Iskreni okret publici

Foto: Vedran Metelko

Tri baletne premijere

Festivalska tema ili motiv često može poslužiti kao mamac (i ne samo marketinški) publici, ali jednako autorima koji su pozvani kreirati nova djela upravo za tu priliku. Umjetnički voditelji 33. Muzičkog biennala Zagreb odlučili su se za poveznicu s prekidanjem veza, odnosno oslon na tematski bazen koji nudi Muzej prekinutih veza koji se uspješno smjestio u prostore negdašnje omiljene gornjogradske Taverne, otvarajući novo poglavlje života tog prostora.

33. MBZ službeno je otvoren netom prije premijernih izvedbi triju baleta u HNK Zagreb / foto: Matej Grgić

I baš se tako u prostor tradicije i poznatih uspješnih izdanja bijenalnog zagrebačkog festivala suvremene glazbe „uselilo“ trojedno umjetničko vodstvo koje čine (abecednim redom) Tomislav Oliver, Ivan Josip Skender i Davor Vincze – skladatelji generacijski bliski, raznovrsni tijekom svoga školovanja, iskustava te ideja, međusobno se dopunjujući oblikovali su raznolik festivalski krajolik. U tome im tema prekinutih veza itekako idejno opslužuje brojne dodirnice, jer se veze, osim što se prekidaju, stvaraju ili obnavljaju pa se tematsko polje (otvoreno raznim tumačenjima) može različito opisivati, oglazbiti ili kurirati.

Pradoks prekidanja i povezivanja

Svečanost otvorenja uvijek je temeljni kušač festivalskom zamahu pa je odluka da se ostvari u kazališnoj večeri, i to baletnoj, u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, donijela naizgledni paradoks da su Prekinute veze kreirale odnosno povezale sedmero umjetnika – četvoricu koreografa i troje skladatelja, kombinirajući odabir međunarodnim natječajem i odlukama umjetničkog vodstva odnosno uprave Baleta HNK.

Povezani u novonastale baletne cjeline, umjetnici su morali (možda) i „prekinuti vezu“ s inicijalnom vlastitom idejom, da bi u skladateljsko-koreografskom suoblikovanju iznikla tri nova baleta povezana spomenutim naslovom i temom u jedinstvenu baletnu večer koja je, prema reakciji premijerne publike festivalskog otvorenja, provocirala (njezino) oduševljenje.

Dirigent Ivan Josip Skender i orkestar HNK Zagreb / foto: Matej Grgić

The Most Familiar Stranger

I dok je zajednički naslov baletne večeri ostao na (matičnom) hrvatskom jeziku, pojedini su baleti svoje naslove odlučili zaodjenuti engleskim nazivljem, možda i zbog mogućnosti višeznačja i igre riječima pa se tako već prvi The Most Familiar Stranger osim „najpoznatijim strancem“ može shvatiti kao oksimoron „bliskog stranca“, pri čemu se autori – glazbe Rafał Ryterski te koreograf Alessandro Giaquinto – suočavaju s temom otuđenosti.

Najpoznatiji stranac efektno je otvorio baletnu večer, baletni ansambl HNK odmah se pokazao pouzdanim pratiteljem svih ideja i detalja

Foto: Matej Grgić

Ryterski je poznat kao umjetnik aktivan u borbi za prava LGBTQ+ zajednice, ali i vrlo izravan i „doslovan“ u svojem izričaju, dok se Giaquinto već bavio pitanjem odnosa pojedinca i kolektiva te je timski zahvaćeno pitanje „Što znači biti stranac?“ (možda i nepotrebno verbalizacijom u jednome dijelu), a svakako je uključeno i sagledavanje u političko-geografskom smislu pa se nakon guste i tmaste uvertire elektroničkog višezvučja u zanimljiv divertimento uplelo motive nacionalnih i nadnacionalnih himni kao simbola pripadnosti.

Foto: Matej Grgić

Pripadnost u simbolu jasno izraženog scenografskog znaka okvira u kojem se rascvala agava, sive i zemljane boje (sjajna Chiara Bugatti) te neumoljive (pojavom, ali i povremenim zvukom) neonske šipke u asocijaciji na industrijski moment alijenacije, minimalistički su pojačavale dojam koji je ipak bio vođen glazbom. Najpoznatiji stranac efektno je otvorio baletnu večer, baletni ansambl HNK odmah se pokazao pouzdanim pratiteljem svih ideja i detalja, a orkestar koji je vodio Ivan Josip Skender izvrsno se kretao u suoblikovanju zvukovnog krajolika uz skladateljevu elektroničku dionicu.

