Gibonni - Ruža vjetrova: klasik "iz druge"

Pjesme s Ruže vjetrova i danas čine značajan dio Gibonnijevog koncertnog repertoara

Croatia Records je po prvi put na vinilu objavila remasterirano izdanje Gibonnijevog albuma Ruža vjetrova – najboljeg albuma prve faze njegove samostalne karijere. Karijere obilježene i vožnjom na dva kolosijeka – onom festivalskom (na Runjićevim Melodijama hrvatskog Jadrana) i onom „rokerskom“, koncertnom.

Album je bio najavljen festivalskom „Ako me nosiš na duši“ kojom je Gibo na MJH 1996. kao pjevač i autor uzeo grand prix te godinu ranije izvedenom „Ej, vapore“. Osim festivalskih skladbi s potpisom Remija Kazinotija, produkciju su ovaj put zajedno potpisali Gibo te članovi pratećeg banda Bruno Kovačić i Renato Švorinić dok je album, osim u studiju Tomislava Mrduljaša, sniman i u splitskim studijima Deva i Tetrapak te u zagrebačkom Šišmišu. Bio je prvi bitan korak dalje od festivalske produkcije i manje više očekivanih festivalskih aranžmana Remija i Tome. Album je snimao rekordni broj glazbenika, pa su uz bend u različitim fazama nastanka albuma svoj prilog dali i članovi jazz grupe Black Coffee – tadašnjeg Švorinićevog side-projecta – bubnjar Jadran Dučić Ćićo, saksofonist Dražen Bogdanović, klavijaturist Duško Krnjajić te pjevač Tonči Kesić.

Album je otvorila skladba „Ovo mi je škola“ koju će Gibo godinama kasnije nazvati plodom očijukanja s U2, premda je građena na grooveu koji su uspješno stvorili Renato – basist drugačiji od Adama Claytona – te Bruno kao ‘egzekutor’ riffa odsviranog na delay pedali kako ga je i zamislio Gibo. U osvrtu na album objavljenom 13. siječnja 1997. u Feral Tribuneu napisao sam da su „stilska raznolikost i odustajanje od bilo kakvog pokušaja ‘peglanja’ žanrovskih različitosti“ Gibina prednost, ali sam također istaknuo da „Ruža vjetrova“ pokazuje „vanserijski skladateljsko-pjesnički talent i visoku kvalitetu (emocionalno obojene) izvedbe“. Argumenata za potvrdu ovih navoda bilo je mnogo. „Crno ili bijelo“ i „Nepobjedivu“ otvarao je dojmljiv riff, a poseban šarm tim je skladbama, ali i cijelom albumu davala Brunova gitara u rasponu od vanhalenovskih stilizacija do blues tonova. „Loše vino“, znani standard s potpisom Bregovića i Dedića, dobio je zanimljivo jazz-ruho u aranžmanu Renata Švorinića, „Što je meni tvoja nevjera“ uspješno je uhvatila koncertnu atmosferu, a zaključna „Ruža vjetrova“ ogledni je ‘lirski’ instrumental. Ipak, „Ovo mi je škola“ i „Tempera (Ispod moga pramca)“ bili su najveći aduti.

“U obje skladbe prste je obilato umiješao Renato Švorinić koji je na albumu potpisan kao jedan od trojice aranžera, zajedno sa mnom i Brunom, ali na „Temperi“ je doista napravio golem posao. Njegove su sve one šuškalice i jazzy-atmosfera koja je skladbi dala poseban gušt”, kazao je Gibo. „Tempera“ je zacijelo jedna od ključnih skladbi u njegovu opusu – kasnijih će godina doživjeti brojne tuđe izvedbe,  poput one u ‘latino’ ruhu u koje ju je obukao Cubismo ili jazz-izdanja Black Cofffee, a poslije i samog Matije Dedića na albumu jazz-varijacija na Gibonnijeve teme. Svih kasnijih godina također je bila i ostala Gibonnijev koncertni standard.

„Ruža vjetrova“ je, kao i prethodni album,  doživjela temeljitu koncertnu eksploataciju. Primjerice, u Zadru i bližoj okolici nakon objavljivanja albuma, Gibo i band su svirali čak 12 puta. Svjestan da je pretjerao te da je očito zasićenje dovelo do pada zanimanja za koncerte, Gibo je ponovo raspustio bend. Frustraciji je svakako pogodovala i slabija prodaja albuma čije su udarne skladbe tek ‘na drugu’ postale hitovi. Raspuštanje benda nitko nije dobro primio, no razišli su se ipak bez zle krvi i teških riječi.

Iz povijesne distance temeljna prosudba o albumu „Ruža vjetrova“ nije se promijenila. I dalje je to bitan album u Gibonnijevoj diskografiji i njegovo najbolje izdanje na etiketi Croatia Recordsa. Srećom, konačno i na vinilu.