Klinika Denisa Kataneca u Vintageu: Kolektivna katarza

Cijeli je koncert još jedan prilog tezi da je izrazito teško pronaći svježiji, životniji, potrebniji bend od Klinike Denisa Kataneca

Prošla je godina i pol otkako je Klinika Denisa Kataneca svojim maratonskim trijumfalnim koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture 5. listopada 2023. gromoglasno potvrdila da je itekako spremna za osjetniji iskorak prema srednjim strujama vidljivijim vodama te da to uvelike prepoznaje i ona publika koja uz bend, odnosno njegova frontmena, i nije nužno bila od najranijih dana.

Iako je jedna od najljepših perjanica hrvatske nezavisne scene prethodnih sezona bila punila nešto manje koncertne prostore, primjerice KSET ili Mediku, pa se činilo logičnim i opravdanim pokušati zakoračiti koju stepenicu više, poneki su se iskusniji poklonici – a vjerojatno je o svemu sitno dvojio i sam Denis – ipak bili brinuli nije li izlaz u Tvornicu možda prevelik zalogaj. Srećom, koliko god da je velik i bio, bendove su usta, usviranost i strast bile još veće pa su ga proždrle lakoćom, u što zapravo nije bilo nikakve sumnje jednom kada se ispostavilo da će posjet biti i duplo veći od onoga nužnog za minimalnu ekonomsku isplativost.

Nedvojbeni je izvođački vrhunac sjajnog benda svakako trivijalno makar i dijelom svoditi na priču o financijama i brojkama, ali empatija se ne srami ispasti površna, a sebičnost je teško zamaskirati. Naime, za malo sam čiji tržišni uspjeh, kakogod ga definirali i štogod on značio, ikad navijao koliko za Denisov, zato što se s bistrinom njegova autorskog izraza može usporediti samo potpuna čistoća njegove posvećenosti muzici i umjetnosti. Daleko od toga da je on sam ikad davao naslutiti takvu mogućnost, ali prije formiranja Klinike nisam se mogao oteti strahu da bi se i ovaj izvanserijski autor, jedan od rijetkih koji zaslužuju stati uz obožavana kanonska imena, mogao nasukati na nezainteresiranost šire javnosti. A onda sam se nakon legitimiranja toga najnovijeg i svesrdno se nadam posljednjega Denisova benda bojao suočavanja sa standardnim komplikacijama održavanja ikakve skupine ljudi na okupu, benda pogotovo. Ne bi mi bilo pravo, eto proviruje sebičnost, da od Klinike Denisa Kataneca ne dobijem još divnoga poetskog rock’n’rolla, koliko god bi bilo upravo poetske pravde u tome da se ova indie/emo legenda od aktivnog bavljenja muzikom oprosti baš albumom Kao zao kor, zasad jedinim neporecivim i bezgrešnim klasikom hrvatskih dvadesetih.

Šef klinike – foto: Lea Balić

Neumorna predanost, pjesme teleportirane iz samog središta osjećaja te fantastično uigran i intuitivan bend nakon spomenutog su koncerta napokon trebali i figurativno i doslovno naplatiti Denisovo skoro višedesetljetno tumaranje neizvjesnostima undergrounda. Svijet i život, međutim, nisu od jučer, a ni srdačni i pitomi, pa su bendu pod noge odlučili baciti kajle neželjenih privatnih razloga zbog kojih su dečki lani bili primorani otkazati ili odbiti dvadesetak koncerata, na kojima bi nesumnjivo bili osvojili još srca željnih iskrenog i samosvojnog viđenja rocka. Stoga je bilo razumljivo što je, košarkaškim rječnikom iako je Denis bivši rukometaš, double-double program sinoćnjeg 10. travnja s beogradskim bendom Proto tip – prošli su tjedan u istoj kombinaciji bez hijerarhijskog određivanja predgrupe i glavnog benda domaćinstva zamijenili u Karmakomi – bio reklamiran i kao svojevrsni povratak, gotovo u dan na koji je Klinika lani s Marinadom svirala na istom mjestu, u opet odlično i fanovima različitih generacija, ali iste oduševljenosti ispunjenom Vintage Industrial Baru.

Ovaj podugački (ajde, i predugački) je uvod svakako manje potreban kao oslikavanje konteksta trenutka u kojem se bend eventualno nalazi nego kao djelomično objašnjenje zašto sam sinoć, čak i nakon nebrojenih uživanja na Denisovim prijašnjim koncertima, ostao apsolutno otpuhan uraganom siline i otopljen izgaranjem energije Klinike tijekom 90 minuta veličanstvene svirke. Do prvoga zajedničkog vrhunca, divne smirujuće kode „Digresije na Zeku II“ koja je jako podsjećala na „Yellow“ Coldplayja, nije trebalo čekati previše, ali bend si s ovakvim repertoarom može dopustiti takvu pjesmu fiksirati u uvodni dio koncerta kad zna da će do kraja izvoditi još i, primjerice, kultnu prkosnu „Patkicu“, fantastičnu „Kao zao kor“ ili „Malu snagu II“, popraćenu najdirljivijem zborskim pjevanjem publike. Posebno je pozdravljena bila „Završni pad V.S.“, ovaj put posvećena suborkinjama iz benda ŽEN nakon sramotnog tretmana koji su doživjele u Slavonskom Brodu.

