Rafał Ryterski: „Stvarajte glazbu koja će vam se svidjeti, budite iskreni prema sebi i svoj najveći fan”

Rafał Ryterski, pobjednik međunarodnog skladateljskog natječaja, poljski je skladatelj čija baletna premijera ove subote otvara 33. Muzički biennale Zagreb.

Struka i eurovizijska glazbena mreža prepoznaju ga kao pobjednika 70. skladateljskog Rostruma, a u Poljskoj je jedan od prominentnih novih glasova tamošnje, sve razvijenije glazbene i umjetničke scene. Skladatelj, pedagog, glazbeni kustos i član programskog odbora Varšavske jeseni, upravo je na zatvaranju 65. izdanja tog najstarijeg europskog festivala suvremene glazbe, skladbom za kontratenora, orkestar i elektroniku, Totentanz, ostavio publiku potresenom i dirnutom prije dugotrajnog gromoglasnog pljeska kojim je više puta pozivan na scenu.

Zahvaljujući njegovom doprinosu, festival svoju relevantnost zadržava i u cutting edge dijelu umjetničkih područja koja predstavlja. Uspjeh Totentanza dao je vjetar u leđa suradnjama te otvorio vrata novim prilikama. Za njih je Rafał Ryterski otvoren i spreman, unoseći svoju prepoznatljivu kreativnu energiju, svježinu ideja i zanimanje za vrlo širok spektar tema.

Nakon varšavskog susreta u glazbenu jesen 2023., sada prvi put u Zagrebu, sastali smo se usred finalne faze priprema međunarodnog autorskog tima koji u sklopu festivalske teme Prekinute veze priprema i balet Najpoznatiji stranac.

Rafał Ryterski, Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

U baletnoj premijeri kojom otvarate 33. Muzički biennale Zagreb vaš je umjetnički partner talijanski koreograf Alessandro Giaquinto. Jeste li prije ove suradnje bili upoznati s njegovim radom i on s Vašim, kako je tekla komunikacija i čitav proces nastanka baleta?

Ovo je prvi put da radimo zajedno. Pobijedili smo na natječaje odvojeno, s dvije potpuno različite ideje koje se uopće nisu poklapale. Obojica smo imali dojam da će naša osobna autorska ideja biti postavljena na scenu i svaki od nas mislio je da će biti taj koji će oblikovati projekt. Imao sam snažnu in your face temu o ideji dekonstruiranja maskuliniteta, dok je njegova u fokusu imala migracije i boravak u liminalnom prostoru.

Kad smo se upoznali, shvatili smo da su natječaji formirani odvojeno. Nakon rasprave, odlučili smo napraviti korak unatrag i zajednički smisliti kako se snaći u novonastaloj situaciji. Stoga smo odlučili krenuti potpuno iznova, iz temelja. Bilo nam je važno pronaći zajednički jezik. Srećom, Alessandro je došao s kratkom idejom o kojoj smo zatim počeli razgovarati i razvijati je zajednički. Oblikovali smo koncept koji je rezultirao stvaranjem Najpoznatijeg stranca.

Odlučili smo se i u radu držati onoga što nam je najpoznatije: ja sam se bavio kompozicijom i dramaturgijom glazbene cjeline, Alessandro i scenografkinja Chiara Bugatti svime što se događa na sceni. U posljednjih sedam mjeseci zajedno smo razvijali dramaturgiju baleta, ja sam počeo skladati, Alessandro je počeo raditi na koreografiji, koristeći moj mockup za glazbu, a Chiara se prilagođavala onome što se razvija, promišljajući kako bi pružila nešto što bi moglo funkcionirati u tom novom scenariju.

Je li ovo prvi put da niste birali svoje umjetničke suradnike?

