Danijel Detoni: „Rijetka je sreća svirati toliko dobre glazbe”

Danijel Detoni jedno je od imena koja se izgovaraju čim se spominje potreba za svestranim, a sjajnim pijanistom, bilo da je riječ o čitanju smionih suvremenih partitura, kakvoj komornoj konstelaciji ili nekoj većoj formi, uz orkestar.

Katarina Livljanić, Radovan Vlatković, Krešimir Stražanac, Itamar Golan, Boris Brovtsyn, Gábor Boldoczki, Irvin Venyš, David Aaron Carpenter, Enrico Dindo, Gordan Tudor, Marija Pavlović, Ivan Batoš, Enrico Bronzi i Stefan Milenković tek su neki od glazbenika s kojima je kao posvećen i nagrađivani komorni glazbenik surađivao, a među suradnjama je i ona s violončelisticom Kajanom Pačko, s kojom je snimio albume, a upravo u toj kombinaciji nastupit će u ponedjelja, 7. travnja, u 17 sati.

Ovaj poliglot, kao sin istaknutog skladatelja, cijeli je život okružen glazbom te uronjen u njezina suvremena strujanja, a nakon petnaest godina pedagoškog rada na Muzičkoj akademiji, ima jasnu sliku o tome što bi učenje glazbe trebalo podrazumijevati, od čega krenuti, kao i čime može pomoći svojim studentima da postanu samosvjesnim, što boljim glazbenicima. O glazbi koju će izvoditi na Biennalu, svom umjetničkom putu i perspektivama svega onoga čime se u glazbi bavi razgovarao je ususret 33. MBZ-u.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Na Muzičkom biennalu Zagreb, u ponedjeljak, 7. travnja, imaš koncert s Kajanom Pačko. Kako ste odabrali program – pretpostavljam da je to bilo u dogovoru s organizatorima?

Program je biran, kao što to gotovo uvijek biva, u koprodukciji, u skladu sa željama i potražnjom. Imali smo neke prijedloge, uvjetovane prvenstveno geografskom činjenicom da Kajana i ja, koji deset godina surađujemo, živimo na različitim mjestima. Ona je prošle godine postala članicom orkestra Gewandhaus u Leipzigu za sezonu 2024./25. Orkestar izvodi i simfonijsku glazbu, ali i operu, znači, to je jako puno posla.

Prvotna je ideja bila, s naše strane, odati počast sjajnoj skladateljici Kaiji Saariaho, koja je preminula prošle godine. Sama ideja ovog projekta, međutim, to nije tajna, začeta je prije tri godine, za prošli Biennale. Tada nismo našli zajednički jezik s vodstvom festivala. Ne sviramo zapravo djela Saariaho zato što je preminula, nego sam se najprije oduševio njezinim opernim djelima. Mislim da su remek-djela i nadam se da će se nekom prilikom izvesti u Zagrebu, barem L’amour de loin, koja je možda i najpoznatija.

Mislim da su operna djela Kaije Saariaho remek-djela i nadam se da će se nekom prilikom izvesti u Zagrebu

Naš program je šarolik. Sadržava i djelo mog tate, Assonance 1, jer mi je želja da izvedemo djelo koje su već na Biennalu, mislim da 1969., izveli on i violončelist Marijan Jerbić. Mislio sam povezati starije sa sasvim suvremenim. Imat ćemo svega jedno djelo s elektronikom, Kajana će izvesti djelo Tibora Szirovicze Alchemist za violončelo i elektroniku.

Koncert je naslovljen Logika snova.
Zaista ne znam tko je izmislio naslov, ali mi se dopada. 

Vezan je uz skladbu Im Traume Kaije Saariaho?

Da, to je bila prva poveznica. To je „granično” djelo Kaije Saariaho, nastalo 1980., njezino zadnje djelo u avangardnoj fazi, jer nakon toga je slijedio njezin pariški put i privatno i poslovno, znači IRCAM te veza i brak sa Jean-Baptisteom Barrièreom. I ona je tu, dosta naglo, radikalno promijenila smjer.