Foto: Matej Grgić

Flicker Out

Svjesno se fokusirajući na minimalistički formativni obrazac, Končić je emociju dao u zvuku klavirskih motiva, ne bježeći od iskrenog urona i u neki romantičarski sloj

Odmaknut od velikog zamaha teme, u jedan se trenutak upire drugi balet – Flicker Out – koji se u svojem razmotavanju trenutka oslanja na emotivna sjećanja i suočavanje s (neumitnim) krajem veze.

Za nešto manji ansambl koreografiju su osmislili Pett Clausen-Knight, odnosno kolaborativni dvojac James Pett i Travis Clausen Knight, dok je glazbu oblikovao u elektroničkome mediju skladatelj Ivan Končić, kojem je to bio prvi susret ne samo s plesnom pozornicom nego i upravo tim medijem.

Foto: Matej Grgić

Svjesno se fokusirajući na minimalistički formativni obrazac, Končić je emociju dao u zvuku klavirskih motiva, ne bježeći od iskrenog urona i u neki romantičarski sloj, dok se ukupni elektronički zvukolik doimao kao glazba za predstavu, više negoli jaki artefakt. Scena je bila pomalo zbunjujuća s velikim ovalnim plohama koje su asocirale na alu-foliju, bez jasnih referenci, osim kao podloga za odsjaj.

Svjetlo je, zapravo, u sva tri baleta bilo izrazito pažljivo osmišljeno (Deni Šesnić), pa je ovaj scenografski moment mogao biti i tako promatran kao dio tog slijeda u triptihu, a ponovno je koreografski moment u izvedbi sjajnih plesača povukao tijek razmotanog trenutka, treptaja vječnosti koji označava kraj.

Foto: Matej Grgić

Black Puzzle ~ Still, I Rise

I naposljetku, veliki finale (nakon stanke za publiku) donio je najdojmljiviji dio večeri, baletni prvijenac mlade skladateljice Veronike Reutz Drobnić, Zagrepčanke koja je studirala i doktorirala u inozemstvu i uspješno se usavršavala, te je aktivistica za ljudska i ženska prava. Treći balet donio je spoj njezine glazbe koja je vješto koristila raspoloživi orkestar (s dirigentom Skenderom) i tek diskretno (posebice u uvodu) korištenom elektroničkom stazom.

Foto: Vedran Metelko

Baletan i koreograf Takuya Sumitomo, dio je ansambla domaćina odnosno Baleta HNK i to kao njegov prvak od 2018. Premda su oboje u bijenalski potaknutu vezu stigli s jasnim vlastitim zamislima, morali su ih modificirati, ali se to slučilo u razgovjetnu naraciju i poruku naslova Black Puzzle – Still, I Rise.

Paracitatnost u udaraljkaškim motivima te neoklasicistička koncepcija glazbe V. Reutz Drobnić odlično su nosili sjajan ples baletnog ansambla.

Foto: Matej Grgić

Odnos pojedinca i kolektiva, junaka i društva u mračnom crnilu scene s vrlo efektnim korištenjem svjetla (naročito okruglih žaruljnih motiva koji se uzimaju u dlanove i odnose), izrazita virtuoznost solista, glavnog junaka priče Hakua koji traži svoje mjesto i bori se za svoj identitet, u glazbeno-plesnom poetskom viđenju autorskog tima iznio je vrlo dinamičnim diskursom efektno djelo koje je u ovom trodijelnom nizu povuklo najizdašniju reakciju premijerne publike. Pažljivo odmjereni solo-tutti dijelovi partiture pružili su priliku glazbenicima orkestra da se iskažu, a paracitatnost u udaraljkaškim motivima te neoklasicistička koncepcija glazbe Veronike Reutz Drobnić odlično su nosili sjajan ples baletnog ansambla, a osobito se istaknuo Haku (Yuko Yoshioka).

Foto: Vedran Metelko

Premda su Prekinute veze naslovom i koncepcijama triju baleta otkrile što su umjetnici u svojim zadaćama osmislili i kako su temu shvatili, dovoljno je u toj temi prostora da je baš svatko u publici našao svoju relaciju, čak i odred okorjelih bijenalskih pratitelja, a ova će baletna večer zasigurno iz festivalskog okruženja naći svoj sigurni dom u repertoarnom životu izvrsnog baletnog ansambla.