Jučer, danas i sutra europskog bluesa u cvitu Mediterana

Svi finalisti European Blues Challengea zaslužili su pohvale, baš kao i predstavnici Croatian Blues Forces i splitski HNK kao odlični domaćini

Završna večer trodnevnog 13. European Blues Challengea održanog u splitskom HNK s osam finalista iznjedrila je pobjednike – prvo mjesto pripalo je britanskom Alice Armstrong Bandu, drugo poljskom Wild Flame, a treće njemačkim See See Rider. Posebno priznanje dobio je pak Finac Jants Jokelin za svoj upečatljiv solistički nastup koji ga je predstavio kao vrsnog multiinstrumentalistu.

Premda bi se sudeći po trima glavnim nagradama moglo zaključiti da je festival prošao u znaku „uniformiranih“ bendova sklonih svojim vizijama bluesa, Challenge je na najbolji mogući način pokazao da je blues – kao globalno raširen glazbeni žanr – ne samo i dalje živ već sub-žanrovski vraški „rastresit“. Čak su i tri nagrađena banda zaslužili smještaj u različite podžanrovske odjeljke: Alice Armstrong Band koje predvodi pjevačica moćnog glasa donijeli su recimo meka srastanja vokalnih manirizama Janis Joplin i „mekog“ britanskog bluesa rođenog na tradiciji tamošnjeg „blues booma“ šezdesetih Johna Mayalla, Fleetwood Mac ili Chicken Shaka. Poljski Wild Flame – također predvođeni sjajnom pjevačicom – bili  su pak bliski američkim blues-rock fuzijama u kojima se ćuti i dašak rhythm and bluesa, soula i funka.  Njemačka družina See See Rider bila je tipičan predstavnik akustičarske „americane“. Ili, preciznije one izvorno američke mješavine ruralnog bluesa Delte, folk bluesa, bluegrassa, ragtimea…

Stilska raznolikost izvođača iz dvije polufinalne večeri  je – uz kvalitetu izvedbi – bila glavni argument zašto je i ovo izdanje European Blues Challengea zaslužilo palac gore. Pače, najveću moguću ocjenu. Naime, ona je dala odgovor zašto je blues i dalje – kazala bi engleska fraza – „alive and kicking“. I to u Europi, a ne samo u svojoj američkoj postojbini. Jedan od finalista, Mađar Daniel Szebenyi s bandom bio je recimo okrenut prog rocku sedamdesetih nimalo slučajno nadahnut i tamošnjim bandom iz tih godina Lokomotiv GT. Virtuozni gitarist Austrijanac Peter Kern nadahnuće pak crpi iz akustičnog bluesa, nizozemski Five Dollar Shake očijukaju s amplificiranim blues-rock funkom/soulom dok je odlična grčka predstavnica Eliana One Woman Band pravi izdanak folk-bluesa sa jakim socijalnim (angažiranim) tekstom kao sljedbenica bluesom začinjene poetike jednog Woodyja Guthriea ili Petea Seegera.

Eliana One Woman Band – foto: Jadran Babić

Na sceni HNK bili su i glazbenici kojima je uzor bio Stevie Ray Vaughan ili pak Janis Joplin sa Big Brother & Holding Company ali – s druge strane – i oni koji su se naslonili na Cooderov blues i bluesy materijal tradicionala kakve je snimio na nastupnom albumu i „Boomer Story“. I eto nas odmah na povijesti bluesa o A do Z. Prava je šteta što se među finalistima nije mogao naći Edi Maružin i  njegov osebujni (i svakako vrijedan pažnje) Edi East Trance Blues.

Kao i svatko u punom gledalištu (i ložama) HNK, i ja sam – i kao fan bluesa i kritičar – imao svoje favorite. Izvrsnog Finca, ali i See See Rider te Grkinju Elianu. No, bez obzira na osobne ukuse i glazbene sklonosti svi finalisti European Blues Challengea zaslužili su pohvale, baš kao i predstavnici Croatian Blues Forces i splitski HNK kao odlični domaćini.

Uzgred rečeno, trodnevna fešta europskog bluesa pokazala je zašto SAD-e i dalje – unatoč nametnutim carinama i kontroverznoj (da ne kažem ridikuloznoj) figuri u Bijeloj kući – i dalje volimo kao kolijevku bluesa, soula, gospela, R&B-ja, jazza, rocka, countryja koje su darovali svijetu.