Povezivala glazbu najviše s mirisima, a ne, recimo, s bojama, što poznajemo iz klasičnog repertoara

Ono što je prednost ovog koncerta jest što se u tri skladbe mogu vidjeti tri različita razdoblja njenog stvaranja. Nažalost, nije predugo živjela. U toj zadnjoj fazi – a djelo koje ja izvodim, Balada za klavir solo, iz zadnje je faze, napisano 2008. ili 2009., za pijanista Emmanuela Axa – u njezinoj estetici najvažniji su bili mirisi. Ona je povezivala glazbu najviše s mirisima, a ne, recimo, s bojama, što poznajemo iz klasičnog repertoara, kao kod Skrjabina, ili Debussyja. Kod nje postoje mirisi, koji su, naravno, potpuno subjektivni, i čudesno baratanje različitim jezicima. I sama je bila poliglot.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

To ti je blisko jer si i sâm „uronjen” u više jezika.

Da, ali ja sam više „opće prakse”, više jezika s puno grešaka. Mogao bih na tu temu navesti dvije osobe s kojima usko surađujem, a u međuvremenu se razvilo i toplo prijateljstvo: Katarinu Livljanić i Radovana Vlatkovića. Oni su za mene pravi poligloti koji nevjerojatno dobro vladaju jezicima. A Kaiju Saariaho sam čuo govoriti na više jezika i to je primjer nekoga tko suštinski, dubinski razumije smisao jezika.

Vezano uz snove, i Kajana i ja, naravno, puno sanjamo kad možemo – jer oboje imamo malu djecu koja loše spavaju. Možda je naslov povezan i s kultnim tatinim djelom, Devet prizora iz Danijelova sna, dakle mog sna. Ne znam, ali naslov je sjajan.

Možda naslov upućuje i na to da snovi najčešće nemaju logiku, ali logiku možda donese glazba koja ipak ima strukturu, sustav kakav snovi često nemaju.

Možda. Nakon koncerta bismo mogli napraviti anketu pa vidjeti, ovisno o tome koliki će broj slušatelja zaspati, zadrijemati za vrijeme same izvedbe, pa će moći reći kako im je bilo.

Vas dvoje dugo surađujete, na raznim glazbama. Ima li kakve razlike u pristupu kada radite posve suvremeni program?

Apsolutno nema nikakve razlike. Za sebe mogu reći s 500 % uvjerenja, a i nju već dugo poznajem. Isti je pristup, jedina je razlika u odnosu na premijerne izvedbe, u čistoj logistici, pod time smatram naći vrijeme za učenje novog djela.

Nije nebitno spomenuti i vrijeme, trenutak, kada autor ili autorica daje konačni materijal na učenje.

… jer bilo je situacija kada se trebalo pobuniti što notnog materijala još nema!

Bilo je. Meni je strašno simpatična priča, o kojoj mi je skladatelj dopustio govoriti, iako ne baš drage volje, ona u kojoj sam izvodio koncert Silvija Foretića, Concerto Rosso. Također na Biennalu. On mi je bio strašno simpatičan, i draga osoba, i odličan autor. Zaista beskrajno duhovita osoba. Sjećam se da je koncert počinjao u 19 i 30 i zadnju varijantu kadence ja sam dobio – u sobi 127, dandanas se sjećam, u dvorani Lisinski – u 19 i 23!

Njegov je argument bio: „ha čuj, tako i tako sviraš iz nota.”

Jedna od najvažnijih stvari u sklopu Biennala, da čovjek smije eksperimentirati, da se potencira i dopušta da se svašta radi

Dobro je prošlo. To je eksperiment i zaista jedna od najvažnijih stvari u sklopu Biennala, da čovjek smije eksperimentirati, da se potencira i dopušta da se svašta radi. A što sam stariji, možda postajem konzervativniji i, jednostavno, moj afinitet je takav da zbog svojeg tempa života volim dobiti materijale na vrijeme.