Da i ne zapravo. Bio sam u situacijama da sam dobio određeni projekt, pri čemu je ideja već postojala i nisam ja bio taj koji odlučuje, već redatelj. U ovom konkretnom slučaju bio sam u tandemu s prethodno odabranom osobom i trebao sam se snaći u situaciji. Proces je u početku djelovao malo obeshrabrujući, ostali smo ogoljeni te smo morali smo krenuti sasvim ispočetka. Također smo se morali odreći svog ega, razmišljajući o široj slici i našim pojedinačnim inputima.

U ovom slučaju, bilo je to potrebno i jako mi je drago da se to dogodilo. Konačni projekt pripada svima nama (Alessandru, Chiari i meni), ali je i od svakoga od nas pojedinačno. U pitanju je bila spremnost i otvorenost da se napravi korak unatrag. Meni se to činilo prilično teškim jer u svojoj kreativnoj praksi nisam samo skladatelj, sebe sada češće nazivam multimedijalnim umjetnikom, ili samo umjetnikom.

Kada obično u suradničkim projektima osjećate da s nekim možete imati neku vrstu internog, meta jezika pri razmjeni ideja, ili pak da je u pitanju slučaj kada morate krenuti tradicionalnim putem, postaviti jasne parametre pazeći da se obje strane međusobno razumiju?

Prije svega, prvi put smo se osobno susreli ovog četvrtka. Dotad smo komunicirali online i mogli smo se povezati samo do određene mjere. Kad smo se upoznali ovdje, u Zagrebu, odmah smo kliknuli! Komunikacija putem video poziva nije toliko tečna i neposredna, nedostaje ovo potpuno iskustvo interakcije s drugom osobom. Zato smo i odabrali ovu temu – u isto vrijeme osjećamo da se poznajemo, ali smo bili potpuni stranci. Sada se na puno načina razumijemo i poštujemo. Putem interneta se stvari ponekad „izgube u prijevodu“. Neverbalni jezik daje vam tu utjehu komunikacije s drugom živom osobom, što cijeloj stvari daje smisao.

Najpoznatiji stranac sada je manje stranac nakon što smo se međudobno upoznali

Svakako smo izvukli pouku iz ovog iskustva. Ako bih u budućnosti bio u sličnoj situaciji, pokušao bih inzistirati da prvi susret bude uživo. Također, do sada nisam bio u HNK u Zagrebu. Najpoznatiji stranac sada je manje stranac nakon što smo se međudobno upoznali. Suradnja je dosta drukčija od prethodnih koje sam imao.

Alessandro je vrlo poetičan te, kada je u pitanju njegov scenski i vizualni jezik, vrlo je metaforičan. U tom smo pogledu različiti – ja sam vrlo izravan, ponekad volim neke stvari „utrljati u nos“ ili pak biti i ciničan. Camp je estetika koja mi vrlo prirodno leži. Na ovom smo projektu odmah shvatili da smo u pogledu umjetničkog pristupa potpuno različiti, ali i to da u danoj situaciji trebamo ostati međusobno otvoreni i tada je došlo do razvoja u našem radu. Stvarno sam zahvalan na ovoj prilici, a također sam puno naučio.

s predstavljanja baletnih suradnji na Kazališnom doručku HNK u Zagrebu / Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Jeste li zbog toga odlučili promijeniti pristup skladanju, jeste li morali promijeniti svoje glazbeno razmišljanje u odnosu na ono početno?

U početku sam se trebao osloboditi fokusa na izvedbene elemente, razmišljanja da ono što skladam može dočarati stvari na pozornici te utjecati na njih. To je korak unazad koji sam ranije spomenuo.

Istodobno je bilo jako dobro imati taj odmak, pri čemu se sada valjalo koncentrirati na zvučne detalje i glazbeni materijal. Dok sam se bavio dramaturgijom (kakve ćemo scene imati, o čemu se u njima riječ itd.), u nekom trenutku sam se vratio i onim idejama koje sam razvio u svom izvornom konceptu baleta. Shvatio sam da smo, nakon napuštanja inicijalnih koncepata, napravili više prostora za stvarne ideje koje smo imali prije, a koje smo sada mogli provesti u praksi.

