Lidija Špegar: „Na sprovodima u Hrvatskoj izvodi se sve, od klasike do metala“

“Underground Top Lista” otvara temu glazbe na posljednjim ispraćajima u Hrvatskoj

Lidija Špegar redateljica je filma “Underground Top Lista” koji donosi jedinstven uvid u glazbu koja se u Hrvatskoj izvodi na sprovodima. Dokumentarni film svoju će premijeru imati na festivalu ZagrebDox u srijedu 2. travnja u 17:30, u Kaptol Boutique Cinema, a zbog originalnosti i intrigantnosti teme o kojoj se čak i u glazbenim krugovima malo priča, film je podržala i stručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja.
Prateći glazbenike koji sviraju na pogrebima, ali i ožalošćene obitelji diljem Hrvatske, film prikazuje raznolikost pogrebnih praksi, stavljajući naglasak na glazbu kao dominantni element. Iz osobnih iskustava glazbenika saznajemo kako se glazba na sprovodima razlikuje u malim i velikim gradovima, u Slavoniji, Zagorju i Dalmaciji te što se sve događa iza kulisa ispraćaja. Ističući brojne pjesme s “podzemne” top liste, film je ujedno i priznanje autorima skladbi koje se najčešće biraju za ispraćaje. O svemu tome popričali smo s redateljicom filma koja nam je, između ostalog, otkrila i koju je ona pjesmu odabrala za svoj ispraćaj…

Kako ste zapravo došli na ideju dokumentarca o “underground top listi”?

U mladosti sam doživjela nekoliko smrti u mojoj obitelji. Tada sam prvi puta primjetila da se ljudi u toj situaciji uopće ne snalaze i da su više manje prepušteni sami sebi. Počela sam promatrati na koji se način ljudi odnose prema smrti. Vidjela sam da je to tema o kojoj se nerado razgovara, trpa se pod tepih, o njoj se priča ispod glasa, kao da se s time može negirati činjenica da je jedino što je u životu sigurno upravo to da ćemo svi umrijeti. Najčešća rečenica je „Ne znam što bih rekao“ i agonija se nastavlja. U razgovoru s producentom Nenadom Puhovskim došli smo do zaključka da je nekako najnježniji način da otvorimo dijalog o smrti upravo kroz glazbu. Glazba je naš cjeloživotni suputnik, s njom se rađamo, ali s njom i umiremo. Glazba nas u tim trenucima opušta i pruža nam mogućnost da lakše pustimo svoje osjećaje van. Citirat ću jednog od protagonista u filmu: „pomaže nam da otvorimo pipu do kraja.“

Redateljica Lidija Špegar

Kako je izgledalo snimanje? Je li postojalo zadrške među sudionicima kad ste im prišli s idejom?

Iz gore navedenih razloga nije bilo nimalo lako pronaći ljude koji su spremni razgovarati o smrti, kako ožalošćene tako i glazbenike. No, kada bi se upoznali i kada bi osjetili da film ne radim iz pukog voajerizma u tuđu tugu i nesreću, nego sa željom da zajedno kroz ovaj film pomognemo ljudima da se bolje nose sa tugom, polako su pristajali na razgovor. Iz tih razloga u filmu ne sudjeluje nitko kome je ovo samo posao. Naišla sam i na takve, ali odlučila sam se da u filmu progovaraju ljudi koji istinski osjećaju to što rade i koji nikada ne gube iz vida ožalošćenu osobu i njihovu obitelj.

Soundtrack ispraćaja seže od klapskih i tamburaških do Bonnie Raitt i Davida Bowieja – kakav je zapravo ukus Hrvata kada je u pitanju “underground soundtrack”? Koliko zapravo izbor pjesama ovisi o podneblju Hrvatske, preklapaju li se tu Slavonija i Dalmacija uopće?