Naravno…

Zapravo ne  – i ja sam tako mislio, ali ima puno ljudi koji baš vole taj adrenalin, beskrajno im se divim. Vole dobiti note u posljednji čas, ali onda proporcionalno tome dižu cijenu svojeg rada. Kao last minute aranžmani u turizmu. Legenda kaže da je i Mozart napisao uvertiru Don Giovanniju u kočiji na putu na praizvedbu.

Moja ideja je, a sigurno se razvila i zbog mojeg školovanja, i naravi, i raznih utjecaja, ono što je govorila i moja prva profesorica klavira Olga Detiček: da treba naučiti djelo, a onda ga pustiti da se „paca.”

Ne možeš uvijek tako, ali i to je ideal. I znam da je iritantno tjerati autore da predaju na vrijeme, a oni još stvaraju, ali moj poriv je moja iskrena želja da naučim djelo. A za djelo treba vremena, da ga usvojim.

Znam da je iritantno tjerati autore da predaju skaldbe na vrijeme, dok još stvaraju, ali moj poriv je iskrena želja da naučim djelo, za što treba vremena

Pod premijeru se realno može svašta prodati, jer samo će dvije osobe znati istinu, izvođač i autor. Ovisno o tome koliko autor zaista čuje, neovisno o MIDI-ju i sl. Svatko je u šoku kada čuje svoje djelo prvi put. Razgovarao sam s mnogima o tome, s tatom, s Petrom Bergamom o tom fenomenu. Mislim da skladbe treba što bolje naučiti, a i iz praktičnih razloga: danas se skoro sve snima pa nije zgodno ne naučiti.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

U posljednje vrijeme imao si nastupe s nekoliko redovitih suradnika, na neki način ulijećeš i izlijećeš iz suradnji, naizmjence: uz Kajanu Pačko, redovito surađuješ s Katarinom Livljanić, nedavno si nastupio s Goranom Jurkovićem, imaš i klavirsko-bračni duet s Cecilijom Oinas, spomenuo si Radovana Vlatkovića. To je i mnogo različitih repertoara koje treba kombinirati?

Katarina Livljanić je ovim projektom, primjerice, izašla iz nekih svojih dotadašnjih izvedbenih okvira. Vaš projekt zvuči razigrano, veselo.

I definitivno je točno tako, nemam što dodati.

U komornoj glazbi ima raznih suradnji, ali čovjek se često veže za suradnike i na ljudskom polju. Očito si odgovaramo i muzički i inače. Mislim da je test za svaki odnos vrlo jednostavan, a to je putovanje. Kada s nekim možeš putovati i funkcionirate, a da to nije teret, znači da bi to mogla biti dobra suradnja. Već dugo surađujem i s Katarinom, i s Goranom, Kajanom, i s Krešom Stražancem, i s Radovanom. Imam i jedan trio, što me jako raduje. Nedavno smo se oformili, i u njemu su flautistica Lucija Stilinović i njezin suprug Yevhen Churikov na rogu.

Mene užasno raduje ne raditi uvijek iste stvari. Ali opet – na poznatom terenu, da poznajem ljude, ne volim uskakanja dugoročno. Nemam toliki broj koncerata jer se bavim pedagoškim radom i jer puno putujem. Općenito se zaista osjećam ispunjeno, ali nisam siguran bih li u životu htio – da imam mogućnosti – svirati isto djelo osamdeset puta. S druge strane, djelo izvesti samo jednom, nakon tolikih priprema, izrazito je frustrirajuće.