Trebalo je napustiti zone komfora i zajedno zaploviti u nepoznato

Zapravo, to je razlog zbog čega sam sklon tzv. queer pristupu u umjetnosti. Stručnjak iz tog područja jednom mi je rekao da je u srži queer filozofije negiranje. Takav način razmišljanja od pomoći je i ovdje jer, kad sve počnete preispitivati, negirati što je poznato i etablirano, uviđate da ima prostora za stvaranje. Nije riječ o traženju rupa u sustavu, nego o velikim prostorima koje pronalazimo iza fasada. Stoga mi se čini da je u ovom slučaju trebalo napustiti zone komfora i zajedno zaploviti u nepoznato.

Kako ide do sada ta plovidba, kako se osjećate u Hrvatskoj?

Osjećam se vrlo ugodno u Hrvatskoj! Također, čini mi se da Hrvati imaju temperament sličan Poljacima. Mislim da smo obje „zemlje kokosi“ – tvrdi izvana, a mekani iznutra. Definitivno nismo mango!

Prije četiri godine bio sam u Berlinu, gdje sam upoznao i radio s puno nevjerojatnih ljudi iz cijelog svijeta. Tada sam shvatio da nas, Poljake, doživljavaju kao istodobno tople i hladne. Čini se da smo „na prvu“ manje gostoljubivi i slatki, ali kad jednom prođeš kroz naše debele ljuske, imaš prijatelje za cijeli život.

Čini mi se da Hrvati imaju temperament sličan Poljacima, da su obje zemlje kokosi – tvrdi izvana, a mekani iznutra

Iako Poljska nije iskusila rat kao vi, obje zemlje su imale slično iskustvo s prošlim političkim sustavima, budući da su bile pod utjecajem i vodstvom veće zemlje. To odražava i položaj u sferi kulture. U suvremenoj, odnosno tzv. Novoj glazbi, definitivno.

Mislim da bismo trebali biti (samo)svjesniji i ponosniji na dobru glazbu koju imamo. Sviđa mi se zato što se MBZ fokusira na razvoj hrvatske glazbe i naručivanje djela svojih skladatelja, a ne samo na uobičajena suvremena glazbena imena uglavnom s germanske scene.

Rafał Ryterski, Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Aktivni ste na suvremenoglazbenoj sceni i kao umjetnik i član umjetničkog odbora Varšavske jeseni. Kako razlučujete opcije koje su pred vama, kako kurirate i općenito, koje je vaše viđenje Nove glazbe?

Prvo, moram reći da je moj pristup suvremenoj glazbi prilično individualan i odražava moje istraživanje teme. Novu glazbu (Neue Musik) zapravo vidim kao žanr. Eksperimentalna glazba je u tom smislu više otvoreno polje. Više se pronalazim u ovom terminu nego u Novoj glazbi. Ne želim slijediti njemačku, francusku ili drugu tradiciju. Želim razvijati vlastitu tradiciju, nešto što samo meni pripada. Zato su moji radovi toliko osobni.

Uvijek kažem da pišem glazbu koja je na neki način povezana sa mnom. Ne želim drukčije jer vjerujem da će postati površnom. Moj pristup stvaranju glazbe je: stvaraj glazbu za sebe, zabavi se i piši glazbu koja će se i tebi svidjeti. Sviđa mi se moja glazba. Ne radi se o tome da budete narcisoidni, već o tome da ostanete iskreni prema sebi, ali i da si budete najveća podrška.

Ako ti se ne sviđa to što radiš, što dovraga radiš? Za koga – pljesak, publiku? Želim uživati ​​u procesu i u rezultatu. Baviti se umjetnošću znači odabrati određeni način komunikacije. Ako mi se ne sviđa način na koji komuniciram, onda bih trebao promijeniti jezik.

