Stoljeće Dubrovačkog simfonijskog orkestra

,,Mole se i pozivlju svi prijatelji i ljubitelji muzike koji bi željeli svirati bilo koji orkestralni instrumenat u našem orkestru da se u tu svrhu prijave upravi. Prijave se primaju svakog ponedjeljka i četvrtka od 7,30 sati unaprijed u prostorijama društva ,,Bošković“ – Uprava

Tekst je ovo prvog oglasa koji je Dubrovački diletantski salonski orkestar dao objaviti u tjedniku Narodna svijest 3.12.1924. godine. Orkestar su tada činili, kao što njegovo ime uostalom i kaže, diletanti, amateri, entuzijasti. Radilo se o maturantima gimnazije, koji su – u nedostatku profesionalnog orkestra u tad poslijeratnom Dubrovniku – odlučili sami okupiti orkestar, za potrebe čega drugog nego – svoje maturalne zabave.

Maturanti Dubrovačke gimnazije 1923./’24. / foto: Denis Ajduković

Ti su gimnazijalci tako, znajući to ili ne, tad nastavili gotovo šest stotina godina dugu tradiciju muziciranja u gradu s velikim G; počevši s gradskim glasnicima, takozvanim zdurima, Dubrovačka je republika konstantno ,,uvozila“ samo najbolje glazbenike iz Italije i drugih europskih zemalja, koji su se s vremenom reorganizirali u Kneževu kapelu i nastupali na svim državnim svečanostima.

Najsposobniji od njih – poput franko-flamanske obitelji Courtoys – ostajali su u Dubrovniku te preuzimali pedagošku dužnost i tako školovali nove generacije plemićke djece, pobrinuvši se da glazbenička tradicija u Dubrovniku nastavi živjeti.

Dubrovačka je republika konstantno ,,uvozila“ samo najbolje glazbenike iz Italije i drugih europskih zemalja

Ti su glazbenici kasnije bili oni koji su izvodili i prve hrvatske simfonije – one plemića i diplomata Luke Sorkočevića – a zaustavilo ih nije ni ukidanje Dubrovačke Republike.

Tijekom tog stoljeća austrijske vladavine u Dubrovnik su tako nastavili pristizati strani ansambli, ali i djelovati oni autohtoni pa tako u tom stoljeću bilježimo djelovanje više različitih vojnih i građanskih glazbenih sastava većeg i manjeg opsega, od gudačkoga kvarteta do ansambla Circolo filarmonico Raguseo i tzv. Gundulićeve glazbe. Ti su se sastavi pobrinuli da glazbeni život u Dubrovniku ostane na visokom nivou te su izvodili djela skladateljâ poput Donizettija, Gounoda, Verdija i Webera.

Prvi koncert Dubrovačke filharmonije / foto: DSO

Iako su uslijed Prvog svjetskog rata muze nakratko utihnule u Dubrovniku, mladenački žar gimnazijalaca s početka privukao je i starije kolege koji su se tad školovali u drugim europskim središtima, primjerice Pragu, Beču ili Grazu. Njihovim povratkom stvorio se dovoljno velik korpus izvođača za ozbiljnije orkestralno muziciranje, ali još uvijek im je nedostajao – dirigent. Mladići iz njihovih vlastitih redova okušali su se u tome, ali uprava mladog orkestra vrlo je brzo shvatila kako će dirigenta ipak biti potrebno potražiti izvan granica tadašnje države.

Tadeusz Sygietyński / foto: Denis Ajduković

No ne i izvan grada, kako se ispostavilo, jer je u to vrijeme svoj odmor u Dubrovniku zajedno sa suprugom provodio Tadeusz Sygietyński, skladatelj i dirigent u Varšavskoj operi. Spletom okolnosti je njegovoj supruzi trebala liječnička pomoć, a liječnik kojemu se obratila (inače, prvi predsjednik uprave orkestra Lujo Fouque) upoznao ju je s problemima novoosnovanog orkestra i zamolio ju da ih prenese Sygietyńskom. Nakon kraćeg nagovaranja, mladi je dirigent pristao ravnati prvim koncertom Dubrovačke filharmonije, održanim 13. travnja 1925. godine u gradskom teatru (koji je tad nosio ime Bondin teatar, po Luku Bondi koji je financirao njegovu izgradnju).

Plakat prvog koncerta Dubrovačke filharmonije / foto: Denis Ajduković

Uspjeh tog prvog koncerta motivirao je njegove članove da i dalje nastave s koncertnim djelovanjem, ali odlazak Sygietyńskog iz Dubrovnika krajem 1925. godine nagnao ih je da se po prvi put posvete traganju za stalnim dirigentom.

Uspjeh tog prvog koncerta motivirao je njegove članove da i dalje nastave s koncertnim djelovanjem

Odabir je pao na mladog češkog dirigenta Josefa Vlacha Vrutickyja, koji je netom bio zaposlen na mjesto učitelja glazbe u Dubrovačkoj gimnaziji, istoj onoj školi čiji su maturanti i osnovali orkestar. Mladi je maestro ostao uz orkestar više od jednog desetljeća, proslavivši s njime njegovu desetogodišnjicu svečanim koncertom te ravnajući drugim značajnim koncertima (nakon izvedbe Bolera Vruticky je dobio pismo čestitke od samog Ravela).

Josef Vlach Vruticky / foto: Denis Ajduković

Ipak, tama koja se koncem tridesetih godina prošlog stoljeća nadvila nad Europu nije zaobišla ni Dubrovnik. Ekonomska je kriza već cijelo desetljeće sputavala orkestar, da bi 28. ožujka 1941. on održao svoj zadnji koncert, nakon čega je bio trajno raspušten, a i maestro Vruticky je pobjegao u rodnu Češku. To je zatišje ponovno trajalo kratko, jer je već 1946. godine orkestar ponovno osnovan, ovaj put kao Gradski orkestar Dubrovnik, a na mjesto njegova prvog šefa dirigenta izabran je Krešimir Kovačević. Još jedna sretna koincidencija bilo je osnivanje nacionalnog ljetnog festivala 1950. godine – Dubrovačkih ljetnih igara – s kojim je orkestar bio i ostao neraskidivo vezan.

Foto: DLJI

Odabir Klara Marie Mizerita na mjesto novog šefa dirigenta 1951. godine označio je tad značajan zaokret u radu orkestra; on je proširen, počinje izvoditi opsežnija i zahtjevnija djela, a za vrijeme djelovanja maestra Mizerita orkestar je priredio i suvremene praizvedbe četiriju od sedam Sorkočevićevih netom ponovno otkrivenih simfonija, koje i danas imaju stalno mjesto na njegovu repertoaru. Mizerit je Dubrovnik napustio 1958. godine te je do mirovine dirigirao u Kanadi, a na čelu dubrovačkoga orkestra naslijedio ga je Anton Nanut, za čijega je mandata Gradski orkestar održao svoj tisućiti koncert, 1967. godine.

Klaro Maria Mizerit / Foto: DSO

Nakon Nanuta, na mjesto dirigenta došao je Nikola Debelić, koji je u toj funkciji bio osobito uspješan, ne samo u bivšoj državi nego i izvan nje, s koncertnim turnejama u SAD-u i Kanadi tijekom kojih je orkestar održao preko 120 koncerata.

Debelić je ravnao i koncertom upriličenim za svečanu akademiju u Kazalištu Marina Držića 1971. godine koja je bila od velikog značaja za Hrvatsko proljeće, a tijekom njegova mandata u Kneževom dvoru je proslavljeno i pola stoljeća orkestralnog muziciranja u novijoj povijesti Dubrovnika, svečanim koncertom na kojem je u ulozi solista bio tada mladi klavirist Andras Schiff, samo jedan od mnogobrojnih solistâ koji su nastupali s orkestrom u 100 godina njegova postojanja.

Ivo Dražinić

1980. godine na mjesto šefa dirigenta došao je Ivo Dražinić, koji je na tom mjestu ostao dvanaest godina; osamdesetih je godina orkestar još jednom promijenio ime, ovaj put u Festivalski orkestar Dubrovnik te se tako još više čvršće vezao za Dubrovačke ljetne igre. Kroz osamdesete je godine orkestar imao veći značaj u glazbenom programu festivala, a 1985. je bio dijelom obilježavanja Europske godine glazbe.

Čini se da su dubrovački orkestar nedaće pratile tijekom svih njegovih stotinu godina. Izbijanjem Domovinskog rata glazba je u Dubrovniku ponovno minula, a u nedostatku velikih stranih imena na koja je domaća i strana publika tada bila naviknuta, dubrovački su glazbenici ponovno na sebe preuzeli taj teret te su ratnih godina pod palicom Frana Krasovca uveseljavali publiku za vrijeme trajanja Ljetnih igara, ali i mimo njih, u najtežim uvjetima. 1992. godine orkestar je i ponovno promijenio ime, u Dubrovački simfonijski orkestar, ime koje nosi i danas, a 2000. je svečanim koncertom i izložbom obilježio tri četvrtine stoljeća.

U zadnjih dvadeset i pet godina orkestar je primio nekoliko priznanja, poput nagrade Milka Trnina 2005. godine te Grand Prixa Orlando koji dodjeljuje Hrvatska radiotelevizija za naročit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara u jednoj ili više festivalskih sezona pandemijske 2020. godine. Orkestar je od 2000. do danas imao nekoliko dirigenata, a od 2020. na tom je mjestu Ivan Hut, koji je u zadnje četiri godine repertoar DSO-a još više okrenuo hrvatskoj glazbi.

Ivan Hut i DSO / Foto: DLJI

Svoju stogodišnjicu Dubrovački simfonijski orkestar slavi već od 2024. godine, kad je Croatia Records izdao obljetnički album Dubrovački simfonijski orkestar – 100 godina. Obljetničku je godinu započeo s još jednim diskografskim izdanjem, Dubrovačkim susretima snimljenim sa saksofonistom Lovrom Merčepom u izdanju Cantusa. Centralni događaj 2025. godine je obljetnički koncert koji se održava točno sto godina nakon onog prvog iz 1925. i na istom mjestu, Kazalištu Marina Držića, kad će orkestrom ravnati Dawid Runtz, dok će solist biti češki violinist Jiri Vodička.

Nakon toga slijedi gostovanje u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 11. svibnja te koncertna turneja u Poljskoj, dok će lipanj proteći u znaku tzv. Zvjezdanog ciklusa, kad će uz orkestar u ulozi solistâ nastupiti Ivo Pogorelić, Radovan Vlatković i dr. Prije 76. Dubrovačkih ljetnih igara DSO će obilježiti desetogodišnjicu smrti šefa dirigenta Iva Dražinića, a na ovogodišnjim Igrama održat će tri koncerta.