Nisam siguran bih li u životu htio svirati isto djelo osamdeset puta

Ovi projekti strašno me raduju. Mislim da je još jedna tajna u tome da imam već poprilično iskustvo u komornoj glazbi zahvaljujući svojem školovanju. Moji profesori u Budimpešti, gdje sam skoro u potpunosti formiran, uz pariški dio, izrazito su inzistirali na komornoj glazbi, na tradiciji Lea Weinera, profesora komorne glazbe. I kada sam se vratio u Hrvatsku, 2008., 2009., mnogi kolege pijanisti pitali su, ne jednom, „zašto ti sviraš i toliko komorne glazbe? Super sviraš solo, zašto želiš svirati toliko komorne? Radi li se o novcu?”

Ne, nego ja to zaista jako volim. Naravno da je novac bitan faktor u svačijem životu, ali osnovna stvar je – netko mi je rekao, ne znam točne brojke, ali nekako mi je u glavi da je oko 85 % cjelokupnog repertoara klasične glazbe zapravo komorna glazba. Baš za manje sastave, ne znam računa li se do deset, jedanaest sudionika.

Mislim da sam se s ovim ljudima, suradnicima, našao. Isto tako, oni su redom „naše gore lišća”, ali su značajan dio svog života proveli u inozemstvu pa u i u tome imamo sličnosti.

Razgovor o tvojem pedagoškom radu započela bih onda s komornom glazbom: Kakvom ti se čini situacija s obrazovanjem mladih za komornu glazbu, trenutačno? Ima li interesa i prilike? Prije se činilo da komorna glazba u školovanju često ne dolazi na red jer se forsira solistički rad, a ovo se samo odradi.

To je dobro pitanje. Netko bi mogao reći da je odgovor zaista višeslojan. Općenito, situacija nije nimalo loša. Mogu reći potpuno čista srca da su logistički uvjeti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu fenomenalni. Centar grada, fenomenalni instrumenti, čist prostor, dovoljno svjetla u najvećem broju prostorija…

Ja mislim da bi u pedagoškom procesu trebalo prije početi s komornom glazbom i tu ne bacam lopticu u osnovne i srednje škole jer mi smo na Akademiji oni koji stvaramo najveći broj novog kadra za škole. Mislim da bi se trebala stvoriti svijest o tome, da komorno glazba bude „stalna nepogoda” učenicima. Da stalno, uz solistički dio, bude prisutan i komorni dio. Zašto? Jer se vole družiti na taj način.

Sviranje klavira četveroručno bio je jedini legalni način bliskosti za nevjenčane parove, za flert, da jednostavno sjediš tako pored nekoga

Uostalom, koliko je meni poznato, sviranje klavira četveroručno, a to sam baš naučio od svoje nevjenčane supruge, bilo je najintimniji dio muziciranja u 18. i 19. stoljeću.

To je bio jedini legalni način bliskosti za nevjenčane parove, za flert, da jednostavno sjediš tako pored nekoga. Postoje teorije o tome je li Mozart slučajno ili namjerno u svojim djelima za klavir četveroručno stavio da se lijeva ruke prima i desna ruka seconda nevjerojatno često isprepleću.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Mislim da bi trebalo početi ranije, interesa ima. Zapravo nisam dobar profesor komorne glazbe u smislu da ne sviram i gudački instrument, ili puhački, nego samo klavir. Svoje studente klavira tjeram da idu drugim profesorima, ne-pijanistima, jer i ja sam tako najviše naučio o komornoj glazbi. Pál Éder, moj divan profesor komorne glazbe, bio je violinist, a od njega sam najviše naučio o sviranju klavira u komornoj glazbi.

Mislim da situacija uopće nije loša. Ono gdje jest teško stanje na našoj Akademiji jesu financije, a o tome bi mogli govoriti moji kolege koji se u to bolje razumiju, mislim na novog dekana Srđana Čaldarovića i ostale. Oni bi mogli vidjeti koliko bi se još moglo naći kadra za predavanje komorne glazbe i koliko je interesa. Uz svaki odsjek na Akademiji postoji i komorna glazba. Mislim da bi bila dobra ideja napraviti poseban odsjek, ne znam je li to izvedivo.

