Jam i jamming na koncertu: Joey Calderazzo Trio

Ovogodišnja proljetna edicija nove platforme Lisinski srijedom započela je odličnim jazz koncertom trija američkog pijanista Joeyja Calderazza.

Upućenoj domaćoj publici Joey Calderazzo već je poznato ime. U Zagrebu je prvi puta nastupio 2009. godine u kinu Studentskoga centra na 5. Vip Zagreb Jazz Festivalu, i to u kvartetu Branforda Marsalisa, dok je 2017. s vlastitim triom nastupio na Muzičkoj akademiji u sklopu ciklusa Jazz.hr Hrvatskog društva skladatelja.

Ovoga puta Zagreb je bio prva stanica njegove velike europske turneje na kojoj je, kako je na koncertu brzo postalo jasno, uz dugogodišnjeg suradnika, kontrabasista Orlanda Le Fleminga i novice za bubnjevima, Davida Hawkinsa, testirao sve mogućnosti svojeg novog trija.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Baš poput posljednjeg koncerta održanog prije osam godina u dvorani Blagoje Bersa, i ovaj je puta Calderazzo došao bez pripremljene set liste, jasno pokazujući kako će večerašnji sastanak glazbenika biti više jam session i eksperimentiranje nego pripremljeni i promišljeni koncert. S obzirom na to da je svoju karijeru započeo kao session glazbenik, a kalio u sastavima jazz legendi poput Michaela Breckera, Jacka DeJohnettea, Davea Hollanda ili Branforda Marsalisa, možda nije niti neobično da se u svom triju osjeća najbolje bez pritiska vođenja programa i robovanja vlastitim odlukama.

To, naravno, nema nikakve veze s njegovom vrhunskom kvalitetom sviranja i čistim tonom kojima je dvoranom Lisinski zagospodario već nakon nekoliko uvodnih taktova.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Kao da je pred zagrebačkom publikom isprobavao upravo kupljeni sportski automobil, sa svojim se glazbenicima poigravao brzinom, ulazio u zavoje, naglo je kočio pa ubrzavao, poigravao se vremenom, ritmom, okretao pod ručnom. Orlando i David nisu s time imali problema, niti su u prekrasnima amplitudama glasnoće pokazivali znakove straha i nemoći. U nasumično odabranim standardima bilo je lijepih melodija uz koje se (da bi se lakše sjetio teme) čulo njegovo pjevušenje. Bilo je laganog swinga, pa čak i tanga, ali i rastavljanja i sastavljanja, pravog laboratorija eksperimentiranja, kako sasvim novo i što zanimljivije odsvirati neku melodiju.

Dečkima je postavljao muzičke zadatke i zahtijevao trenutne odgovore, a onda se vratio u sigurnost uigranoga dugogodišnjeg dueta u kojem je s Orlandom odsvirao jednu vlastitu kompoziciju One Way. Uslijedila je još jedna dramaturški bogata The Blossom of Parting.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Odjednom je Calderazzo postao vidno opušteniji, kao da je u tom trenutku shvatio kako su performanse novog automobila ipak nadmašile sva njegova očekivanja i da je napravio dobar posao. Možda je tome pridonijelo i smanjenje tenzija u samoj dvorani, jer ako je koncert podsjećao na jam session, bilo je ovdje i jamminga, odnosno ometanja zbog jednog posjetitelja koji je svojim neumjesnim dobacivanjem u jednom trenutku zaista ugrozio tijek cijelog koncerta. Na svu sreću, Calderazzo je u vještoj komunikaciji s publikom sjajno amortizirao neugodni ispad.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Sada, na kraju koncerta publika je zaslužila bis i jednu solo laganu, blues kompoziciju, pa onda u još boljem raspoloženju još jednu plebiscitno izglasanu, jer se Calderazzo jednostavno nije mogao odlučiti – brzu izvedbu jazz standarda u triju. Eksperiment je uspio, kao što je sigurno uspio i sljedeće večeri u Beču. Izgleda da Calderazzov Ferrari ima dobar turbopunjač te da dobro drži i na zagrebačkim cestama.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL