33. MBZ: Cilj ostaje proširiti granice i otvoriti nove vidike
MBZ i praizvedbe - kako i od koga se naručuju nova djela?
Uoči početka 33. izdanja Muzičkog biennala Zagreb razgovarali smo s trojicom umjetničkih ravnatelja festivala, Tomislavom Oliverom, Ivanom Josipom Skenderom i Davorom Vinczeom o djelima koja se naručuju od hrvatskih, ali i inozemnih autora – njihovom umrežavanju s raznim izvođačkim korpusima, politici odlučivanja i selektiranja, značaju takvih pothvata te budućnosti djela koja se praizvedu na festivalskom programu.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Tomislav Oliver
Kako pristupate konceptu narudžbi kao umjetnički ravnatelj, koji je istovremeno i aktivan skladatelj – kako razdvajate ta dva identiteta?
Izuzetno nam je važno predstaviti program koji odražava aktualne tendencije suvremene glazbene scene, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Ne ograničavamo se pritom na institucionalnu ili nezavisnu scenu – naprotiv, u ovom izdanju festivala nastojimo ih ispreplesti, stvarajući prostor koji uključuje i širi sloj publike zainteresirane za novu i eksperimentalnu glazbu.
Pri sastavljanju programa i donošenju odluka o narudžbama trudimo se ostaviti po strani vlastiti skladateljski ego, kako bismo se usmjerili na raznovrsnost i visoku umjetničku vrijednost onoga što prikazujemo. Posebnu pažnju posvećujemo generacijskoj ravnoteži: MBZ želi biti mjesto susreta svih generacija aktivnih skladatelja i skladateljica. Istodobno, ključno nam je da festival ostane snažna platforma za mlade, još neafirmirane autore, pružajući im priliku da se predstave i započnu svoj profesionalni put.
Pri donošenju odluka o narudžbama trudimo se ostaviti po strani vlastiti skladateljski ego, kako bismo se usmjerili na raznovrsnost i visoku umjetničku vrijednost onoga što prikazujemo
Foto: Matej Grgić/MBZ
Koliko vam je bilo važno osigurati zastupljenost izvođačkih ansambala koji su spremni surađivati u razvoju novih djela?
Oslanjajući se na smjernice Manifesta MBZ-a (predstavljenog u prošlom izdanju), posebno ističemo važnost suradnje s izvođačima na razvoju novih projekata. Takva suradnja često osigurava duži životni vijek skladbi ili projekata nastalih tim putem, budući da mnoga djela nadžive svoju festivalsku premijeru i nastavljaju živjeti na drugim pozornicama.
U tom kontekstu želio bih istaknuti novu inicijativu MBZ-a – inozemne rezidencije za mlade skladatelje, koje im pružaju priliku za rad sa stranim partnerskim ansamblima. Ove smo godine odabrali mladog skladatelja elektroakustične glazbe, Lovru Stipčevića, koji je boravio na jednotjednoj rezidenciji u Helsinkiju, gdje je radio s renomiranim finskim ansamblom defunensemble na stvaranju novog djela. Skladba Kaamos, za flautu, klarinet, klavir, violončelo i elektroniku uživo svoju će praizvedbu doživjeti 6. travnja na MBZ-u.
View this post on Instagram
Jesu li izvođačke specifičnosti utjecale na odluke o tome za koga će se naručiti nova skladba?
Svakako! Izvođački specifikum i autorska estetika skladatelja primarni su čimbenici pri odlučivanju o narudžbama.
Davor Vincze
Vaša praksa često uključuje interdisciplinarne formate i eksperiment s formom – jesu li ti Vaši autorski afiniteti utjecali na selekciju skladatelja za ovogodišnje narudžbe?
Krenimo s protupitanjem: ima li uopće smisla angažirati mene kao jednog od umjetničkih ravnatelja festivala, a očekivati da sve ono što sam godinama gradio i razvijao – znanje, ekspertizu i mrežu kontakata na polju interdisciplinarnih i eksperimentalnih umjetnosti – ostavim po strani? Naravno da ne. Upravo zato i jesam tu – da kroz program podijelimo ono što najbolje znamo i što najviše volimo.
Raznolikost čini naš zajednički kuratorski rad inkluzivnijim i bogatijim
No važno je istaknuti da nisam sam – festivalom ravna skladateljski trio s vrlo različitim senzibilitetima i pristupima. To nam omogućuje da izbjegnemo dogmatski pristup i subjektivne slijepe točke. Svaki od nas donosi drukčiju perspektivu, i upravo ta raznolikost čini naš zajednički kuratorski rad inkluzivnijim i bogatijim. Smatram da je to trenutačno naša najveća snaga.
Koliko su tehnologija i novi mediji bili faktor u narudžbama?