Mislim da bi bila dobra ideja napraviti poseban odsjek za komornu glazbu

Nama je u Budimpešti stalno bila servirana poruka „super je da sviraš solo, ali ako sviraš Schubertov Trio fantastično, s gudačima, e onda si najveća faca.” I to ti ostane, tako da sam zaražen virusom komorne glazbe od četrnaeste godine.

Ova mlađa generacija, to je valjda generacija Z, vidi da komorna glazba donosi veću mogućnost nastupa pa i zato interesa ima. S druge strane, čuju snimke: svi mi pijanisti možemo biti beskrajno zahvalni i danas živućoj Marthi Argerich – koja je još u formi, ja ne znam kakav je to fenomen – na tome koliko ona svira komorne glazbe.

Nama pedagozima ona nevjerojatno pomaže jer nađeš video i pošalješ studentima, kažeš, evo, Martha je svirala ovo! Pojednostavljujem, naravno. Ali imamo sjajne kolege koji se bave komornom glazbom i to sad sjajno vodi Julia Gubajdullina, dobro je posložila stvari, precizno, postoje mogućnosti nastupa. Mislim da je svijetla budućnost komorne glazbe kod nas, samo treba vremena i treba nam još malo više svijesti, da se ona razvije i u osnovnim i srednjim školama.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Još jedno pitanje u vezi s pedagogijom: Sad već imaš dugogodišnje iskustvo (15 godina, op. a.). Misliš li da se si promijenio u radu, da si promijenio pristup tijekom tih godina? Smatra se da pedagozi s godinama samo postaju boljima.

Ako ima promjena, jesu li one i zato što na studij dolaze drukčiji studenti?

Također, misliš li da se klavirska pedagogija, generalno,­ mijenja, ili i dalje dominira „željezni pristup” iz tradicije?

Političari bi rekli, hvala na ovim pitanjima, a ja ću reći da su sjajna. Pokušat ću što plastičnije odgovoriti. Da, osjećam razliku na sebi. Mislim da se najveća razlika dogodila na mom privatnom emotivnom planu rođenjem naše kćeri Fride, da sam pritom i sâm stekao puno više strpljenja, što je jednostavno jedna od najvažnijih stvari u pedagogiji.

Uvijek mi se vrti u glavi jedan stari, stari film, s Clintom Eastwoodom, na hrvatski je preveden kao Vojničina. Narednik traži od svojeg vojnika da napravi dvadeset sklekova, a onda on napravi trideset. E to je na neki način moj princip rada, tako da ja od njih jako puno zahtijevam, a mislim da imam strpljenja. Ne bih rekao da imamo prijateljski odnos jer mislim da to nije u potpunosti moguće i da nije zdravo – između pedagoga i učenika – ali se, s druge strane, trudim biti što fleksibilniji i imati razumijevanja za njihove trenutačne situacije u životu.

Postoji, međutim, dosta striktan plan onog što ćemo raditi. Tu se malo pokušavam povezati i sa svijetom sporta, to je neka ideja. Kao profesor glavnog predmeta, ili su-glavnog predmeta, komorne glazbe, pokušavam ih pripremiti za realnost kako je ja vidim.

Drugim riječima, ja im ne mogu obećavati karijere, niti koncerte, nego ih pokušavam osposobiti da oni sami mogu letjeti ili plivati u ovom svijetu. Ne mislim nužno na svijet klasične glazbe, nego općenito glazbe, jer nije nikakva tajna da među mojim studentima ima, što pozdravljam, ljudi koji sviraju jazz, blues, bave se folklorom. To je hvalevrijedno i mislim da jedno može pomoći drugom. To su ideje moje pedagogije, a kakav sam kao pedagog, najbolje je pitati druge, s time da ova generacija najviše voli anonimne ankete, da se osjete sigurnima.

