao. Nemoguće je u vlastitoj radionosti odraditi sve etape proizvodnje jednog takvog multidisciplinarnog instrumenta.

Brainframe

U svakom slučaju moja namjera da izrađujem bubnjeve je čista i prirodna, i po mojem mišljenju bubnjevi kao takvi ne emitiraju energije koje bi mogle nekome naštetiti. Sve te brige možda su samo odjek frenetičnosti društva u kojem živimo. Svi su vrlo zabrinuti oko svega, a istovremeno se s nekim osnovnim stvarima u svijetu nitko ne bavi. Smarati se pitanjem je li životinja umrla nasilnom smrću u odnosu na pozitivnu vibraciju koju možeš u sadašnjem trenutku odašiljati prema sebi i svijetu korištenjem bubnja, ritma i glazbe općenito, naprosto nema smisla. Možemo sve analizirati do razine atoma, ali što ćemo postići time? Ispada da samo gubimo vrijeme a život prolazi bez življenja uistinu.”

Kobeščak ima puno iskustva s bubnjarskim radionicama, ali radionicu izrade bubnja nije još nikada održao. „Znam da nešto slično radi kolega, ali s gotovim kožama. Takve kože su suhe, nemaju miris, čiste su kao papir i nikako ne ukazuju na ranije etape proizvodnje, a kad se namoče one postaju fleksibilne i s njima se može raditi. Cjelovita radionica zahtijevala bi vjerojatno puno više vremena nego su ljudi spremni odvojiti. Sumnjam da postoji interes za to znanje i iskustvo, osim ako nekoga to zaista dubinski zanima, kao na primjer, mene.”

Kako se postaje majstor?

„Sve što sam naučio sam naučio više-manje sȃm, uz pokušaje da dođem do nekih informacija i detalja od nekih drugih graditelja, radeći neki zbir tog znanja koje mi je bilo dostupno i onda na vlastitom primjeru dolazio do nekih novih zaključaka i znanja. Međutim iskustvo je to koje čini razliku između mene i nekog drugog tko bi sad htio napravit bubanj, a ne zna odakle bi počeo.”

„To znanje je neprocjenjivo i instrument bi u skladu s tim trebao biti deset puta skuplji nego što jest, kao što je to slučaj s violinama vrhunskih graditelja”

„Zato uvijek govorim da afričke bubnjeve, koje dorađujem i prodajem, smatram umjetničkim djelima, a ne proizvodom. Napraviti takav instrument zahtijeva puno vještine. Uz najbolju modernu i naprednu tehnologiju djembe se i dalje ne može napraviti bolje nego što to čine ljudi ručno u Africi, tuckajući pažljivo drveni trupac s različitim dlijetima i sjekiricama, dan ili dva dok ne izdube drveni stup i od njega naprave bubanj. To znanje je toliko neprocjenjivo i instrument bi u skladu s tim trebao biti deset puta skuplji nego što jest, kao što je to slučaj s violinama vrhunskih graditelja.

To se čini jako jednostavno, kao što glazbeni virtuoz dok svira svoj instrument izgleda kao čovjek koji se uopće ne trudi, nego samo svira. No to nije ništa drugo nego utjelovljenje iskustva u akciji. Super su alati koji pomažu, super je vježbanje, ali ta spona koje te na kraju izgradi i vodi u visine stvaralaštva, isključivo ovisi o čovjekovom iskustvu.”

Krunin prvi bubanj

„Prvi bubanj s kojim sam bio zadovoljan je ujedno bubanj koji je prepoznao veliki majstor te glazbe uopće, Zohar Fresco, [op. a. izraelski perkusionist i skladatelj, stručnjak za frame drum]. Bio sam na Tamburi mundi festivalu u Freiburgu 2018. i tad još nisam imao proizvodnju, niti firmu. Radio sam bubnjeve u garažnoj varijanti uz pomoć tehnologije i strojeva od ujaka, te napravio fenomenalan instrument koji je čak taj vrhunski majstor prepoznao. Skoro ga je i kupio, a nije to na kraju učinio samo zbog jednog sitnog detalja, za koji ja tada nisam znao jer nisam imao iskustva, a bila je vrlo jednostavna stvar posrijedi. Cijeli proces pun je malih otkrivenja, nešto najjednostavnije čega se naprosto ne sjetiš, a toliko je esencijalno. Ali u procesu ne možeš to predvidjeti, ne možeš sve znati unaprijed. No, kad tako nešto otkriješ, onda je to prava sreća. Taj bubanj sam sačuvao, nisam ga prodao. Ne sviram ga puno, ali mi je uspomena i podsjetnik na to kako je proces dinamičan, izazovan, često i naporan, ali i da se isplati, ako nikako drugačije onda barem u duhovnom smislu. Smatram se ispunjenim čovjekom i zahvalan sam što i dalje to radim.

Naravno, volio bih uskoro vidjeti i financijski odjek toga,” kaže Kobeščak kroz smijeh: „da ne ispadnem fanatik koji radi bubnjeve, jer čemu trud ako ne mogu time prehraniti obitelj. Imam dvoje djece, oni rastu, kao i sveprisutni troškovi, a proizvodnja instrumenata u Hrvatskoj je i dalje, neću reći težak, nego skoro nemoguć posao. Međutim, to što radim je iznimka od pravila pa se nadam da će jednog dana i isplatiti.”

Brainframe