Linija 109: „Ljudi koji nas nisu vidjeli uživo nemaju pojma kako zapravo zvučimo“

Ozloglašena autobusna linija koja već godinama drži građane Zagreba u šaci

Nepredvidiva, tvrdoglava i sklona kašnjenju, ima reputaciju koja je istovremeno legendarna i iritantna, no u ovom slučaju ne pričamo o njoj. Ova Linija 109 nešto je sasvim drugo, ova nas ne vodi do Dugava ili Črnomerca, već u shoegaze, alternativnu avanturu. One su četiri srednjoškolke, na čelu sa Sarom Vorberger na vokalu i gitari, Jelenom Jurić na lead gitari, Zanom Bubicom na basu i Lucijom Pranjić na bubnjevima.

Linija 109/foto: Matej Grgić

„Hej, ajmo biti Linija 109!“

Njihova priča počela je još 2022. godine, dakle prije sad friške tri godine, a do toga kako se zovu, kažu, došlo je iz zezancije.

Zana: Taj prostor gdje smo imale probe još u početku je bio u Dugavama ispred samog okretišta Linije 109. Sara i ja, mi se znamo od vrtića i baš se družimo, puno smo vremena provodile skupa i bile smo kao, pa gle, išla je priča da ćemo osnovati bend, okej, zovemo se  Linija 109. Realno, idemo stalno tim busom, a imena koja smo tad smišljale su bila očajna.

Lucija: Da, ona je doslovno došla na probu i rekla „Hej,  ajmo biti Linija 109!“ i od tad smo linija 109. Fora je jer je pamtljivo, to je najozloglašenija autobusna linija u Zagrebu, svi se voze tom linijom, a ljudi pamte to ime, jako je upečatljivo.

„Okupile smo se na drugačiji način od uobičajenog“

Lucija: Okej, ovako, nas tri, znači Sara, Zana i ja smo išle u istu školu za gitare i bubnjeve, tamo ima jedan program bendovskih radionica i onda smo se prijavile na to. U početku smo mi i još jedna cura u sklopu te glazbene škole imale mentora, koji nam je kao pomagao s tim bendovskim stvarima, ali u jednom trenutku smo se htjele osamostaliti. Onda smo se odvojile i od tada same pišemo svoje pjesme.

Sara: Originalna gitaristica je otišla pa smo našli novu, koja je sada s nama, Jelena.

Koji zvuk donosi Linija 109?

U početku se navodi kako sviraju autorske stvari koje se baziraju na rocku, s utjecajima novog vala, indie, punk te metal glazbe. Danas, kažu, to nije istina, makar danas nitko ne svira izričito jedan čisti žanr, sve to ima utjecaja nečega. Trenutačno sviraju shoegaze, post rock, s utjecajima, kažu, svega pomalo.

Jelena: Ja sam prije svirala klasičnu gitaru i onda sam krenula svirati električnu, pa sam htjela biti u nekom bendu. Čak kad sam tek ušla u bend nisam točno znala koji žanr ćemo svirati, mislila sam da će to biti neki standardni rock. Jako mi je drago da smo krenule u drugom smjeru, u tom nekom shoegaze stilu, alternativni rock. Posebno mi je drago da Sara, koja je frontmenica, ima dobar glazbeni ukus.

Lucija: U početku smo ono više stilistički bili dosta mainstream, neki pop rock, onda kad je Jelena ušla u bend više smo se isprofilirali kao neki alternativni bend, s utjecajem i shoegazea, svega i svačega. Imamo pjesme koje imaju metal utjecaj, imamo pjesme koje su više neki ono midwest emo…

Gdje se tu ukopao utjecaj novog vala?

Lucija: Mislim, svi mi slušamo to, ajmo reći. Prije nismo još baš toliko odlučile što sviramo, radile smo samo pjesme po principu što bi nam došlo ili palo tada na pamet. Nismo se baš profilirale pod jedan žanr, ali sve smo dosta slušale EKV pa smo stavile da nam je najveći utjecaj EKV, iako realno sad više ni nije toliko, ali svi volimo novi val.

Jelena: Pa mislim da se jako puno novi val automatski asocira s bilo kojom glazbom koja je na hrvatskom jeziku, jer je to najpoznatija rock glazba na našim prostorima.

Linija 109/foto: Matej Grgić

Je li sad popularno biti član benda ili imati bend?

„Ima pankera koji slušaju cajke“

Kad sam ja bila tinejdžer, bio si čudan ako si slušao malo alternativniju glazbu i općenito ni slušanje ex-yu i glazbe novog vala nije bilo popularno, a sada mi se čini kao da to polako ulazi u trend među mladima.

Sve: Pa među tom alternativnom ekipom da.