Ako ti se ne sviđa to što radiš, što dovraga radiš? Za koga – pljesak, publiku?

Uza sva ta promišljanja, nastojim oblikovati umjetnička iskustva koja bi se više mogla opisati kao eksperimentalna glazba nego li dio onoga što se smatra Novom glazbom. Čini mi se da je to područje ponekad previše hermetično, a sve je jasnije da se mlađe skladateljske generacije distanciraju od zapadne tradicije, birajući jednostavniju estetiku. A mi, kao kreatori kulture, trebamo prigrliti i tradiciju i ono što se javlja uz nju, što se može otkriti.

I ranije ste promišljali o elementu pokreta u svome radu, bilo kao samostalnom elementu ili implicitno u glazbeno-scenskim djelima. Je li pokret za Vas jedan od podjednako važnih dijelova slagalice ideje ili je zvuk u središtu, dok su ples, svjetlo, video i scena (tek) dio obogaćivanja glazbene ideje? Što je uopće pokret?

Mislim da su zvuk i pokret dva različita načina da se nešto kaže. Ponekad mogu nadopuniti jedan drugoga. U mom slučaju, zvuk može izazvati pokret i obrnuto, u mojim su djelima često sjedinjeni. Obično kada skladam, ja sam taj koji, zajedno s izvođačem, preuzimam kontrolu nad tim aspektom, dok u Najpoznatijem strancu kontrolu prepuštam nekom drugom.

Ipak, uviđam da su se naši autorski doprinosi međusobno nadopunjavali ovaj put. U prošlosti sam bio pravi control freak, ali sad je puno bolje i osjećam se sigurno prepuštajući odgovornost drugome. U pitanju je davanje prostora za drugi jezik nekom drugome tko je izvorni govornik tog jezika.

Naši su se autorski doprinosi međusobno nadopunjavali  – u pitanju je davanje prostora za drugi jezik nekom drugome tko je izvorni govornik tog jezika

Bez zadrške govorite o umjetničkom procesu, odlukama i nedoumicama. Biste li rekli da je mlađa skladateljska generacija sklonija razgovoru o glazbi, o svojoj glazbi? Jesu li iskreniji i u tom smislu manje „defenzivni“ od svojih prethodnika?

Čak i ako ponekad zvučim pretjerano samouvjereno, često me hvata i tjeskoba. Totentanz, skladba koja govori o egzistencijalnoj krizi kakvu smo svi prolazili nedavno, također je proizašao iz mog osobnog iskustva i određene tjeskobe. Bila je to godina kada je počeo rat u Ukrajini i puno toga mi se dogodilo, u profesionalnom i privatnom životu. U nekom trenutku nisam više mogao sve izdržati.

Rekao bih da je nastojanje da budem samosvjestan, kritičan i racionalan, a da se istovremeno mogu samo smijati stvarima, moj mehanizam suočavanja. Jednom kada se distanciram, više ne boli toliko. Ne radi se o ignoriranju, već o stvaranju distance, stavljanju sebe malo po strani. Moći plesati sa Smrću (još jedna referenca na Totentantz). Vjerujem da je ovaj pristup koji koristim pomalo postmodernistički, ali bez obzira na to, puno mi pomaže.

Nama, mlađim generacijama, trebalo je puno vremena da otvoreno kažemo što nije u redu s našim svijetom. Kako kapitalizam mijenja naš svijet, kako patrijarhat ne funkcionira i koliko smo mi kao civilizacija u kaosu.

Međutim, generacija Z nam dokazuje da možemo biti malo opušteniji oko nekih stvari, posebice oko posla. Moja je zemlja prilično poznata po tome da se preopterećujemo radom. Nekako su me učili da me se cijeni prema radu i uspjehu, što je potpuno lažan narativ. Stoga moram stalno učiti i stavljati stvari u perspektivu, uvidjeti da moj rad predstavlja mene, ali da istovremeno to nije sve što jesam i ne predstavlja ono tko sam kao ljudsko biće. Ono što radim samo je proizvod mojih unutarnjih procesa.