Čak i za bend koji dobar dio svojih pjesama gradi napinjući atmosferu stamenim odgađanjem otpuštanja i hipnotizirajućom repeticijom fascinantno je koliko je katarzičnih trenutaka Klinika Denisa Kataneca sinoć priuštila okupljenima, ali bome i sebi, sudeći prema neočekivano neprekidno nasmijanom frontmenu, kao i nojzersko-eksperimentalnim ekspedicijama genijalnog gitarista Brane Norca, čije dionice vrlo često funkcioniraju kao one Nelsa Clinea u Wilcu. Bubnjar Vinko Vujec, basist Karlo Cmrk i Norac – ekstra bodovi stižu na račun nemanja nijedne dijakritike u popisu članstva! – u startu su možda i bili tek članovi još jednog pratećeg benda neuklopljivog kantautora, ali neovisno o predvodničkoj poziciji Denisova imena u imenu benda, Klinika Denisa Kataneca je samo prateći bend prestala biti valjda već nastupnim EP-jem Rode (ne računamo li embrionalnu varijantu na EP-ju ‘Nikta Zorja’), s kojeg su sinoć odsvirali naslovnu pjesmu te fenomenalnu programatsku „Kliniku“ i „Čeljad“ na bisu.

Brane Norac – foto: Lea Balić

Repertoar je, naravno, bio standardan, ovaj koji grupa brusi posljednjih pet-šest godina, s blagim preferiranjem debija Jada Jada nad albumom Kao zao kor, iako je u pozdravnom obraćanju publici Denis najavio da bi se sljedećeg puta kad bend vidimo uživo to moglo i promijeniti uvrštavanjem novih pjesama. Snaga, ljepota i neizdrživost poznatih pjesama, međutim, onemogućuju doživljavanje ikojeg nastupa benda kao puko održavanje nivoa, koliko god visok on bio, nego se uvijek doima, a tako je bilo i sinoć, kao da Klinika svira posljednji put. Takva je unesenost neizbježna dok god bend iznova sve Denisove idiosinkrazije od kantautorskog freak-folka preko urbane americane na tragu Bright Eyes (kad u pothodniku na Kvatriću začujete dopiranje „First Day Of My Life“, znajte da ćete uskoro ugledati Denisa i krasnog peseka Lisicu, za čiji su benefit Denis i Brane kao akustični duo 2. ožujka u Crnom mačku odsvirali barem jednako divan koncert) do specifične šlageraštine sakuplja na zajednički kup sasvim izvornog modernog rocka prepoznatljivog okusa, ali neuobičajenog aftertastea. Ovako su originalno i iskonski sretnicima koji su ih uživo mogli slušati sredinom osamdesetih jamačno morali zvučati Violent Femmes, ako već ne i R.E.M.

Cijeli je koncert, tako, ponudio kolektivnu katarzu te još jedan dokaz u prilog tezi da je izrazito teško pronaći svježiji, životniji, potrebniji bend od Klinike Denisa Kataneca, koja očito nema nikakvih primisli o obustavi rada, kako sam se nepotrebno plašio. U uvodnim stihovima „Elliotta“, najbolje pjesme otpjevane na hrvatskom jeziku posljednjih i više nego nekoliko godina, Denis pjeva kako kod psihijatra odlazi svaki mjesec, što precizno ocrtava da su svi kojima je potrebna ta vrste medicinske pomoći osuđeni ili na preskupe privatnike, čije si seanse najčešće ne mogu priuštiti išta češće, ili na zagušeni sistem, u kojem je još i dobro da si na pregled naručen frekventnije od dva i pol mjeseca. Denisov se psihijatar, kako je sinoć obznanio, preselio u Vrapče, dokud mu je predaleko odlaziti, tako da ne znam kako će u skorijoj budućnosti rješavati taj problem. Mi drugi, nasreću, imamo albume i koncerte Klinike Denisa Kataneca.

Set lista: Ušća – Zvijezde – Grlilice – Digresija na Zeku II – Elliott – Vampiri – Srećko iz zemlje Trećeg svijeta – Završni pad V.S. – Balans/Crv – Pejotl – Patkica – Kapilare – Ženu – Konj – Kao zao kor – Zavičaj – Mala snaga II – Rode – BIS: Klinika – Čeljad – Prijateljstvo II