Lucija: Ono na što bih skrenula pozornost jest tipa kad je bila ona ex-yu rock scena, taj novi val, mislim to su mi pričali starci, da su više ljudi bili nekako odvojeni, kao, ne znam, ak si bio panker bio si panker, ak si bio šminker, bio si šminker, a sad ima ono ekipe, ima doslovno pankera koji slušaju cajke, ima ono, ne znam, trepera koji sviraju u rock bendu itd.

Jako je sve to pomiješano, imam osjećaj da puno alternativne ekipe sluša i trap i cajke, puno je to otvorenije, zato što je i glazba puno dostupnija nego što je bila u osamdesetima.

Eksplozija bendova nakon korone?

Lucija: Ja bih rekla da je dosta to što se tiče mladih bendova eksplodiralo nakon 2021., nakon korone. Prvo je bilo okej tih par bendova koji su uvijek svirali i onda kak su oni imali puno prijatelja koji bi došli podržati ih, onda su isto tako neki od njih, koji su svirali, osnovali i svoj bend, pa se sve to nekako pretvorilo u jednu eksploziju.

Sara: Možda je to sve eksplodiralo iz one ekipe s džamije, s HNK-a, koja se okupljala 2020.

Lucija: Upravo to, ja se sjećam na Supervalu 2022. je bilo ne znam, dvadesetak bendova, onda godinu nakon je bilo trideset, godinu nakon toga je bilo 36. Tako da da. Imamo osjećaj da je u zadnjih par godina to jako zastupljeno.

Što roditelji misle o tome da ste u bendu? 

„Roditelji nas podržavaju“

 Sara: Naši roditelji podržavaju to što sviramo u bendu.

Lucija: Moji roditelji su puni podrške oko toga, moj tata nikad nije ništa svirao, ali jako je veliki obožavatelj glazbe, bio je panker kao mlad i kad sam ja počela svirati bubnjeve, kad sam ušla u bend, njemu je to bilo super. Oni dolaze na svaku našu gažu, voze nas na gaže, ma gdje god treba.

Sara: Moji su u tome jer je moj tata bio glazbenik i svirao u bendu – i dalje svira u bendu – oni djeluju još od devedesetih i moja mama je navikla na to. Oduvijek podržavaju to da se ja bavim glazbom jer su i sami veliki ljubitelji glazbe.

Jelena: Moji isto. Tata baš jako puno sluša glazbu, nije nikad ništa svirao, ali mama pjeva, išla je u glazbenu i isto obožava glazbu, voli rock, tako da joj je bilo jako drago. 

Tko su vam uzori u stvaranju, odakle crpite inspiraciju? 

„Svatko od nas ima specifičan ukus u glazbi“

 Lucija: Pa mislim, kao ono što sam uvijek pričala da je po meni jako bitno jest da svi koji su u bendu međusobno dijele glazbu koju slušaju. Svaka od nas ima svoj specifičan ukus u glazbi, to međusobno dijelimo pa iz toga onda i vučemo inspiraciju. Najviše nam je alternativni rock, shoegaze, dosta stvari je u tome, jako širok spektar bendova, od Radioheada, EKV-a do svega stvarno. Imamo elemente dosta različitih žanrova, ne toliko specifično bendova. Što se tiče našeg kolektivnog ukusa u glazbi, mislim da sve volimo Radiohead, Svemirka, sve slušamo, malo i rapa, i trapa, tipa i High5, American Football.

Linija 109/foto: Matej Grgić

Je li danas moguće biti originalan?

„Mislim da se nikada nije moglo biti posve originalan“

Lucija: Ljudi uvijek kažu da su najbolji umjetnici zapravo oni koji mogu kvalitetno plagirati druge umjetnike. Tako da danas, s obzirom na to da je sve jako lako dostupno, upravo zato mislim da je zbog količine glazbe koja je nastala i koja nastaje u zadnjih desetak, dvadesetak godina to teško. Mi se trudimo uvijek ne fokusirati samo na jednu nišu nego iz svake niše uzeti malo utjecaja, pa da od toga napravimo nešto svoje, iako to nikad neće biti ono potpuno originalno.

Jelena: Pa da, jer teško je naći nešto što netko već nije probao, ali me živciraju ljudi koji besramno uzimaju tuđe melodije, ali kao, mislim da – pošto smo došli u neku fazu postmodernističke muzike – sve utječe na sve te se zato i miješaju ti svi zvukovi. Generalno, uvijek se može naći nešto malo originalno, ako skombiniraš više elemenata i stvoriš nešto novo.

Mislim da su danas originalni bendovi oni bendovi koji miješaju žanrove. Bendovi koji možda miješaju analogno s digitalnim itd. Korištenje nekih neobičnijih instrumenata.

Mislim da se nikad zapravo nije moglo biti posve originalan.