Nama, mlađim generacijama, trebalo je puno vremena da otvoreno kažemo što nije u redu s našim svijetom

Kad je riječ o programskim bilješkama, moje su jako kratke. Volim kada je umjetnost samorazumljiva, kada ne moram otvarati programsku knjižicu i pročitati cijeli tekst da bih barem nešto razumio o djelu. Vjerujem da moja glazba govori sama za sebe i da joj ne trebam puno dodavati. Zato su i moje programske bilješke tako kratke.

Rafał Ryterski, Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

U svojim skladbama imate razvijen perkusivni element, bilo u formi razvijenijeg udaraljkaškog korpusa ili djelo na drugi način nosi tu komponentu u sebi, određeni beat. Je li to dio Vašeg zvučnog svijeta, nasljeđe koje ste izgradili radeći uz neke učitelje tijekom obrazovanja ili nešto sasvim treće?

Višestruki su razlozi. Prvi je povezan s pričom koju mi ​​je mama često pričala. Kad sam imao samo par godina, tijekom odmora mama me uhvatila kako plešem uz glazbu, držeći se ritma i pokušavajući ga slijediti kad god sam se gubio. Čini se kao da je ritam uvijek bio u meni, tekao mojim venama.

Također, većina ljudi koje poznajem iz svijeta klasične glazbe ima neke članove obitelji s iskustvom u klasičnoj glazbi. U mojoj obiteljskoj kući bilo je suprotno. Moji su roditelji slušali Faithless, The Prodigy, Madonnu (tako se živo sjećam Ray of Light!), neki poljski punk rock i tako dalje. Uvijek su bili veliki ljubitelji elektroničke glazbe.

Većina ljudi iz svijeta klasične glazbe ima članove obitelji s iskustvom u klasičnoj glazbi, u mojoj obitelji bilo je suprotno

Tijekom studija puno sam učio o udaraljkama koje su bile i najdostupniji instrumentarij. Na drugoj godini je postojao nekakav pritisak da napišem skladbu za više udaraljki, što sam ispunio svojim komadom P.E.R.C.S. za udaraljke, pokret i elektroniku. Za mene su udaraljke uvijek bile mnogo složeniji prostor koji se sastojao od zvučnih objekata, a ne samo određenog instrumentarija.

Tako sam se počeo baviti udaraljkama. To me kasnije navelo da o svojoj glazbi razmišljam kao o muzičkom teatru. Udaraljkaši su uvijek otvoreni i imaju iskustva s glazbom izvan svijeta klasike. Bilo mi je prirodno spojiti ta dva elementa.

Treći faktor, jako važan, je činjenica da imam autoimunu bolest koja se zove sklerodermija. Trenutačno sam prilično dobro, većina simptoma je potpuno nestala, ali iskustvo bolesti promijenilo je perspektivu mog vlastitog tijela. Godinama sam se stalno prilagođavao onome kroz što je moje tijelo prolazilo, morao sam ga nekako remapirati. A udaraljke su vrlo visceralne, vrlo ovisne o tijelu.

Zapravo, upravo o tome sam nedavno govorio na jednom predavanju. Između namjere proizvođenja zvuka i konkretnog stvaranja zvuka, na udaraljkama je manje koraka nego li na drugim instrumentima (osim kod gudača). Lanac događaja je puno kraći, postoji neposrednost. Zbog toga sam se zaljubio u udaraljke.

Srž ideja koje su pokrenule Varšavsku jesen i Muzički biennale Zagreb, bila je potreba za razvojem nove poljske, odnosno (tada) jugoslavenske glazbe. Da se danas formiraju ti festivali, koja bi bila zajednička misija vaše generacije? Možda ne bi baš bila usko povezana s nacionalnim glazbenim identitetom?

