Toni Volarić: „Dokumentarci su izvrsna arhiva glazbenog djelovanja jednog naroda“

Na HRT-u kreće nova sezona uspješnog serijala Zauvijek autor

HRT će od utorka, 25. ožujka, u dva bloka od utorka do petka, na Trećem programu od 17:00 sati premijerno emitirati sedam novih epizoda serijala “Zauvijek autor” koji donosi portrete zaslužnih autora i članova Hrvatskog društva skladatelja. Povod je to za razgovor s autorom i redateljem, Tonijem Volarićem, koji nas je uveo iza kulisa snimanja serijala, ispričao kakvi su naši autori kada se kamere ugase i zašto su ovakvi projekti važni za arhivu hrvatsku glazbe i kulturu…

Prvi dio serijala Zauvijek autor privukao je značajno zanimanje javnosti i medija. Kako ste vi zadovoljni recepcijom, koji su sve komentari došli do vas?

Moram priznati da takvo medijsko praćenje dokumentarnog serijala ne pamtim. Mediji su objavljivali najave, ali i osvrte nakon emitiranja. Doživio sam da mediji u cijeloj regiji traže skript dokumentarca i prepričavaju gotovo sve što je u nekom dokumentarcu rečeno. Trudili smo se u najavama istaknuti neku važnu izjavu ili pojedinost pa su ti tekstovi prenošeni u svim zemljama koje razumiju hrvatski. Zadovoljan je blaga riječ, iznenađen sam i presretan da postoji toliki interes za životne priče naših umjetnika. Još uvijek mi kolege prilaze i hvale serijal, a nisam baš tip koji zna primiti pohvalu. Mi iz Dubrave smo vam uglavnom prilično neformalni dečki koji, kako kaže stara pjesma Prljavaca, „spavamo na klupi i pokrijemo se s Večernjim“ (smijeh). No, nije serijal moj, veliki dio zasluga ide snimateljici Andrei Kaštelan, ton majstoru Viktoru Grabaru, majstorici šminke Sanji Krstulović i montažeru Alenu Horvatiću, a naravno i ekipi kolege Milana Majerovića Stilinovića koji je režirao film o Gibonniju.

Kako su izgledala snimanja i razgovori? Kakvi su naši autori iza scene i u pauzama snimanja?

Serijal je sniman još u vrijeme antipandemijskih mjera, pa nam je glazbeni savez Unison ustupio studio. Svi su sugovornici mjerili temperaturu, moja je ekipa nosila maske i općenito smo bili pomalo ograničeni tim mjerama i pokušali u zadanom prostoru improvizirati scenografiju kakvu smo mogli. Neki su sugovornici snimani online, a samo rijetko bismo snimali u prostoru umjetnika o kojem je u filmu riječ. Uvijek se potvrđuje pravilo da ljudi koji su ostavili ozbiljan autorski trag nemaju potrebu izigravati zvijezde, stižu na vrijeme, strpljivo odgovaraju na pitanja, otvoreni su i komunikativni. A i bez lažne skromnosti, nije nevažno što znaju da snimanje inicira, autorsku ekipu bira i prati Hrvatsko društvo skladatelja, što im je neka vrst jamstva da je riječ o ozbiljnom pristupu i da će finalni proizvod biti bar na tragu uspjeha svih dosadašnjih filmova.

Što vam se pokazao kao najveći izazov tijekom snimanja?

Prvo, usuditi se predstaviti javnosti poznatog i popularnog autora na način kako ste ga vi doživjeli i slučajno ne zaboraviti spomenuti neki njegov veći uspjeh. Tu ste naravno u riziku da se subjektivni doživljaj pojedinog gledatelja ne poklopi s vašim viđenjem autora ili njegova djela. Jer, reći na primjer da pokojni tekstopisac Josip Pavičić pjesmu „Poljubi zemlju“ za Mišu uopće nije pisao kao domoljubnu, mnogima se neće svidjeti. Drugo, iako serijal producira strukovna udruga i njezini članovi, morate pokušati njihove živote i karijere opisati nestručnjacima, dakle općoj javnosti. Dakle, jasnom kronologijom i riječima slijediti njihovo sazrijevanje, trud i upornost, krize i sumnje, kako bi se gledatelj mogao poistovjetiti s glavnim likom, pa možda i sam poželjeti stvarati. Treći je izazov, javnosti manje poznate autore klasične ili suvremene glazbe prikazati tako da gledatelj, nedovoljno uvučen u priču, ne dohvati daljinski. Na primjer, opća površna javnost teško će vam reći što je to napisao gospodin Zlatko Tanodi. Ali ako im odmah kažete da je svirao u najpoznatijem ansamblu suvremene glazbe, Acezantezu, i producirao album „Bella Italia“ kojim se nakon osamnaestogodišnje zabrane pojavljivanja vratio Vice Vukov, imate tu pozornost.

Na koji način ste se pripremali, što vam se pokazalo posebno korisnim prilikom pripreme za razgovore?

Tajna riječ je – kavica. Ali, ne preduga jer su me još tijekom osmogodišnjeg rada na BBC-ju naučili da sugovornik ne smije pred kamerom imati dojam da vam je već sve ispričao u tom kafiću. Najčešće od njih tražim da definiraju imena ljudi koji bi u filmu govorili o njima i zašto. Prokomentiramo ključne trenutke ili djela koji u priči moraju biti spomenuti. I onda, zvučat će nekima pretenciozno, nastupa čarolija snimanja intervjua. Moje oči i oči umjetnika o kojem se snima film. U tom trenutku u povijesti, bez dogovorenih pitanja, bez papira, nastaje ispovijed po kojoj će ga, između ostaloga, ljudi pamtiti. Dvije glave koje primavista pletu priču njegovog života. Pogoditi pitanje, izvući emociju, „otvoriti čovjeka“, nerijetko ga i rasplakati, sjetiti ljubavi ili drugih stanja u kojima su stvarali neko djelo, to jako troši. Nitko, ali nitko nije ustao sa snimanja da mi nije rekao da ga ili nju nitko nikada nije tako „otvorio“. E, to već ne znam objasniti i zvučalo bi kao samohvala.

Što ste vi osobno htjeli postići i prikazati portretima autora – što je, po vašem mišljenju, najvažnije s čime gledatelj treba raspolagati nakon odgledane epizode?

Nešto stariji trebali bi se podsjetiti pjesama uz koje su odrastali, slavili, udavali se, tugovali ili do duboko u noć pripremali neki ispit, a mlađi bi naučili više o radu i trudu koji umjetnici ulažu učeći do kraja života. Ostavljaju djela kao sadnice koje će rasti i rasti u krošnju glazbe ili tekstova ispod kojih ćemo se „sakriti“ kad se stušti pljusak lošeg i, ovom podneblju, neprimjerenog melosa s još neprimjerenijim tekstovima. Volio bih, što se gotovo u pravilu događa, da ljudi shvate da su u manje od sat vremena naučili mnogo do sada nepoznatih pojedinosti o talentiranim i vrijednim umjetnicima, pa možda ih priča koju su pogledali motivira da i sami krenu stvarati.

Serijal je, u konačnici, važan i kao arhivska građa za budućnost, zar ne?

Uvriježen je izgovor dijela medija da publika traži ovaj ili onaj jaukajući melos, tužno banalnih tekstova. Ne, publika sluša ono što joj pustite, treba se usuditi biti muzički urednik i „odgajati“ slušatelje, upozoravati ih na rad novih bendova, izvedbe orkestara, objave albuma, a ne nebulozama puniti predviđenih 20 sekundi određenih za govorni program, prije reklame za krastavce. Treba ići prema konzumentu, ne ga čekati da dođe u dvoranu. Zato sam predložio emisiju u kojoj bi glazbenici nenajavljeno svirali na ulicama, tržnicama, prije kino ili kazališne predstave, kao što je to bilo pedesetih godina prošlog stoljeća. Album je cjelovito umjetničko djelo, treba ga takvim medijski i predstavljati, a ne uporno ići singl po singl. Nisam dovoljno stručan za marketing, ali mislim da su dokumentarci duži ili kraći, jedan od izvrsnih načina stvaranja arhive glazbenog djelovanja jednog naroda, o kojoj govorite u pitanju. No, mnogo toga zastane na volji, površnosti, ili samo nesnalaženju dijela urednika na HRT-u koji jedini kao javni servis, ima obvezu educiranja i njegovanja kulturnog stvaralaštva,

Koliko se, po vašem mišljenju, danas cijeni domaće autore i njihov katalog?

