Eleven: „Novi EP je nastao na partiju. Trebao sam publiku, mrak i razglas“

Eleven je prošli mjesec izdao svoj prvi EP naziva 22, a večeras (4. travnja) ga predstavlja live setom u Attacku. Uz njega, live set priprema i Monovan, a nastupaju i dobro znani zagrebački underground DJ-i, Eloc i Labud.

Iako mnogi misle da je elektronički alter ego Eleven Ivana Levačića igra riječi s njegovim prezimenom, nije. Ključan je broj 11 za koji kaže da ga nekako prati cijeli život. To se vidi i na novom EP-ju, koji traje 22 minute, pa i nosi taj naziv. Proces stvaranja, kaže Levačić, inače bubnjar i član Chuija, Kriesa te ABOP-a, nije bio bezbolan, ali je u njemu otkrio formulu koja mu najbolje funkcionira za zabilježiti glazbu koju stvara u svojem solo projektu. Naime, EP je snimljen live.

„Napravio sam party s 30-ak frendova u studiju od ABOP-a i snimio svoj live. Trebao sam publiku i mrak i razglas. Da se opustim. Da razumijem poentu zašto ovoga što radim. Isto mi je s bubnjanjem. Nikad ne sjednem sam za bubanj pa vježbam, dosadi mi za dvije minute. Trebam ljude, probu, interakciju. Većina dolazi iz produkcije na stage. Ja dolazim sa stagea, živim tamo, to mi je stanište. Ja pred publikom i nešto se događa, to mi je prirodno“, priča nam Eleven.

Rezultat toga su, kako kaže, iskrene dvadeset i dvije minute iza kojih odlučno stoji.

„Tim live setom dobio sam materijal na kojeg sam se obvezao, prihvatio ga kao gotov proizvod. EP je onda smiksao moj brat Marino, Monovan (elektronički alter ego, op.a.), baš ga je digao totalno. Mastering je napravio Filip Motovunski, legenda, baš je ubio. I ispalo je super. Jer je iskreno. I više me nije briga kome se sviđa, sviđa li se meni, nebitno je. Izbacio sam to iz sebe“, kaže.

Objašnjava kako mu je, prije no što je stvorio i izbacio ovaj materijal, trebalo nešto vremena da razbije očekivanja koja si je nametnuo. U više navrata je radio pa bacao glazbu koju stvori jer njome nije bio zadovoljan.

„Znaš, imaš ljude koji sjednu u studio, bez ideje, krenu i rade muziku. A moja mjuza nastane najčešće tako da uopće ne razmišljam o njoj i odjedanput mi samo padne na pamet neka melodija, ideja, i to moram tad zabilježiti da se ne izgubi. Iz toga ubrzo nastane nešto što ima priču, atmosferu, poruku. I što sam ja radio? Rekao bih: ‘OK, ovo je dobro za live, ali sad to moram utegnuti da bude po nekim standardima, da zvuči kako treba.’ Prije dvije godine sam tri pjesme koje su bile odavno gotove tako masakrirao dva mjeseca“, prisjeća se.

Na kraju su one, kaže, zvučale kao moderan proizvod, ali je ubio svoje inicijalne ideje.

„I to zbog toga jer mi ništa nije bilo dovoljno dobro. Pobrisao sam na kraju cijeli taj folder, plakao sam i mislio si: ‘Koji si ti idiot, trebao bi uživati u procesu i dijeliti to što želiš podijeliti!’ Nakon devet mjeseci, kad sam se vratio, shvatio sam da sam fresh, da hoću samo uživati u tome i ispoštovati pjesmu kakva je“, govori.

‘Konačno mogu uživati’

22 je stoga za njega svojevrsni novi početak, promjena stava, kotačić koji je pokrenuo i brojne druge planove.

„Sad konačno mogu uživati. Imam masu pjesama koje su spremne pa je plan još jedan EP krajem godine i LP iduće godine. Sad se odčepilo. Sve oko mene utječe na to kako zvučim: moja djeca, žena, obitelj, muzička obitelj. Iskreno je, zato sam zadovoljan. Nema dobro i loše, sve ovisi koji si filter stavio. Nemam poslovni plan. Plan je samo svirati, svirati i svirati. Pred što više raznih publika, dijeliti s njima taj neki svoj gušt koji imam u pravljenju i sviranju te svoje muzike“, kaže Levačić.