Rad na pjesmama

Lucija: Uglavnom su Jelena i Sara glavne što se tiče tog samog sastavljanja nekog kostura pjesama, pa se onda nas dvije – koje smo ritam sekcija – nadovežemo na to. Onda radimo na aranžmanu na probi, jer nikad niti jedan kostur pjesme nije savršen, uvijek se mora srediti, dinamika i tako dalje. Uvijek se dogode promjene putem, uglavnom gradimo nekako pjesmu.

Linija 109/foto: Matej Grgić

Tekst ili melodija?

Sve: Melodija definitivno.

Jelena: Mislim da se tekst često ne čuje, nažalost. Kako na kojoj pjesmi.

Lucija: Moje mišljenje, meni je, s obzirom na to da puno pišem, htjela sam uvijek staviti malo neki spotlight veći na tekstove, jer i to osobno isto volim, kad slušam glazbu, volim da stvari imaju dobar tekst, ali slažem se s njima da je glazba najbitnija.

Sara: Ovisi koji žanr sviraš na kraju krajeva, mislim ima žanrova u kojima tekst prevladava, kod nas je na primjer možda bitnija glazba, iako i tekst ne izostavljamo iz cijele priče, trudimo se napraviti dobar tekst.

Superval iskustvo? 

„Superval je kao veliko finale nakon svake školske godine“ 

Cure iz Linije 109 česti su gosti Supervala, bilo na pozornici ili u publici, a kako kažu, bio im je velika odskočna daska.

Lucija: Pa mislim to je ono godišnji event za glazbenike i ljude koji podržavaju bendove, jer kao ono, Superval je kao neko veliko finale nakon svake školske godine, gdje onda bude jako puno različitih bendova i onda ajmo reći sve te gaže u jednoj gaži. Uvijek dođe puno ekipe i atmosfera je super, uvijek se zabaviš, družiš se s ljudima. Superval općenito kao projekt jako je pozitivna stvar zato što mladim bendovima daje toliko puno prilika, koje samostalno uopće ne bi dobili. Na primjer, evo turneja. To si nikad ne bismo same mogle priuštiti, da idemo u Šibenik i Dubrovnik na dva dana, financirati sve to, bukirati dva kluba u dva dana zaredom. Stvarno dobra odskočna daska.

Imate li najdraži koncert? 

„Na kraju dana, svaka je gaža dobra na svoj način“

Lucija: Meni je definitivno Valpovo. Što se tiče Valpova, oni su odlučili organizirati svoj festival u dvorcu. Zvali su nas tamo, dobili smo smještaj, toliko su nas lijepo ugostili, bili su tako dragi i općenito je cijeli event bio super organiziran. Mislim da nikad nisam svirala pred boljom publikom nego tada. Ja se sjećam, inače ne gledam toliko u publiku jer sviram bubnjeve, ali baš sam tada gledala u publiku i vidjela sam jednu curu, i ta je cura znala naše tekstove napamet, ja sam tada bila ono šokirana.

Sve: 1. veljače u Vintageu u smislu kako smo svirale, jer mislim da smo stvarno jako dobro odsvirale.

Lucija: Mislim, na kraju dana mi je svaka gaža dobra na svoj način. Imale smo neke malo bolje, neke gore, ali sve je to iskustvo. Mislim da što više sviramo, to ćemo se bolje ispraksati po pitanju sviranja na pozornici pred ljudima.

Linija 109/foto: Matej Grgić

Imate li tremu i kako se nosite s njom?

Sve: Kako koji koncert.

Jelena: Nekad me zna prati trema, ono cijeli dan, i onda dođem i budem skroz okej, nekad mi dođe petnaest minuta prije, a nekad mi uopće ne dođe.

Sara: Mene konkretno krene prati trema prije velikih pozornica, naravno, ako je puno ljudi. U Valpovu me, na primjer, dosta prala trema jer je bila nova publika, naviknula sam se da uvijek vidim iste ljude i da već znam kako će reagirati, a ovo je bilo nešto novo. Ovdje je bilo baš dosta ljudi i morale smo opet ostaviti taj prvi dojam, pa je bio stres, vjerujem, svima. Jednostavno se jako dugo nije dogodilo da sam morala ostaviti opet prvi dojam na nekoga.

Zana: Ja nisam još izradila obrambeni mehanizam, jer ono sama sebe ohrabrujem kao u redu je, sto puta si bila u ovoj situaciji, ali jednostavno si ne mogu pomoći još. Svaki put se malo zatvorim, ali pokušavam stvarno raditi na tome, jer stage i sviranje bi trebalo biti nešto što ja volim i to si govorim uvijek.

Jelena: Meni je najbolji obrambeni mehanizam da malo intenzivnije sviram, jer onda sam sigurnija u sebe, ako onda nešto zeznem kažem si okej nisam kriva, malo sam se samo prepala i to je to, potrudila sam se.