Cijeni ih se, ali bi to bio puno temeljitije kad bi ljudi o njima i njihovu radu više znali. A politici, ovoj ili onoj, nije u interesu da glasač više zna, da širi horizonte. Jer Mozart je s devet godina objavio prve simfonije, a neki je političar sa 60 godina života uspio dobiti dužnost da čuva pečat kojeg nema. E sad, hoće li „Mozarti“ glasati za njega ili oni koji misle da je solmizaciju utemeljila neka cijuklica s obala Morave ili, božesačuvaj, Drine? Naša djeca moraju znati kako smo velike skladatelje i tekstopisce imali i imamo, a njihovo spominjanje u udžbenicima ne smije ovisiti o tome kojoj je političkoj opciji pripadao ili kojem se Bogu molio, nego kako se utkao u kulturno tkivo Hrvatske.

Koji vam je trenutak ostao najviše u pamćenju iz dosad prikazanog? Postoji li nešto što vas je oduševilo ili iznenadilo, a to ranije niste znali?

O svih smo pet imena iz dosada emitiranih epizoda znali dosta, ali nekako me najviše iznenadila važnost koju su imali tekstovi Alke Vuice i samozatajnost Vjekoslave Huljić. Ovo je društvo sklono umanjivati nečiji dopinos, relativizirati ga u stilu „znao bih i ja napisati „Dvaput san umra“ ili, kao Alka, dio tekstova za hitove Josipe Lisac“. E pa, dragi prijatelju, evo ti papir i olovka, vila s pogledom na more, dobar ručak i puno voća, pa napiši samo prvi stih. Oduševila me upornost kojom su ti ljudi, posebno u počecima karijera, stvarali bez pravog rezultata – odbiju te, pa pišeš ponovo, pa ti pjesma ne prođe na festival. Ali ne odustaješ. I na kraju, kad dočekaš uspjeh, mnogi ti ga ne priznaju.

Postoji li netko koga biste još voljeli predstaviti u ovakvom ili sličnom formatu, a zaslužuje dobiti vrijeme u eteru?

O, ima na svu sreću u ovoj zemlji još mnogo imena čije bi životne i profesionalne priče ljudi rado pogledali. Iako imena bira HDS, moram priznati da su nemali izazov priče o Gabi Novak, Jasenku Houri, Neni Ninčeviću, Dragi Dikliću, Urbanu, tekstopiscima Dragi Britviću, Jakši Fiamengu, Tomislavu Zuppi, pa i mlađim autorima. Ljudi su otišli ili odlaze, treba požuriti.

Što nas očekuje u nastavku serijala čije emitiranje upravo kreće na HRT-u?

Za nastavak serijala ostalo je još sedam epizoda i tu su priče o Berislavu Šipušu, Franu Đuroviću, Miroslavu Rusu, Zlatku Tanodiju, Mladenu Tarbuku, Siniši Leopoldu i Saši Antiću, tekstopiscu grupe TBF. Upravo je ovaj zadnji film nedavno bio u službenoj konkurenciji čak tri prestižna festivala, u Vukovaru, Beogradu i na vinkovačkom DORF-u. Što se nove sezone tiče, šapnuli su mi da Hrvatsko društvo skladatelja uprvo definira 12 novih imena o kojima bi se snimali dokumentarci nove sezone serijala „Zauvijek autor“. Bio bi to moj ili naš 55. cjelovečernji dokumentarac u osam godina. Ali, ništa još nije službeno. Ono, međutim, što se zna, to je da u programu HRT-a ide serijal od 10-minutnih filmića „Hrvatskih 1000 Tonija Volarića“ o ljudima koji su ostavili trag na kulturnom, sportskom, gospodarskom, znanstvenom i političkom tkivu ove zemlje.