Ivan Levačić / Matej Grgić

Otkriva nam i kako je uopće došlo do pokretanja solo projekta. Bez obzira na sve svirke, bendove i sva postignuća, oduvijek je imao želju okušati se u muzici na kojoj je odrastao, technu. Sam, bez podrške. I tako je nastao njegov elektronički alter ego, Eleven. Nikada nije probao DJ-ati – ne zato što ne cijeni DJ-e, već upravo suprotno.

„To je zaseban art form kojem bih se morao posvetiti deset godina da budem dobar, a za to jednostavno nemam života“, kaže kroz smijeh.

Zato je Eleven isključivo live projekt.

„Teže je jer je sve na meni. U bendu se greške razvodne – ovdje ne znaš ni ti sam što će se dogoditi. I baš u tome je ljepota“, objašnjava.

Inače, Levačićeva glazbena priča inicijalno počinje 1980. u Zagrebu i zvuči totalno poetično: odrastao je okružen glazbom, uz tatu Krunu, jednog od najboljih hrvatskih (posebno) jazz bubnjara, no glazba ga u djetinjstvu nije baš nešto privlačila.

„Meni ti je sve to bilo užasno naporno i dosadno, sviranje i muzičari“, smije se.

Prije palice – lopta

Nikad nije išao u muzičku školu i o glazbi nije ni razmišljao. Puno više od glazbe, zanimala ga je – lopta. To je bio originalni plan, da postane nogometaš.

„Trenirao sam nogomet, bio sam golman, zadnje u Hrvatskom dragovoljcu. I, kao, to je to: ja sam golman. Nije mi palo uopće na pamet da idem svirati“, govori Eleven.

A onda je pred kraj srednje škole, 1997., iako nikad nije ništa svirao, sudbina umiješala prste. Dečki iz razreda zagrijali su se za ideju da naprave bend.

„Frend iz razreda, koji je svirao gitaru, sjetio se da bismo mogli imati bend. I, kao: ‘Tebi tata ima bubanj pa bi ti mogao možda…’  A ja, onako: ‘Ma ne, gdje ću ja svirati bubanj, mene to uopće ne zanima.’ Ali sam malo razmislio. Pa shvatio da ću moći neke cure barit’ ako budem svirao bubanj! I tako sam totalno random probao svirati, skužio da mi ide prirodno. Da sam bolji nego golman i da mi je bolja ekipa koja ima gitare nego ekipa koja igra nogomet“, priča nam Ivan.

Svega godinu i pol kasnije, imao je prvu plaćenu gažu i shvatio da je muzika nešto što bi zapravo mogao raditi i od čega bi mogao živjeti.

Ivan Levačić / Matej Grgić

„Jako dobro se sjećam, moja prva plaćena svirka, u malom Boogaloou. Tata me poslao na neku zamjenu. Dobio sam 600 kuna. Sjećam se: imam 18 godina, u ruci držim tih 600 kuna koje sam zaradio svirajući i, onak’: heureka, pa ovo se može raditi! To je to, to ću ja raditi! Ovo meni ide, ovo je super. I zapravo to me spasilo iz kaljuže klasičnog teenagera koji nema pojma što će raditi u životu, jer tad ne želimo raditi, nego se želimo zezati okolo“, smije se Ivan i nastavlja kako je tada na početku bio klasični gažer.

„Naučio sam puno vrlo brzo i svirao s mnogima. Recimo: s 19, 20 godina, odjedanput dvije godine sviram s Gibonnijem koji je najveća pop zvijezda u tom trenutku kod nas i taman mu je izašao album Mirakul sa svjetskim glazbenicima. Bio sam muzičar – plaćenik. Svirao sam mjuzu koja mi se ne sviđa nužno, za dobre novce. I, naravno, imao sam svoj mali autorski bend. No, onda sam dobio želju raditi u bendovima gdje mi se sviđaju i ljudi i mjuza“, govori.

Od stoljetnih napjeva do elektronike

Sa željom da svira isključivo muziku u kojoj uživa, nakon male javne pauze koja se, veli, dogodi ako odbijaš gaže, došla je za Ivana vrlo važna 2005. godina kad je počeo svirati u Pips, Chips & Videoclips s kojima je ostao pet godina, te Kriesu i s Natali Dizdar gdje svira još i danas, nakon 20 godina.

„I onda sam prvo ušao u Kries, koji je fenomenalan band. Oni su izbacili prvi album, ja sam bio oduševljen. Znao sam da je to to, da ja to hoću raditi. Vrlo brzo izašla je prva ploča koju smo radili skupa kao bend, 2007. godine i tu sam baš doživio neko ostvarenje. Odjedanput se na koncertu ne osjećam kao netko sa strane nego smo mi sad neke rock zvijezde. Live svirke su tad bile the thing. Svi mladi išli su na koncerte“, prisjeća se Ivan i objašnjava kako nastaje vrlo specifična muzika Kriesa.