Možda nisu bili toliko svjesni prioritet, koliko su bili prisutni u našoj podsvijesti. Da pojasnim. Program treba imati ravnotežu – domaće i međunarodno, etablirano i avangardno, tradicionalno i inovativno. A kada govorimo o tehnologiji, činjenica je da u Hrvatskoj relativno mali broj skladateljica i skladatelja sustavno radi s novim medijima. Logično je da će se u programu tada naći i puno onih čiji rad nije tehnološki orijentiran.
Cantus Ansamb / lFoto: Matej Grgić
S druge strane, izvan Hrvatske, scena koja se bavi glazbom i tehnologijom vrlo je živa, a mnogi od nas u tom miljeu aktivno djeluju. Stoga nije da smo birali autore jer „rade elektroniku”, već zato što se krećemo u krugovima – festivali, simpoziji, koncerti – gdje se takvi umjetnici pojavljuju. Posljedično, kad ih pozovemo, nije ni potrebno posebno tražiti tehnološku komponentu – ona dolazi prirodno.
Zato bih rekao da tehnologija nije bila direktan faktor, nego više prirodan rezultat naših interesa i mreža. Mnogo veći izazov bio je otvoriti vrata onim glasovima koji nam nisu odmah bili u fokusu – upravo zato da program ne postane lista prijatelja iz našeg imenika, već stvarno reprezentativna slika suvremene scene.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Kako ste odlučivali koji su to kolegice i kolege, prvenstveno iz Hrvatske, koje želite pozvati, naručiti im skladbu za ovo izdanje Festivala – sva trojica umjetničkih ravnatelja zajedno ili svaki usmjereni prema nekoj dogovorenoj tematici?
Prvotna ideja bila je da za svaku narudžbu radimo natječaj, ali smo shvatili da će to biti nepraktično jer naprosto uvelike usporava proces odlučivanja, potrebno je oformiti i komisije, što dodatno komplicira, a i poskupljuje cijeli proces; u krajnjoj liniji možda osoba koja se odabere ne bi odgovarala programskom konceptu u konačnici. Stoga smo zaista onda išli u smjeru tematika i usmjeravanja – imajući na umu one koji su iskusniji u nekim određenim stvarima. Recimo koncert Organum Vocale sa sopranisticom Marijom Lešajom i orguljašicom Katarinom Lamotte – tu smo odmah znali da želimo naručiti nova djela skladatelja Ante Knešaureka i Ivana Božičevića ili pak mladi Lovro Stipčević, koji se u posljednje vrijeme počeo baviti elektronikom, pa smo pomislili kako bi za njega bilo sjajno da ide na rezidenciju u defunensemble u Finsku.
defunensemble / Foto: Marco Ehrhardt
Postoje li skladatelji koji su po prvi puta na Biennalu, a čiji Vas je rad posebno zaintrigirao?
Apsolutno. Primjerice, Rafał Ryterski – nitko od nas nije za njega čuo, sve dok se njegovo ime nije pojavilo na natječaju za novi balet. No njegova glazba nas je oduševila – sirova energija, direktnost, jasnoća izričaja… jednoglasno smo ga odabrali i jako se veselimo njegovoj premijeri. Dakako, te večeri imamo i dvoje hrvatskih, mladih autora Ivana Končića i Veroniku Reutz Drobnić, koji sa svojim, također odabranim baletima otvaraju ovogodišnji Muzički biennale Zagreb.
View this post on Instagram
George Lewis još je jedan primjer. Skladatelj iznimnog značaja, dugo prisutan na sceni, ali nekako uvijek u pozadini. Prije mnogo godina sam ga nakratko susreo u New Yorku, no nikad nije gostovao na MBZ-u. Kad sam ga kontaktirao, s entuzijazmom je prihvatio poziv. A kako su i kolege iz ORF-ovog festivala Steirischer Herbst razmišljali o narudžbi, povezali smo se i zajednički naručili novo djelo. Za isti koncert i izvođački korpus naručena je i skladba Forgotten Memories Danijela Legina, a izvest će ih Simfonijski orkestar HRT-a, pod ravnanjem maestra Pascala Rophéa, 10. travnja u Lisinskom.
Još bih izdvojio Pilar Miralles, koju nam je preporučio ansambl Vertixe Sonora. Među više prijedloga, njezin nas je rad najviše zaintrigirao – ima u glazbi ove mlade španjolske skladateljice neka sjetna toplina, a opet vrlo prepoznatljiv i već formiran autorski glas. Za isti ansambl naručena je i djelo od skladateljice Sonje Mutić – riječ je o zajedničkoj narudžbi MBZ-a i DAAD Artists-in-Berlin Programa.
Naravno, lista bi mogla ići dalje – ima tu još barem desetak sjajnih imena!
