Film Gazdin gazda i Vatrogasci u Boogaloou: Trash bez klimaksa

U zagrebačkom Boogaloou održana je tradicionalna veselica grupe Vatrogasci, ovoga puta začinjena filmom Gazdin gazda, koji je bio uvod u koncert. Uvod, ali i vrhunac Vatrogasne zabave

Maskulinska podrška standard je na nastupima Vatrogasaca / Borna Kos/photorokaj

Mjuzikl za odrasle – tako je najavljen vatrogasni film Gazdin gazda koji je bio uvod u ovogodišnju Vatrogasnu zabavu u Boogaloou. Uvod, ali zapravo i vrhunac, s tim da je njegovo dvosatno trajanje razvodnilo konačni učinak. Da se poslužim aluzijama na kojima počiva veći dio repertoara prvog glasa Gajnica, Vatrogasci znaju zagrijati, ali klimaks im nije jača strana.

Na samoj premijeri nije bila gužva, ali publika je film ipak morala gledati na nogama – daleko najveća zamjerka na film koji bi se u igri slobodnih asocijacija komotno mogao nazvati gajničkom verzijom glazbene komedije Pick of Destiny, uz neizbježni šarm amaterskog trash filma čiji je sinonim u nas Bore Lee. Film prati likove pjevača (Goran Borošak), dilera (Mario Jurišić) i bankara (Rudolf Katalinić), kojima je kontroverzni svjetski moćnik zvani Gazda (Goran Frigelj) naredio da sviraju narodnjake i tako zavode sirotinju. Pjevaču, ozbiljnom rokeru, to, teško pada, a cijelu situaciju dodatno zakomplicira Interpol.

U jednoj od upečatljivijih scena diler se čudi rokeru što ne razumije narodnjake i što čevose i pivo zamijenio za burgere i kolu. Nakon što rokeru objasni da mu rođak nije Kunta Kinte, on ga pita nisu li i ćevosi došli iz Turske. Satiriziranje našeg društva, a posebno političara i estradnjaka Vatrogascima je oduvijek bio forte. I ovog su puta sa smislom za humor iz devedesetih uspijeli pogoditi nekoliko žica.

Osim satiriziranjem moćnika, Vatrogasci su se proslavili i ruganjem s klasičnim balkanskim stavovima o muško-ženskim odnosima, kakvi nerijetko leže između redaka ne samo narodnjačke, nego i narodne poezije. Stoga je bilo za očekivati da će neke njihove fore u 2025. zvučati upitno. Međutim Gazdin gazda je na kraju ispao akcijska ljubavna priča u kojoj glavnu prijetnju naslovnom zlikovcu, koji pod sobom ima čak i Trumpa i Putina, čini žena. Čak je i mala od Gazde badass.

Vatrogasci su izveli koktel svojih trash parodija / Borna Kos/photorokaj

No najbolji dio filma ipak su glazbeni brojevi. Umjesto Krv nije voda The Musical Hrvatska je dobila mjuzikl s potencijalnom budućnošću i petnaest novih pjesama. Jak dojam ostavile su tri vinilne singlice koje diler daje pjevaču da bolje shvati narodnjake, a među kojima su „Frenky“ Paula Kurtsa, „Živin s materon“ Nine Glinovske i „Rodjo (knjigovodjo)“ Mirka Tarapane. Narodnjački reagge “Idu gosti”, afroseljački “Semafor” te „Gade smrade“ u izvedbi Snježane Abramović (interpolovnjača) i „Moja ljubav“ s Ladom Cesar (žena od pjevača) također bi, da je pravde, dobile i neki airplay.

U svakom slučaju film bi trebao zadovoljiti nepca ekipe s Trash Film Festivala, koja će ga, nadam se, gledati na sjedećki i u kraćoj verziji. Naime film pati od mane po kojoj se obično prepoznaju pornografski filmovi – fali elipsa. Nepotrebno prešetavanje jest dio šarma trash filmova, ali ne mora biti.

A što reći o koncertu? Kako uopće pisati o koncertu Vatrogasaca, kad ga se svi kojima je bio dobar ne bi trebali sjećati. Moj grijeh je što sam bila trijezna pa imam što za reći. Bio je to jedan od onih koncerata na kojima je zanimljivije promatrati publiku nego bend. Vatrogasci ionako skoro ništa ne sviraju, a cijela scena izgleda onako kako parodija i treba izgledati – jeftino i improvizirano. Publika je nešto drugo, a cijelo iskustvo nalikuje na sociološki eksperiment, nenapisani diplomski s Filozofskog, Svatovi bez sarme: Analiza mogućnosti organizacije tradicionalne svadbe bez posluživanja hrane. U najmanju ruku Večer prigorskih studenata (ali ne i studentica) alumni edition. Na koncertu nije bilo puno žena, a činilo mi se da je svaka koja je ušla gledala oko sebe u nadi da će spaziti još jednu.

Film Gazdin gazda bolje je odjeknuo od koncerta Vatrogasaca / Borna Kos/photorokaj

Glavninu ne previše brojne publike činila je muška populacija, uglavnom ljudi u tridesetima, četrdesetima, koji su uz se u djetinjstvu ili mladosti vezali za vatrogasca Mirka i druge likove iz njihove pjesmarice. Među njima ćete zateći svakojake likove, kao da ste zašli u Noćnu moru Željka Malnara. Jednima je neugodno, drugi su u zanosu. Ljudi se grle, plešu i fotkaju selfije s preklopnim telefonima, kao da je 2005. I većina daleko previše pije, a to je ujedno element koji trijeznom oku cijeli prizor čini grotesknim. Mislila sam da je humor koji se bavi stereotipima žena i muškaraca na Balkanu loše ostario, ali najgore je ostarilo uzdizanje odavanja piću. Pitam se je li i to dio parodije?

Dok je film odjeknuo s novim hitovima, koncert su vukli oni stari, što je samo po sebi moguće čitati kao satiru naše glazbene scene. Nekada se govorilo da nešto nije hit ako to nisu obradili Vatrogasci, što je vjerojatno kopirano iz neke priče o Weird Alu (kojemu je, inače, baka bila Hrvatica). U vremenu kad je ideja hita pomalo zastarjela i kad se rijetko koja pjesma na našem tržištu može probiti do statusa kakav je imao primjerice Gibonnijev „Mirakul“, nema puno posla ni za Vatrogasce. Od novijih uradaka tako su prepjevali samo prošlogodišnju pobjednicu Dore i Severininu „Uno momento“.

Zato mi je vrhunac događaja ipak bio film. On barem nije igrao na nostalgiju koja, kako mi se čini, nema najsvjetliju budućnost. Ljudi su danas ipak željni novog. Snimanje trash mjuzikala mi se nakraju čini kao dobar smjer za Vatrogasce koji, (ne)vremenu usprkos, nisu izgubili žicu za ismijavanje narodu kojeg je tako lako uvrijediti i gurnuti prema šanku.