Postoji otprilike deset do dvadeset pjesama koje su standardi bez obzira u kojoj hrvatskoj regiji se nalazite, kao što su “Krist na žalu”, “Oti’šo je s mirisima jutra”, “Spušta se noć”, “Fala”, “Oči u oči”, “Ima jedna duga cesta”, “Ne boj se jer ja sam s tobom” itd. Naravno, ovisno o regiji pronaći ćete određene specifičnosti, npr. u Slavoniji će biti česta “Pjesma rastanka (Slavujev poj)” dok ćete u Dalmaciji naići na “Sutra će te ponit” koju baš u Slavoniji nećete čuti i obrnuto. U Zagorju ćete sigurno naići na pjesmu “Pod brajde” na koju najvjerojatnije nećete naići u drugim hrvatskim regijama. Pričamo li o širini izbora pjesama, citirat ću jednu od protagonistica u filmu: „sad ljudi imaju YouTube i imaju puno više ideja“. (smijeh)

Po čemu se sprovodi i glazba na sprovodima u malim mjestima razlikuju od onih u velikim gradovima?

U manjim mjestima je još uvijek prisutna glazba koju izvode pučki zborovi koji djeluju unutar crkve. Van toga ćete se susresti s tradicionalnijim pjesmama također vjerskog karaktera. U gradovima su glazbeni žanrovi koji se izvode na sprovodima puno bogatiji. Bila bih slobodna reći da tu više pravila nema. Možete se susresti apsolutno sa svim od klasike preko techna, rocka, funka, narodne glazbe do metala. Ono što mogu istaknuti je da se bez obzira na današnji bezgranični izbor glazbe u pravilu ljudi odlučuju za neki standard, a to je jedna vjerska pjesma i dvije svjetovne ili obrnuto. Pod svjetovne se misli na neki hrvatski glazbeni klasik npr. “Odlazak (Tamo da putujem)”.

Na koji način su Crkva, pa i vladajuća politička ideologija, utjecali ili formirali izbor pjesama za posljednji ispraćaj?

Politička zbivanja su utjecala na izbor pjesama. Zasigurno su u Jugoslaviji bile prisutnije partizanske pjesme i razni marševi. Uz to, prije je na sprovodima glazbu dominantno izvodila limena glazba. Na partizanske pjesme smo naišli i danas ovisno o tome je li netko iz obitelji bio u NOB-u. Sjetite se kako za vrijeme Domovinskog rata na radiju nismo mogli čuti ništa drugo osim domoljubnih pjesama, tako su se one u tom razdoblju izvodile i na ispraćajima npr. “Vila Velebita”. U današnje vrijeme kad je prisutan svećenik, obično se prije obreda izvode vjerske pjesme, a nakon što svećenik završi, izvodi se svjetovna pjesma. Neki svećenici ne vole da se izvodi svjetovna glazba na sprovodima, neki su spremni na kompromis pa se onda svjetovna glazba izvodi nakon vjerskog obreda, a neki jednostavno poštuju volju pokojnika odnosno obitelji i ne miješaju se u izbor glazbe.

Tko su glazbenici koji izvode pjesme na ispraćajima, kako se oni emocionalno nose sa i na svojim nastupima?

Glazbenici koji izvode pjesme na ispraćajima su često profesionalci koji iza sebe imaju glazbenu naobrazbu. Naravno, ima i amaterskih svirača i pjevača. Većina mi je ispričala da im je na početku bilo dosta teško jer bi tuga od ožalošćenih prelazila na njih pa ne bi mogli pjevati jer bi im se grlo stegnulo. Iz tih razloga s vremenom se nauče kako se emocionalno malo odmaknuti od prizora koji gledaju kako bi mogli dobro obaviti posao zbog kojeg su tamo prisutni, a to je odsvirati ili otpjevati pokojnikovu zadnju želju ili želju od obitelji. Naravno, cijela stvar postaje teža kada se dogodi da izvode glazbu za nekoga koga su poznavali. S druge strane prisutan je i element humora koji je bitan jer vam ne dopušta da se prepuštate teškim emocijama. Humor im pomaže da naprave svoj posao kako treba. Kao i u svemu u životu, tako i oko sprovoda ima komičnih situacija, ali se oni potrude da to ostane interno među njima. Njihov smisao za humor je specifičan, pričaju mi kako im je prišao jedan čovjek pitavši ih bi li htjeli svirati na njegovom sprovodu jednog dana. Oni su odgovorili potvrdno, ali neka ostavi kaparu sada (smijeh).