Lucija: Mislim, po meni stvarno ne postoji savršena gaža, kao, uvijek ima nekih malih grešaka. 

Nove stvari u najavi? 

„Većina ljudi koja nas nije vidjela uživo nema pojma kako mi zapravo zvučimo“

Lucija: Pa mislim, imamo vani dva singla; ”čas” i ”plažu”,  koje su baš stare pjesme. Naš stil se od tada skroz promijenio, to je još bilo snimljeno sa starom gitaristicom i to je sve dobro, ali imam osjećaj kao, okej, ljudi su čuli ta dva naša singla, ali većina ljudi koja nas nije vidjela uživo zapravo nema pojma kako mi zapravo zvučimo jer ta dva singla nisu baš slična našim novim stvarima.

Sara: Planiramo sad kad prođu mature i sve to snimiti kao neki mini EP, pet pjesama.

Lucija: Većinu tih pjesama već sviramo i dulje vrijeme i, ono, publika to voli, iako su ta dva singla koja smo izbacile najupečatljivija i najpamtljivija, jer ljudi to mogu slušati u slobodno vrijeme, pa će prepoznati to. Ljudima su se svidjele i naše novije stvari.

Linija 109 i Maria Tušek/foto: Matej Grgić

Tko su vam trenutačno najdraži izvođači s domaće scene i s kime biste surađivale?

Sara: Ja bih voljela da sviramo sa Ženom, isto su ženski bend i sviraju alternativno i to je toliko specifično, da mislim da bi bilo jako kul. Sviraju također post rock shoegaze, tako da da, to bi bilo prefora.

Lucija: Ima dosta tih nepoznatih shoegaze bendova u hrvatskoj s kojima bih ja voljela svirati.

Tidal Pull, na primjer, voljele bismo s njima svirati. Spomenula bih još to da sve jako puno volimo Svemirka, s njima si vjerojatno ne bismo pasale, oni su neki synth pop, ali evo njih obožavamo slušati.

Savjet za mlade koji žele osnovati bend ili biti dio benda?

„Prvo budite grupa prijatelja, a onda profesionalni tim“

Lucija: Nas četiri smo ekipa, ali prije svega, bend treba funkcionirati kao jedna grupa prijatelja. Jednostavno, ako u bendu niste svi prijatelji, ako netko ima nešto protiv nekoga, to se treba odmah riješiti jer je bend inače osuđen na propast. Trebate dijeliti međusobno glazbu koju slušate, trebate ići na kave, imati teme za razgovor izvan benda, jer je u našim godinama jako bitan taj aspekt prijateljstva. Jer mi ovo sviramo samo radi glazbe trenutačno, ne radi novca i onda je bitno da ste si sa svima na istoj valnoj duljini, primarno trebate biti prijatelji i trebate moći primiti kritiku svojih prijatelja.

Sara: Teže je nekad i dati kritiku ponekad, jer ti je netko prijatelj, ali moraš.

Lucija: Mora se to odvojiti, jer jednostavno, imaš četvero, petero ljudi koji sviraju za isti cilj i treba to moći funkcionirati. Trebaš moći dati, ali i primiti kritiku, inače je sve osuđeno na propast. Ponekad je teško, ali mora se. 

Gdje se vidite za pet godina? 

„Nadajmo se da ćemo i dalje biti Linija 109“

Sve: Teško je sad razmišljati o tome, jer ne znamo tko će eventualno otići studirati nešto, mislim, voljele bismo nastaviti svirati u ovom sastavu i razvijati se, izbaciti eventualno neki album.

Lucija: Mislim, baš smo pričale o albumu, mi sad imamo dovoljno pjesama za album, ali bolje nam je početi s EP-jem. Ne bismo htjele izbaciti album na brzinu, jer bolje je čekati, po nama, da pjesme sazru dovoljno da postanu album, jedna kompaktna cjelina.

Ljudi kad rade album inače, barem profesionalni glazbenici, znaju kako će početi, kako završiti, kako će sve to funkcionirati kao cjelina, zato nama naše pjesme imaju smisla da budu EP. 

„Nema smisla da sve pjesme koje smo napisale u tri godine budu na istom albumu“

Lucija: Nakon što snimimo ovaj EP i izbacimo, u međuvremenu ćemo pisati i nove pjesme, pa možda za godinu-dvije i izbacimo album, ne znam, ja bih to jako voljela, mi sad postojimo već tri godine, kao jedna grupa jako dobro funkcioniramo, nemamo straha da će netko izaći iz benda. Mi sad stvarno imamo taj svoj način funkcioniranja i nadam se da će to tako funkcionirati i u idućih pet godina, da ćemo za pet godina i dalje biti Linija 109.