Sonja Mutić/ Foto DAAD
Koji su to bili faktori u selekcijama i odlučivanjima?
Ljudi često misle kao da je to slično dolasku u slastičarnicu, pa si čovjek bira između dvadesetak ponuđenih kolača. To zapravo uopće nije tako, u biti smo dosta ograničeni. U Hrvatskoj ima relativno manji broj skladatelja, pogotovo onih koji se zanimaju za eksperimentalnije stvari, koje su ipak nekako više u fokusu MBZ-a.
Naravno, na programu uvijek imamo i skladatelje nešto tradicionalnijeg stila. Postoje neki autori koji su bili prisutni recimo u posljednja dva izdanja Festivala, pa nastojimo paziti da se ne ponavljaju – da se izbjegne neka ideja favoriziranja. Postoji naravno i svojevrsno nastojanje za gender balance, a itekako treba paziti da se oni koje odaberemo u angažmanu osjećaju ugodno – bilo je situacija u kojima smo određenim skladateljima nudili prilike, a oni bi rekli da su ili prezaposleni trenutačno ili da se pak ne osjećaju „doma“ u nekim formatima, pa smo tražili dalje.
Scena nije sazdana samo od kompozitora i kompozitorica, nego smo taj pojam htjeli proširiti i na multimedijske umjetnike koji imaju dodira s glazbom
To je vrlo kompleksan proces u kojem na kraju izaberete najbolje u kombinaciji brojnih ograničavajućih faktora. Da smo veća zemlja, poput primjerice Francuske, onda bi se cijeli čitav proces kuriranja naprosto odvijao u većem izboru i mogućnostima. Činjenica jest da je scena relativno mala i da treba sve kvalitetne umjetnike podržati, a to i jest ono što smo se trudili napraviti. Htio bih napomenuti da scena nije sazdana samo od kompozitora i kompozitorica, nego smo taj pojam htjeli proširiti i na multimedijske umjetnike koji imaju dodira s glazbom, poput Hrvoja Hiršla.
U kojim pravcima vidite da bi se ideje oko narudžbi novih djela na Biennalu mogle razvijati u idućim izdanjima – više prema medijskoj umjetnosti, društvenom komentaru, interaktivnosti?
Teško je to sa sigurnošću reći. Svijet se mijenja iz dana u dan, pa i dok ovo pišemo, moguće je da se već negdje rađa neka nova umjetnička praksa ili društveni kontekst koji će postaviti potpuno drugačija pitanja pred nas. Pogledajte samo zadnja dva izdanja – pandemija i potres značajno su utjecali na njegovu realizaciju.
Da ste 2019. pitali tadašnje ravnateljstvo što planira za 2021., vjerojatno bi sve planirano palo u vodu. Naravno, težimo inovaciji, otvaranju novih prostora i svježim perspektivama. Ako je ovogodišnje izdanje imalo fokus na interdisciplinarnost i clubbingu, možda sljedeće pomnije istraži eksperimentalni jazz, improvizaciju, suvremenu operu – područja koja sada nismo stigli u dovoljnoj mjeri dotaknuti. U svakom slučaju, cilj ostaje isti: proširiti granice i otvoriti nove vidike.
Tine Surel Lange, Pismo čovječanstvu
Ivan Josip Skender
Kako kao umjetnički ravnatelj gledate na odnos između hrvatske skladateljske baštine i novih narudžbi – je li to odnos kontinuiteta, suprotstavljanja, dijaloga?
Mislim da je to vječni dijalog kroz kontinuitet, ili čak kontinuum (!?) u smislu „razgovora“ generacija kroz vrijeme, između ostavštine prošlih vremena i novonastalih skladbi.
Kao skladatelj bavite se i vokalnim i scenskim formama – ima li među narudžbama skladbi onih koje se igraju s tim formatima?
Na svakom Biennalu ih ima. Ovogodišnje izdanje otvaramo upravo s baletnom predstavom – Prekinute veze. Od vokalnih djela tu su narudžbe za ansambl Antiphonus (skladateljica Tatjana Milošević Mijanović), kao i skladbe u izvedbi Cantus Ansambla, za vokale i komorne sastave. Na koncertu Cantus Ansambla treba istaknuti i skladbu Coalescence, za komorni ansambl Jurja Marka Žerovnika koja je isto svojevrsna narudžba MBZ-a, a osvojio ju je kao prvi dobitnik Nagrade Milko Kelemen za mlade skladatelje.
Ivan Josip Skender / Foto: Matej Grgić
Što ste tražili u naručenim djelima ove godine – koje su to smjernice koje ste eventualno komunicirali sa skladateljima čija djela su naručena?
