New Gondoliers u Močvari: eruditski rock'n'roll

Njihovi koncerti, tako ispada, uvijek budu podpromovirani ili uglavljeni u neke naizgled čudne kombinacije

Svaki od prerijetkih dolazaka splitskih New Gondoliersa u Zagreb, a i drugamo, doima se tek glasinom, legendom, u stvarnosti nedosežnim idealom elokventnog, zabavnog i inspirativnoga nezavisnog rocka. Skladno se to uklapa u status benda kao jedne od najvećih i najboljih tajni hrvatskog rock’n’rolla, koja posvećenicima svojega kulta ne prestaje nuditi gomile zanimljivog materijala za istraživanje i uživanje – što je, naravno, nastavila činiti i ovogodišnjim divnim albumom Art Cartel – ali koja bi se, pretpostavka je, samo učvrstila dijeljenjem i široj publici. Bend čiji članovi u prosjeku imaju preko 40 godina i koji ipak svira muziku za žanrovske pretplatnike u bilo bi kakvim okolnostima, ruku na srce, imao težak posao legitimiranja kao sljedeća velika ili važna stvar, ali naposljetku je ipak najvažnije koliko je taj bend dobar i dosljedan svojim idejama, a New Gondoliers su sjajni i iznimno čisti.

Njihovi koncerti, tako ispada, uvijek budu podpromovirani ili uglavljeni u neke naizgled čudne kombinacije, kakva je na prvu bila i nedjeljna (16. ožujka) veličanstvena svirka u Močvari kada je bend nastupio nakon neverbalne monokomedije s elementima stand-upa “Najnormalniji od svih dana” autora i izvođača Roka Nakića u sklopu kultnog programa KUM legende Marija Kovača.

Kazališni pedigre

Vezu svakako treba pronaći u kazališnom pedigreu frontmena i glavnog autora New Gondoliersa, Alena Čelića, inače docenta za scenski pokret na umjetničkim akademijama u Splitu i Osijeku, što definitivno objašnjava kako to i zašto na stejdžu jednostavno izgleda bolje i kulerskije od većine čak i dok samo stoji za mikrofonom i udara rifove ili razlaže arpeggia na električnoj gitari. Čovjek naprosto zna stajati, a ja to ne znam objasniti.

Znam, međutim, nešto drugo, a to je bez ostatka se prepustiti prekrasnom zvuku rokerske jangle-americane četveročlanog benda koji svojom kompaktnošću, nijansiranom čvrstoćom i dinamikom redovito iznenadi onaj dio publike koji je određeni komad repertoara grupe upoznao na Alenovim brojnim akustičnim solo nastupima, među kojima je još uvijek nezaboravan onaj na splitskoj Turskoj kuli kolovoza 2016. u društvu kantautorskih titana Gracina i Marshmallow Notebooksa.

Eruditski rock’n’roll

Dok New Gondoliers sviraju svoj eruditski i načitani rock’n’roll, ničega potajnog ili suzdržanog, a na što bi mogao ukazati skicirani status, uopće nema i jasno je da je pred okupljenima (nažalost i ovaj put tek nekoliko desetaka) bend koji svojim predivnim pjesmama dostojno nastavlja splitsku frikovsku tradiciju ’60s melodija na tragu Bajana ili prvog albuma Stividena, ali i koji svojom kombinacijom roots-rocka i dovitljivih tekstova osigurava dobrodošlu terapiju boli izazvanih sad već predugim nedolaskom majstora Chucka Propheta u Zagreb.

Upućeniji poznavatelji benda tvrdili su da se i još bolji show dobije priključivanjem puhačke sekcije temeljnom kvartetu, ali mi je to s obzirom na uvjerljivost benda i zaokruženost zvučne slike teško pojmiti, neovisno o tome što sam i inače tip kojemu bez puhača bolje zvuče i, recimo, The National ili The Strange, a preživio bih i njihov odlazak čak i iz Calexico. Dok ne dobijem priliku za razbijanje tih deluzija, prepustit ću se onome primamljivom što čujem, što Alenu pratećim vokalima te izmjenjivanjem akustične gitare i klavijatura, koje osiguravaju više indie/alter sloj a la Stereolab ili King Kong, ponajprije pomaže ostvariti Nina Ipavec, koja je na zasluženom bisu 80-minutnog nastupa odradila i vodeću točku u neočekivanoj obradi „Folsom Prison Blues“. Fantastičnu ritam-sekciju čine ugledni animator Veljko Popović na bubnjevima te basist Rudi Vučemilović, koji je po završetku budućeg klasika „Zinedine Cezanne“ odigrao nezahvalnu ulogu Marca Materazzija primivši u prsa udarac glavom Alena Zidanea.

Art Cartel

Bio je to očekivani, ali zapravo i tek jedan od nekoliko vrhunaca koncerata koji nominalno jest bio promocija aktualnog albuma – koji bi i bez manjka najava realno mogućih pretendenata lako mogao ispasti domaći album godine – ali je prije svega bio najbolja promocija benda samog, njegovih jakih strana i prilično šarolike palete stilova koju koristi.

Art Cartel je tako odsviran u cijelosti, od naslovne himne i posvete Davidu Bermanu koja prema kraju raste u revolucionarni poklič, preko loureedovskog NY storytellinga „Who’s A-Ridin’“ i indie-pop ramalame „Lovers Par Excellance“, do epske, pomalo prijeteće „Wailing Song“. Predah u prevladavajuće rokerskom điru pružila je kvazirap/funky poskočica „Broken Record“, u čijem je produljenome grooveastom uvodu Alen čak i vrlo opasno zabrejkao na podu kluba. Ne može se baš reći da se takva ekshibicija uobičajeno nalazi na popisu želja fanova benda ovog stila, ali jednom kad se doživi, sljedeći će se put neprijeporno iščekivati s nestrpljenjem. Bukirajte ih u prostore koji to omogućuju!

Ako je itko slučajno sumnjao, New Gondoliers nisu nekako odjednom postali odličan bend i snimili odličan album; iza njih je i zamaman debi Escape Town, čija je previđenost itekako nepoštena prema njegovim pjesmama, redom jednako uzbudljivima. U nedjelju su dostojno predstavili i taj dio opusa, s vrhuncima u road-movie tumaranju „Road To Imotski“, u kojem je narator poslušao drevni savjet “poj zorom”, zatim uživo gromoglasnoj „Boys From The South“, u ovoj verziji bližoj američkome južnjačkom viđenju rocka nego dalmatinskom, te moguće najboljoj „Parachuter“ čija je usna harmonika direktno povezuje sa svim drugim pjesmama u povijesti rocka koje su očaravale sirenskim pojem tog instrumenta. Iako se dijapazon reakcija na taj pristup s jedne strane proteže od to mi je okej, ali sam to čuo tisuću puta, New Gondoliers svoje slušatelje neizostavno prebacuju na skroz suprotni pol, onaj to mi je najbolje i želim to čuti još tisuću puta. Ili barem samo onoliko koliko će pružiti ovaj bend.