„Svi sudjelujemo u muzici. A napjevi u Kriesu, dakle baze pjesama su stare više stotina godina. Prava narodna muzika, znači – nema autora. Većina toga je slabo i zapisana, tražimo u Etnografskom muzeju, zbirci Lada, teško je naći“, govori.

Kries u Boogaloou / Filip Bušić

Osim živih svirki i rock’n’rolla, Ivan je i stari partijaner koji uživa i u elektroničkoj glazbi još tamo od tinejdžerskih dana. I upravo nakon jednog partyja 2010., nakon što je izašao iz Pipsa, oživjela je jedna stara ideja koja mu se tad već skoro desetljeće motala po glavi. Pa da demistificiramo postanak banda ABOP.

„Čuo sam puno priča o nastanku ABOP-a koje uopće nisu točne kao neki lore hype, ali puštam ljude neka pričaju jer su mi totalno super. No, zapravo John (Ivan Vodopijec, bubnjar Elementala op.a.), moj kum, i ja imali smo još tamo negdje od 2002. tu ideju o bendu koji svira elektroničku mjuzu s dva bubnja, s nama dvojicom okrenutima jednim prema drugome. I onda se dogodilo ljeto 2010. Bili smo na jednom partyju na kojem nam nikako nije odgovarala muzika pa smo se pokupili kod mene u kuću, u Makarskoj, gdje sam imao složen bubanj i pojačalo za bas. Počeli smo jammati, bila je tu i neka ekipa koja je komentirala: ‘E, ovo je puno bolje od partyja!’I tako je nastalo ime ABOP = After Bolji Od Partyja“, otkriva Ivan.

Njegova muzička slagalica zaokružila se 2017. kad se pridružio bendu Chui, na poziv Tonija Starešinića. Iako ga je njihov prvi album oduševljavao, prihvatiti ulogu bubnjara u jednom od najzahtjevnijih instrumentalnih bendova – i to nakon fenomenalnog Janka Novoselića – nije bilo jednostavno. Uz to, cijeli je život osjećao i tiho breme činjenice da mu je otac legendarni jazz bubnjar.

„Kao da sam morao biti novi moj tata“, priznaje.

Chui / Filip Kovačević

„Prvih par proba me doslovno gušilo. Nije bilo vanjskog pritiska – ja sam sam sebi bio najgori kritičar“, govori, dodajući da je vodio svojevrsni dvoboj sa svojim egom. No, Toni i ostatak benda imali su povjerenja u njega. Kada im se pridružio Konrad Lovrenčić, jedan od njegovih „najdražih ljudi za sviranje“, sve je sjelo na svoje mjesto. Album Zagreb, Berlin označio je novu fazu benda i prvi put uključio Ivana i druge članove kao autore.

„Dolazak u taj bend je mene kao bubnjara i općenito muzičara jednostavno otvorio. Album Zagreb, Berlin ispao je fantastično i tu smo se prvi put i nas trojica (saksofonist Vojkan Jocić, Konrad i Ivan, op.a.) uključili kao autori i svatko od nas je napravio mjuzu za jedan čin tog filma. Zadnji album Do zvijezda (za koji je Chui osvojio četiri Porina, op.a.) je Toni donio gotovog više nego ikad, a sad za idući album koji spremamo gura nas da krenemo donositi svoje ideje. Chui je toliko otvoren žanrovski, sve smiješ. Osim – ponoviti se“, kaže Levačić.

Iako je diplomirao novinarstvo (prvenstveno da mama bude sretna, kaže), Ivan se cijeli život bavi glazbom i posve je svjestan da je to privilegij.

„Blagoslovljen sam“, kaže Ivan.

„Onaj trenutak kad sam s 18 godina zaradio prvih 600 kuna svirajući – to je bila epifanija. Shvatio sam da želim raditi ono što volim, i to najbolje što mogu. Radit ću možda manje, ali s punim fokusom“

Takva mu sloboda nosi i dozu nelagode jer nije svima dana. No baš zato cijeni svoj ritam: vrijeme s djecom, suprugom, bendovski krug ljudi koji su mu i prijatelji. „Nemamo radno vrijeme. Bendovski nemamo ni medijsku eksponiranost. Ali gdje god da sviramo, dvorane su pune. I to je najveći uspjeh koji smo postigli“, zaključuje.