Među mojim studentima ima, što pozdravljam, ljudi koji sviraju jazz, blues, bave se folklorom – to je hvalevrijedno i mislim da jedno može pomoći drugom

Što se drugog pitanja tiče, o pedagogiji klavira općenito, mislim da su došle velike promjene, u sociološkom smislu, u pandemiji. Pojednostavljeno rečeno, mi smo na neki način i psiholozi, uvijek smo to bili, ali sad smo još više. Mislim da se na ovoj generaciji studenata sve to s pandemijom lomilo i da je ta generacija općenito dosta usamljena.

Mogao bih dati i kritiku, da ima slučajeva u kojima su želje i potražnje velike, velika su očekivanja, ali nije uvijek velika spremnost za davanjem vlastitog maksimuma i za pridržavanjem pravila. Studenti malo tumače pravila na svoj način, ali, s druge strane, možda i zbog moje godine proizvodnje dolazi do normalnoga generacijskog sukoba u poimanju svijeta. Ono što jedino vidim kao negativno iz današnje perspektive nije tehnologija, jer svi je koristimo, nego taj brzi uspjeh.

Ako napravimo paralelu sa sportom, najbliže bismo bili umjetničkom klizanju i vaterpolu.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Recimo, u umjetničkom klizanju, čini mi se, možeš dobiti više bodova ako tešku figuru izvedeš poslije…?

Moguće. A vaterpolo spominjem u smislu da oni ulažu nevjerojatnu količinu truda i energije i ja im se divim, a u odnosu na druge sportove s loptom, oni su mnogo manje plaćeni. Netko mi je jednom rekao da je razlog tome što se na njih ne može staviti reklama, osim na kapicu.

Još uz pedagogiju: Ono za što mislim da radim dobro jest da sam spojio dvije stvari koje sam vidio. Prva je iznimna stvar, koju na studiju nismo imali, a vidio sam je ovdje na Akademiji kada mi je mentor bio Đorđe Stanetti: to su prosviravanja. Vrlo često organiziram prosviravanja, da se međusobno svira i sluša. Vrlo jednostavno i banalno zvuči, ali malo ljudi to radi, u praksi.

A druga je stvar – hvala pandemiji – učestalo snimanje vlastite svirke, i analiza snimke.
U današnjoj generaciji, čini mi se da najveći strah nije od roditeljske i profesorske riječi, nego od suda društvenih mreža. Ako pošalješ bilo kakvu snimku, postoji mogućnost da će ta snimka nekamo procuriti, biti objavljena. Znači, nećeš poslati svoju prvu snimku, nego petu, šestu, sedmu… što znači da ćeš vježbati.

Od 2020. vidim najveći napredak u tom zanatskom dijelu, korištenjem tehnologije. Mislim da će budućnost pedagogije biti u miješanju nastave uživo i korištenja tehnologije. Nikakva umjetna inteligencija, nego baš analiza snimke, jer mi smo audiovizualno društvo. Mislim da je snimanje dobra stvar, ali tako da se snimku zaista sluša, a ne da se zadovolji forma.

Moji studenti mogu potvrditi da je barem jednom mjesečno takva koncepcija sata, da oni meni pošalju snimku i onda se čujemo. Sa svakim poslušam snimku, to je dosta posla. Na taj način zapravo simuliramo snimanje u studiju i slušamo što je recimo na snimci falš, što nije izjednačeno.

Ide li se i prema tome da se studenti redovito snimaju u studiju Akademije?

Uvjete imamo. Postoji modul na koji tjeram svoje studente, osim što ih tjeram na komornu glazbu. Tjeram ih da se bave tehnologijom, da potraže naše kolege Seletkovića i Nježića, i većina mojih studenata boravi kod njih u studiju. Ne znam koliko se tamo doista snimaju.

Mikrofon ne laže

U praksi je to više snimanje na mobitel ili na Zoom, što naravno nije dovoljno dobra kvaliteta zvuka, međutim, i to može pomoći zato što upravo nesavršenstvo diktafona može potaknuti na razmišljanje o tome što bi moglo biti bolje. Ono što je sigurno, to je timing, vertikala – tu mikrofon ne laže.