Koliko je zapravo lukrativan taj segment glazbenih nastupa, može li se živjeti isključivo od glazbe s ispraćaja? Postoji li među tim glazbenicima konkurencija?

Neki glazbenici mogu živjeti isključivo od izvođenja glazbe na ispraćajima dok je drugima to dodatni izvor zarade. Gdje god je u pitanju novac, taj segment rivalstva će biti prisutan. Željela bih naglasiti da sam se tijekom istraživanja susrela s velikim brojem glazbenika, ali se u filmu pojavljuju isključivo oni kojima novac nije jedina i primarna stvar, oni koji taj posao i dalje rade s ljubavlju. Jednostavno nisu izgubili taj ljudski moment i svjesnost o tome da je ispred vas netko tko je izgubio nekog svog bližnjeg. Naravno, ima i onih koji to samo obave.

Koja je najneobičnija pjesma za koju ste saznali da se izvodila na ispraćaju? 

Meni je malo stvari u životu neobično pa možda nisam dobar primjer, ali mogu navesti neke situacije koje nisu toliko uobičajne. Jedan od najpoznatijih ispraćaja, koji ljudi navode kao drugačiji, je onaj Dine Dvornika na Krematoriju kada je puštana njegova glazba i ljudi su plesali. Mogu navesti i ispraćaj na kojem je puštena tema iz filma Star Wars. Bio mi je jako simpatičan i izbor pjesme “Zvončići” koju možete vidjeti i čuti u filmu. 

Koju bi pjesmu vi odabrali za svoj ispraćaj i zašto?

Na odjavnoj špici ekipa filma je izrazila svoju želju, pjesmu koja bi htjeli da im svira na ispraćaju. To mi je bilo osobito zanimljivo. Ljudi su me znali nazvati i moliti me da im promjenim pjesmu jer su se predomislili, drugi se dugo nisu mogli odlučiti jer nikada o tome nisu ili nisu željeli razmišljati. I kroz taj proces je bilo vidljivo da se ljudi polako opuštaju razgovarajući o nečemu što ima veze sa smrću. Polako se odnos prema smrti mijenja, postaje normalni dio konverzacije i s nje se miče tabu. Moja želja je pjesma Janis Joplin, “Buried Alive In The Blues”, jer je to moja najdraža pjevačica. Sviđa mi se kontradiktornost između naslova i samog ritma pjesme. Također, to je instrumental, Janis je umrla prije nego ju je uspjela otpjevati pa mi se sviđa taj dio „neispisanog platna.“ Podloga je tu, a vi u nju utisnite nešto svoje.

Za kraj, što ste naučili snimajući ovaj dokumentarac, koja je najvažnija lekcija koju nosite sa sobom?

Proces stvaranja ovog dokumentarnog filma mi je omogućio dublji uvid u procese, kako fizičke tako i psihološke, koji se odvijaju kada se susretnemo sa smrću. Time se potvrdila potreba zbog koje je ovaj film i nastao, a to je da bi radi našeg dobra trebali početi o smrti razgovarati na jedan puno izravniji i zdraviji način. Negiranje proizlazi iz našeg straha od nepoznatog. Iako sam se susrela sa smrću nekoliko puta, ustuknula sam kad me jedna od protagonistica iz filma pitala „Jel se ti bojiš?“ Reći ću samo da na odgovoru još moram poraditi, ali da mi je ovaj proces koji sam prošla provodeći vrijeme s glazbenicima i ožalošćenima uvelike pomogao u pronalaženju odgovara na to pitanje.