Radili smo uglavnom na uparivanju skladatelja i izvođača, prema njihovim afinitetima i estetici, ali i potencijalnim novim suradnjama i rezultatima.
Koliko je pedagoški aspekt (Vama, koji se bavite i tim područjem) utjecao na uključivanje mlađih skladatelja u narudžbe?
Mislim da to nema veze s pedagogijom, nego isključivo s omogućavanjem mladim skladateljima da dođu u dodir s profesionalnim izvođačima na svjetskoj platformi kakav je naš Biennale. U samom pedagoškom smislu, važno je spomenuti radionice i masterclassove koji se odvijaju za vrijeme trajanja festivala, a omogućuju mladim skladateljima rad s profesionalnim ansamblom, primjerice projekt s ansamblom PinkNoise i iz zajedničkog rada proizašla skladba Take Two… or Three, za flautu i violončelo mladog skladatelja Viga Kovačića.
Foto: Vedran Metelko/MBZ
Jeste li u planu naručivanja novih skladbi za ovo izdanje festivala imali na umu konkretne poteze kojima bi se novim djelima olakšalo ili omogućilo da ostanu na repertoaru, da dožive još izvedbi?
TO: Suradnja s ansamblima i umjetnicima na novim produkcijama i narudžbama potaknuta je upravo idejom da nova djela ostanu dijelom njihova repertoara i nakon festivala. Kroz takve suradnje stvara se osobniji odnos prema skladbi, ali i osjećaj „kolektivne odgovornosti“ za njezino daljnje izvođenje, čime se nadilaze okviri jednokratne festivalske narudžbe. Sjajni primjeri toga su dvije skladbe koje će praizvesti Zagrebački kvartet Jedna duša a nas dvoje Frana Đurovića i Khrōmóphōnon V Marka Slavičeka.
DV: To nam je, zapravo, bilo jedno od ključnih pitanja. I mislim da smo tu napravili jako puno. Započeli smo muzikološkim kongresom na temu prekinutih veza, na kojem sudjeluje trideset međunarodnih stručnjaka – sve ljudi koji pišu, predaju, uređuju, povezuju. Tu smo vidjeli golem potencijal za širenje interesa i vidljivosti djela s Biennala.
Tu su i razmjene studentskog tipa – međunarodne radionice koje vode George Lewis, Lisa Lim, Pierre Jodlowski, Mauro Lanza i Andrea Valle, a koje uključuju mlade kompozitore iz raznih zemalja. Takve veze ostaju i nakon festivala. Uz to, realizirali smo niz koprodukcija. Jedna od prvih je bio projekt s luksemburškim ansamblom United Instruments of Lucilin te festivalima Musica Strasbourg i Eclat, u koji smo na obostrano zadovoljstvo uveli našeg gitarista Srđana Berdovića.
Razmjene studentskog tipa veze su koje ostaju i nakon festivala
Zatim projekt čembalistice Gośke Isphording, na čijem je programu, među ostalima i naručena skladba Circles and Rounds za čembalo i elektroniku Borisa Jakopovića u partnerstvu s belgijskim glazbenim centrom De Bijloke; ili pak spomenuta rezidencija Lovre Stipčevića u Finskoj, iz koje je proizašlo djelo za defunensemble, koje će se ponovno izvesti kod njih.
I na kraju, koncert Veze svjetova, u kojem se spajaju Hong Kong New Music Ensemble, Vertixe Sonora i naš čelist Vid Veljak – s četiri svjetske premijere koje nakon Zagreba idu u Španjolsku, a iduće godine i u Hong Kong. To su sve konkretni primjeri.
Foto: Matej Grgić/MBZ
IJS: Jedan od apsolutnih prioriteta MBZ-a jest održivost kroz ponovljene izvedbe, kroz suradnju s ansamblima i festivalima partnerima. Osobito se ponosim baletima na otvaranju Biennala – ostvarena je suradnja mnogih umjetnika s različitih strana – suradnja za koju smatram da je ekstremno plodna. Značit će mnogo svima – i MBZ-u, i HNK-u, i skladateljima, i cijelim autorskim timovima.
Jedan od apsolutnih prioriteta MBZ-a jest održivost kroz ponovljene izvedbe, kroz suradnju s ansamblima i festivalima partnerima
DV: Treba spomenuti i Art mentor Program u sklopu kojeg smo doveli gotovo pedeset menadžera festivala i voditelja raznih institucija – goste koji nisu u izvedbenoj liniji festivala – da vide što se to kod nas događa i da uspostavimo kontakte i nadamo se da će i to doprinijeti vidljivosti Muzičkog biennala Zagreb i domaće scene – na tome se baš iznimno radilo za ovo izdanje festivala. A rezultate ćemo vidjeti i u mjesecima koji slijede poslije Biennala.