Putuješ, sviraš s mnogima, a baviš se i pedagoškim radom koji ipak zahtijeva mir, koncentraciju na dulje staze. Je li problem prebacivati se, „šaltati” među tim različitim djelatnostima i tempima?

Mislim da je ogromna sreća što je naš sustav na Sveučilištu takav, što je satnica takva da ti omogućuje da se posvetiš i svojem izvođačkom poslu. Drugim riječima, u razvijenijim zemljama te često nije slučaj. Na Zapadu, ali ni, recimo, u Singapuru, gdje sam bio nedavno. Oni rade duplo više od nas. I zarađuju duplo više od nas, ali i rade.

Imam kolegu koji radi u Berlinu i sjajan je pijanist i pedagog, ali on za svaki nastup koji je unutar školske godine mora pisati molbu, a ponekad mu spletom okolnosti ne odobre molbu. Mi ovdje zaista imam slobodu kretanja i nastupanja. Na Juilliardu u New Yorku satnica je između 25 i 30 tjedno, a kod nas je 12.

Kada me pitaju, često istaknem ove dobre stvari. Obično naiđem na čuđenje, jer valjda se očekuje da ili jesi za neku vlast, ili si protiv, ali ovo su čiste brojke. Presretan sam sa svojom pozicijom, što mogu na ovaj način raditi. Snašao bih se i da je drukčije, ali ovaj šaroliki koncertni život ne bi bio moguć. Recimo, Aleksandar Madžar, fenomenalan pijanist i profesor u Bruxellesu, a mislim da i u Hamburgu, užasno puno predaje, a uz to i svira i uči nove stvari. I on je stvarno stalno u deadlineu, a bez histerije. Ne bih to mogao.

Presretan sam sa svojom pozicijom, što mogu na ovaj način raditi – snašao bih se i da je drukčije, ali ovaj šaroliki koncertni život ne bi bio moguć

Mi ovdje, recimo, još nemamo doktorski studij za izvođače, što je u mnogim zemljama uvjet za profesore. Je li to dobro ili loše, ne znam. Generacija Z će vjerojatno morati na doktorski studij da bi predavala, jer vjerojatno će se to i kod nas uskladiti s ostalim zemljama. Ideja možda nije loša, da ne budemo fah-idioti.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Razgovarali smo prije o komornim nastupima, a pripremaš li i nešto solistički?

Pripremam, bit će solističkih nastupa, sad u svibnju pa u sklopu Osorskih glazbenih večeri. Na nagovor sjajnog prijatelja i sjajnog dirigenta Ivana Huta odsvirat ću Brahmsov Drugi koncert u Dubrovniku. To je možda početak krize srednjih godina, jer to je ogroman zalogaj, ali Koncert je ujedno moja mladenačka, zapravo još dječačka ljubav.

Ja bih rekao da sam – evo ti za naslov – izvrstan korepetitor koji može svirati solo, opće prakse. Šalu na stranu, beskrajno se zabavljam i uživam. Rijetka je sreća što sviram toliko dobre glazbe. Zaista većinom sviram izvrsnu glazbu, dogode se neka lošija djela, no zadnjih deset godina sam učio, i izvodio, i procesirao uglavnom remek-djela. Imao sam mogućnosti za to.

Zadnjih deset godina sam učio, i izvodio, i procesirao uglavnom remek-djela

Itekako sam svjestan koliko ima sjajnih pijanista koji su puno, puno bolji od mene, koji su se jednostavno pogubili, pogotovo u koroni. Jer nisu imali prilike svirati. I tu bih svakako istaknuo, a nema veze s političkim stavom: znam, usporedbe radi, kakva je bila situacija u Finskoj, a kakva u Hrvatskoj za vrijeme lockdowna. Ne ulazim u opravdanost postupaka, ali mi glazbenici smo ovdje imali tolike mogućnosti, a ljudi su drugdje bili po godinu, godinu i pol, potpuno zatvoreni. To je strašan šok za izvođače. Mnogi su se drugdje pogubili i promijenili zanimanje.