Za 2023. godinu cilj mi je bio boriti se protiv kapitalizma i neukusa. Pa.. definitivno nisam uspio. Međutim, volio bih da se festivali potrude u tom pogledu.

Osnovati festival u današnje vrijeme nije lako, nema jasnih odgovora i lakih puteva. Ali gledajući što već postojeći festivali mogu značiti, uvijek podsjećam na to kako queer umjetnost funkcionira, kako se LGBTQ+ zajednica bori za svoja prava. Kad prestanemo sa svim pričama i borbom, polako ćemo nestati i postati nebitni.

Sličan primjer nalazimo kod antiratnog pokreta koji se pojavio nakon Drugog svjetskog rata. Ta antiratna propaganda s vremenom je utihnula, a danas imamo niz ratova. Riječ je o stalnom osvježavanju i održavanju povijesti na životu. Jako poštujem nasljeđe onih koji su bili tu prije mene. Ne zatirem njihovo naslijeđe, svjestan sam da sam tu gdje jesam upravo zbog tih generacija – i u negativnom i u pozitivnom smislu.

Poštujem nasljeđe onih koji su bili tu prije mene, svjestan sam da sam tu gdje jesam upravo zbog njih

No, ono što bih kao umjetnički voditelj, kustos nekoga programa, htio imati na umu jest to da je umjetnost platforma i da je možemo koristiti kako želimo – stalno govoriti o temama koje će uvijek biti relevantne i važne. Jednom kada prestanemo govoriti o nečemu, ono postaje marginalno, a potom i izbrisano iz postojanja.

Mislim da festivali trebaju biti svjesni da svaki festival stvara mogućnost za formiranje zajednice i djelovanje. Pitanje je što se može učiniti s tom platformom i zajednicom. Kako ćemo njegovati pluralizam mišljenja i stvarati zajedničke ciljeve.

Ipak, kako u vizualnim umjetnostima, tako i u glazbi, možemo naslutiti refleksiju društva – postoji tendencija prema tradicionalnijem, pa i konzervativnom smjeru u umjetnosti, primjetna i kod mlade generacije koja prihvaća neku vrstu neokozervatizma u suvremenoj umjetnosti. Kako objašnjavate ove pojave?

Vjerujem da to dolazi i kroz globalizaciju. Dosta nam je tik tok formata kratke forme. Iako nam je danas dana sloboda da stvaramo što god želimo, sve kao da ide u jednom ili sličnom smjeru – prema sličnoj estetici.

Divim se Hararijevoj knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće. Mislim da je savršeno dijagnosticirao zašto svijet ide konzervativnim putem. Ljudi postaju sve manje bitni i nebitni. Stvarno mi se sviđa njegov argument jer mislim da je to razlog zašto je cijeli svijet krenuo tim smjerom.

Savršeno odražava barem ono što se dogodilo u Poljskoj: kada se dogodila promjena (od komunizma do slobodnog tržišta), ljudi su se počeli osjećati sve manje važnima, jer su neki bili uspješni, dok drugi nisu znali kako se pronaći u ovom novom svijetu, pa kad im je netko rekao kako ponovno doći do vlasti, postali su sila s kojom se mora računati, vođeni populističkim vladarima.

Možda se jednom, kad prođemo kroz neokonzervativnu fazu, stvori novi prostor – za one koji dolaze poslije

Sviđa mi se metafora klatna – ono mora ići jednim putem, da bi se u nekom trenutku vratilo na drugu stranu. A budući da smo intervju započeli govoreći o stvaranju prostora, možda će jednom, kad prođemo kroz neokonzervativnu fazu, to poslužiti kao potencijal za sljedeću generaciju da se razuzda. Možda se stvori novi prostor, za one koji dolaze poslije.

Rafał Ryterski, Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr