Stari instrumenti u suvremenom ruhu

Sopran i orgulje

Termin u ponedjeljak u 14 sati, usred radnog dana, sigurno je bio jedan od neuhvatljivijih termina koncerata na bijenalskom programu, ali usprokos tome na nastupu sopranistice Marije Lešaje i orguljašice Katarine Lamotte, okupilo se četrdesetak slušatelja, a među njima većinu su činili mladi ljudi.

Marija Lešaja i Katarina Lamotte obje su diplomirale na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavale se na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Iako Lamotte živi i radi u Francuskoj, a Lešaja u Hrvatskoj, surađuju već godinama te su za koncert – u igri riječi nazvan Organum Vocale – pripremile pet recentnih djela za kombinacije glasa, orgulja i elektronike među kojima su se našle dvije praizvedbe djela hrvatskih autora.

Festivalska publika u Crkvi sv. Kvirina na Pantovčaku / foto: Vedran Metelko

Crkva sv. Kvirina na zagrebačkom Pantovčaku, u kojoj je koncert održan, hladno je mjesto i izvana i iznutra. Blještavo bijeli zidovi gotovo bez ikakvih ukrasa te sivkaste (doduše prilično udobne) klupe podsjećaju više na ambulantnu čekaonicu nego na prostor gdje vjernici komuniciraju s Bogom, no izvrsne su glazbenice unutrašnjost crkve vrlo brzo ugrijale i ispunile raznolikim zvučnim bojama.

Modernizacija orgulja i njihovo spajanje s tehnologijom u fokusu je Ivana Božičevića

Na samom početku praizvele su skladbu The Everlasting Voices što ju je Ivan Božičević (1961.) skladao na narudžbu 33. MBZ-a. Riječ je o uglazbljenju istoimene pjesme Williama Butlera Yeatsa, čiji je stih „O slatki vječni glasovi, utihnite“ na skladatelja ostavio utisak još prije tridesetak godina. Tema ovogodišnjeg Biennala, prekinute veze, nadahnula ga je na komponiranje djela u kojem se sopran isprepliće s kombinacijom orgulja i elektronike. Modernizacija orgulja i njihovo spajanje s tehnologijom u fokusu je Ivana Božičevića, no u ovom djelu nema spajanja raznih žanrova tipičnog za ovog skladatelja; raspjevanoj i bujnoj sopranskoj liniji dodaje novu dimenziju stapanjem elektronike s minucioznim orguljskim motivima.

Amerikanac Daniel Godsil (1982.) nadahnut je znanstvenom fantastikom, trash metalom i brutalističkom arhitekturom, no naslov skladbe transi za sopran i elektroniku iz 2017. referira se na grobne spomenike europskog srednjovjekovnog i renesansnog plemstva, na kojima gornji dio prikazuje živu osobu, a donji trulež njezinog tijela nakon smrti. Dramatičnu je skladbu o prolaznosti vremena vrlo intenzivno i emocionalno otpjevala Marija Lešaja.

Marija Lešaja u naklonu publici s kora crkve, za orguljama Katarina Lamotte / foto: Vedran Metelko

Lula Romero skladateljica je, pijanistica i povjesničarka umjetnosti koja živi i radi u Berlinu, a skladbu Umbra za orgulje i elektroniku napisala je 2021. godine te u njoj vještom upotrebom orguljskih akordâ koje spaja sa sintetiziranim zvukovima istražuje utjecaj izvora zvuka na slušateljsku percepciju.

Riječ je o milozvučnom djelu koje se nije najbolje uklopilo u program

Kanadski skladatelj i orguljaš Adrian Foster u svojem opusu proučava mogućnosti orgulja i modularnih sintesajzera. Skladbu Murmurations izvorno je napisao za orgulje i fiksnu elektroniku, no poslije ju je preradio za glas i orgulje. Riječ je o milozvučnom djelu koje se nije najbolje uklopilo u program, a u kojem se sopranske vokalize melodijski i ritmički preklapaju s orguljskim motivima stvarajući eteričnu atmosferu oslonjenu na kanone ambijentalne i minimalističke glazbe. Kompoziciju su znatno obogatile Katarina Lamotte pomnim istraživanjem orguljskih efekata i Marija Lešaja, koja joj je, potpuno prikladno, pristupila „običnim“ glasom pop-pjevačice.

Knešaurek je progovorio je o „potrebi za samorefleksijom pred očima Stvoritelja“

Završetak koncerta pripao je još jednoj praizvedbi, Psalmu 138 (139) skladatelja i vrsnog orguljaša Ante Knešaureka (1978.), koju je naručio 33. MBZ. Raznolikom kompozicijom popraćenom asocijacijama na brojna razdoblja glazbene povijesti i obogaćenom brojnim orguljskim i vokalnim tehnikama progovorio je o „potrebi za samorefleksijom pred očima Stvoritelja“. Knešaurek je u skladbu ugurao mnoštvo raspoloženja i utjecaja, no Marija Lešaja i Katarina Lamotte svojom su uistinu upečatljivom izvedbom udovoljile velikim tehničkim i interpretativnim zahtjevima i to eventualno mnoštvo pretvorile u prednost.

Skladatelji Ante Knešaurek i Ivan Božičević s umjetnicama koje su praizvele njihove kompozicije / foto: Vedran Metelko

Čembalo u ZPC-u

Dan poslije koncerta na Pantovčaku, 8. travnja u prihvatljivijem terminu u 17 sati, pred prepunom dvoranom Zagrebačkog plesnog centra nastupila je čembalistica Gośka Isphording, za koju bismo mogli reći kako nastavlja tradiciju poljskih majstorica ovog instrumenta koje su promovirale i čembalo i suvremenu glazbu. Wanda Landowska ubraja se među glazbenike/ce najzaslužnije za povratak popularnosti čembala u ranom 20. stoljeću: iako joj se repertoar temeljio na klasičnim djelima Bacha, Couperina i Rameaua, nije zazirala od glazbe svojeg vremena pa su joj skladbe, među ostalima, posvetili Manuel de Falla i Francis Poulenc. Virtuozna i jedinstvena Elisabeth Chojnacka proslavila se upravo izvođenjem suvremene glazbe za čembalo, a 1985. je nastupila na 13. MBZ-u uz perkusionista Sylvija Gualdu, izvodeći djela Iannisa Xenakisa.

Mnogobrojna publika u Zagrebačko plesnom centru na bijenalskom koncertu Clavecin électronique / foto: Matej Grgić

Gośka Isphording članica je londonskog ansambla za suvremenu glazbu The Riot, a ujedno je i suosnivačica ansambla The Roentgen Connection, specijaliziranog za izvođenje suvremene glazbe na povijesnim instrumentima. Kao solistica na koncertima, radionicama i predavanjima diljem svijeta predstavlja novu čembalističku literaturu kao i proširene tehnike sviranja tog instrumenta, koje i predaje na Amsterdamskom konzervatoriju.

Zanimljiva skladba predstavlja nam čembalo kroz marginalne zvukove njegove mehanike

Na zagrebačkom je nastupu naslovljenom Clavecin électronique Gośka Isphording odsvirala četiri kompozicije za čembalo i elektroniku, od kojih su tri izvedene prvi put. Kako je sama rekla, praizvedbe su rezultat intenzivne suradnje sa skladateljima, koji su se tijekom stvaralačkog postupka prilagođavali njezinim specifičnim tehnikama i interpretativnim metodama. Koncert je otvoren praizvedbom skladbe Nebulae, koju je Belgijac Daan Janssens (1983.) napisao na narudžbu Centra Henri Pousseur. Zanimljiva skladba predstavlja nam čembalo kroz marginalne zvukove njegove mehanike (što je ostvareno prigušivanjem trzaja žice, pa publika čuje samo udarac prsta po tipki), kroz njegov standardni zvuk te kroz ozvučenje i odjeke njegove unutrašnjosti. Uz bogatu elektroniku, djelo se kreće u širokom krugu te započinje i nestaje u jedva čujnom perkusivnom lupkanju.

Čembalistica Gośka Isphording / foto: Matej Grgić

Poljska skladateljica Aleksandra Gryka (1977.) autorica je beskompromisnih eksperimentalnih djela izvedenih na uglednim festivalima suvremene glazbe, kojima se u utorak pridružio i MBZ. Autorica je to koja odbija komentirati svoje kompozicije, no – poput brojnih suvremenih poljskih autora – zaokupljena je akustičkim osobinama i istraživanjem mogućnosti zvuka, što se čulo i u izvedbi njezine kratke skladbe Youmec iz 2006. godine.

Jakopović proučava promjene u interakciji između čembala i elektronike

Boris Jakopović (1980.) skladatelj je i biolog koji u hermetičnim radovima istražuje međuodnose u zvuku. Skladbu Circles and Rounds napisao je na narudžbu 33. MBZ-a, a u njoj proučava promjene u interakciji između čembala i elektronike, pri čemu čembalo u početku dominira, ali se hijerarhija tijekom skladbe mijenja dok dionice iz početne odvojenosti prelaze u intenzivnu isprepletenost, da bi se izvođačica na samom kraju povukla s pozornice na kojoj ostaje samo čembalo popraćeno odjecima elektronike.

Na kraju koncerta čuli smo praizvedbu furioznih Notes from Underground što ih je turski skladatelj Utku Asuroglu (1986.) napisao na narudžbu 33. MBZ i Muziekcentrum De Bijloke. Djelo je nadahnuto Dostojevskijevim Zapisima iz podzemlja, a Asuroglu u njemu istražuje svoje unutarnje dijaloge tijekom procesa komponiranja. Dinamično tkivo kompozicije, popraćeno svjetlosnim efektima, donosi i zvukove tradicijskih instrumenata, a česta tonalitetnost i pravilna ritmičnost dionice čembala gube se u gustoj elektroničnoj teksturi.

Zajednički naklon interpretkinje i skladatelja (s lijeva na desno): čembalistica Gośka Isphording, Boris Jakopović, Utku Asuroglu i Daan Janssens (skroz desno) / foto: Matej Grgić

Iako sva izvedena glazba možda neće zaživjeti na koncertnim pozornicama, Gośka Isphording predstavila ju je u najboljem mogućem svjetlu, koncentriranim, promišljenim i vrlo muzikalnim tumačenjem kojem je u prvom planu bio sam instrument i njegove velike mogućnosti.

_____________________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a