Sretan sam što ću imati te solističke nastupe. Divan je taj osjećaj, iako malo i frustrira, da uvijek imam nešto za učenje. Pitam se kada ću sve stići i stalno imam križaljku u glavi, a duboko u sebi priželjkujem da se posvetim samo jednom djelu na dulje, ali to je naravno utopija.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Na kraju, tema s početka: Muzički biennale Zagreb. Pretpostavljam da za MBZ znaš doslovno oduvijek i zanima me što ti znači danas.

Također, što bi na ovogodišnjem Biennalu želio pogledati i poslušati?

Neću, na žalost, stići na puno programa jer dva dana nakon nastupa s Kajanom imam nastup u Finskoj. Stići ću na otvorenje. Proučio sam program i oduševljen sam smjerom u kojem se ide, kako se festival modernizira, kako se daje prilika novim stvarima, novim medijima. Ljudi u Europi i dalje ne samo da znaju za Biennale, nego je već godina pitanje prestiža doći na Biennale. Možda nismo niti svjesni koliko je bitan u svijetu suvremene glazbe.

Znam jednu mladu ženu koja je crnogorskog i finskog podrijetla, živi u Njemačkoj, a doći će na Biennale samo da bi slušala i kupila je kartu za Zagreb prije godinu dana. Meni se čini da se kod nas možda malo izgubio interes za suvremenu glazbu. I ja često sviram stariju glazbu, takve su narudžbe. Ima to veze i s autorskim pravima, mnogi organizatori pokušavaju zato izbjeći suvremenu glazbu.

Zaista Biennale poznajem cijeli život, izvodio sam djela i svog tate i ostalih. Ne znam koliko praizvedbi je bilo, ali dosta sam imao prilika svirati na Biennalu i uvijek je velika ta radost eksperimentiranja. Dopušteno je eksperimentirati. Na Biennalu nisam nikad imao osjećaj gladijatorizma. A slušateljstvo koje dolazi zaista je izrazito zainteresirano. Nije tamo po dužnosti.

Znači, mnogo ovisi i o publici.

Postoji video Krystiana Zimermana, giganta klavira, gdje on objašnjava jednom studentu o strahu, o tremi. Zimerman mu kaže – možda to malo salonski zvuči, ali je istina: „Pokušaj razmišljati da će ti ljudi, koji rade taj dan, imaju poslove, zbog tebe doći nekamo, da te čuju kako sviraš. Pa zašto da imaš tremu ako dolaze zbog tebe?”

Mislim da je globalno postotak publike koji je zaista zainteresiran za noviju glazbu, ali i za staru, zapravo velik

Sad ja to pojednostavljujem. Naravno, svi imamo tremu, stalo nam je, uložili smo trud. Svi smo na pozornici „goli” i to je klišej, ali je i istina. Užasno je teško imati javni nastup, održati koncentraciju. Mislim da je, globalno govoreći, postotak publike koji je zaista zainteresiran za noviju glazbu, ali i za staru, zapravo velik.

Kada u inozemstvu kažeš da sviraš na Biennalu, dočekan si s poštovanjem. Za festival znaju i oni koji se bave starijom glazbom. Meni je užitak svirati, a naravno da je stresno jer treba učiti nova djela. Uvijek je stresno nastupiti u svom gradu. Ali je uvijek radost jer znaš da će biti tamo ljudi koji nisu došli po službenoj dužnosti.

I da podsjetimo na naslov koncerta, možda ćete, a možda ćemo i svi mi – na koncertu sanjati.

Možda da, ali za vrijeme koncerta. Trebalo bi se spojiti na mozak ljudi pa raditi projekcije, kao u onom filmu sa Sylvesterom Stalloneom: par se zaljubi, ali u budućnosti ne smije biti dodira, nego se spoje na neke kapsule. Možda bismo tako mogli projicirati snove tijekom koncerta.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr