Uzdizanja, padanja, srastanja, meandriranja

Juraj Marko Žerovnik zaslužio je izvedbu na Muzičkom biennalu Zagreb nagradom za mlade autore Milko Kelemen. On je njezin prvi laureat, nagradu su mu prošle godine dodijelili MBZ i Hrvatsko društvo skladatelja, a pokrenuta je o 100. obljetnici rođenja osnivača MBZ-a, prema njegovoj oporuci na temelju prikupljenih autorskih prava, u korist promicanja mladih hrvatskih skladatelja.

Tako je taj perspektivni autor dobio novu priliku skladati za Cantus Ansambl pod vodstvom Berislava Šipuša, koji mu je ne tako davno, 7. listopada prošle godine, praizveo Nexus. Nexus je koncert za klavir i ansambl s Viktorom Čižićem kao solistom. Žerovnik je u Nexusu pokazao zamjetno umijeće, odlično vladanje koncertantnim žanrom, maštovitu instrumentaciju i dinamičnu dramaturgiju. Duhovito se referirao na nekolicinu postaja pijanističkoga koncertantnog repertoara. U večeri praizvedbe Nexus je s pravom izazvao puno pozitivnih reakcija. Novu skladbu Žerovnik je nazvao Coalescence (Srastanje) i ostvario ga za Cantusov prošireni ansambl.

Jedan od trojice umjetničkih ravnatelja 33. MBZ-a, Ivan Josip Skender, pozdravlja publiku na početku koncerta Cantus Ansambla / Foto: Matej Grgić

Prema komentaru u programskoj cedulji koncerta, skladanje u Srastanju bilo je potaknuto “potragom za kohezijom”. Glazbeni elementi su, pritom, odabrani tako da su “naizgled nespojivi”. Bez obzira na oprečnost, skladateljeva je namjera bila takve elemente povrgnuti nekoj vrsti kohezijskog prosedea. Kojeg? Naslov kaže, srastanja.

Od letargije do oslobođenja

Skladba je razvijena kroz dva kontrastna dijela: prvi, „letargičan i zatvoren“, i drugi, „oslobađajuć i energičan“. Oblik skladbe odražava skladateljev vlastiti put od „pritiska“ (prvi dio) do „ponovnog pronalaska radosti“ (drugi dio). To je izvanglazbena potka djela.

Faktor kohezije u drugome dijelu jest ritam. Put određen ritmom postupni je proces. Cjelokupni drugi dio skladbe jest jedan dugi, kontinuirani, ritmom određen izražajni crescendo.

Cantus Ansambl prolazi preobrazbu iz suvremenoglazbenog u neku vrstu bigbandovskog ansambla

Postupak „srastanja“, koji je moguće zamijetiti, provodi se kroz srastanje različitih, „naizgled nespojivih“ glazbenih žanrova. Ritmom određen glazbeni tijek, koji je na početku žanrovski neodređen, ili bi se moglo reći da najviše nalikuje nekoj općoj suvremenoglazbenoj situaciji, sve više i razvidnije poprima obličje swinga. Cantus Ansambl, pritom, prolazi preobrazbu iz suvremenoglazbenog u neku vrstu bigbandovskog ansambla. Preobrazba je možda samo u jednom trenutku potpuna, a i tada je epizodna. Ona je, ipak, neupitna.

Kada ga napokon dosegne, u idiom jazza uskače pop beat. I pritom onom swingu posve neočekivano – odgovara. No, glazba odlazi i dalje, a glazbeni slog akumulira se u fellinijevski urnebesnom finišu. U njemu Cantusu nije dovoljno da svira; svirka ansambla nadopunjuje se zvižducima i uzvicima. Pa čak nije dovoljno niti da sjedi, zbog čega se pojedini članovi iz ansambla, u sveopćoj graji, na trenutke podižu sa svojih stolaca. Sve to stvara dojam kakofonije i „oslobođene energije“.

Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša / Foto: Matej Grgić

Opisani proces nije posve pravocrtan i glazbena bujica sa sobom stvara malene glazbene rukavce. No od osnovnog načela ipak se ne odustaje. Glazbeni tijek naposljetku skončava u šumoru svirača, koji, umjesto da sviraju, lepeću po zraku svescima nota koje su uzeli sa pulteva, u nekoj pomaknutoj verziji bluzerski obojene završne kadence.

Žerovnikova igra žanrovima

Žerovnik se voli igrati žanrovima, žanrovskim praksama i raznolikim sa žanrovima povezanim rutinama. U Nexusu je to bilo jako vješto, ali i jako odmjereno provedeno. Osim toga, jako je dobro bilo „sraslo“ sa metierom i vrstom klavirskoga koncerta. U Coalescence putanja je takve igre pravocrtnija, a namjera u tome drugom dijelu direktnija i naglašenija.

U prvome dijelu srastanje se, po svemu sudeći, odvija na manje razvidnoj, “zatvorenijoj” skladateljskoj razini. Taj cjelokupni dio modernistički je napisan i razvija se kao neka vrsta sonorističkog melanža. Srastanje se, pak, događa ne u njemu, nego između njega i onog jazzističkog dijela koji ga slijedi, i po svemu sudeći ostvareno je na razini intervalskih i harmonijskih sklopova te tonske zalihe. Taj moment sraštenosti, međutim, ako je takav, u vremenskom kontinuumu teško je prepoznati.

Cantus Ansambl i dirigent Berislav Šipuš / Foto: Matej Grgić

Slušatelj će prije prepoznati kontrastnost, nego međusobnu sraštenost. Gotovo kao da se radi o dvije različite skladbe. Točnije, u oba dijela Srastanja ima toliko „mesa“ da bi se od njega možda mogle napisati i dvije odvojene kompozicije. Prva, takva kakva jest, uronjena u sebe, atmosferična, „zatvorena“ kako piše Žerovnik; autorefleksivna, ali još produbljenija u vlastitom osjećanju „letargičnosti“ te elaboriranija u teškim bojama kada one zavladaju scenom.

I ona druga, divlja i rasplesana, razbarušena, poput nekog modernoga bernsteinovskog divertimenta; pomalo performerska, jako teatralna, ali u kojoj još uvijek ima mjesta i za pokoji intermezzo, malo ipak manje swinganja, no zato još malo više skladateljskog plesa po žici, uz još pokoji nešto drukčiji „meandar“ na tome putu i rafiniranije razvedenu dramaturgiju poput one u Nexusu koja nas je držala bez daha, sve do završne kadence.

Juraj Marko Žerovnik na pozornici nakon praizvedbe njegove skladbe Coalescence / foto: Matej Grgić

To je svakako autor kojeg treba imati u vidu

Tko zna, možda se uskoro u Žerovnikovom opusu doista pojavi i neki novi, višestavačni divertimento. Bez izvanglazbenog programa koji Žerovniku ne treba, čak i ako je samo alibi. Sa skladateljskim rafinmanom koji on posjeduje i mora ga zadržati. Te duhovitošću koju ne smije izgubiti. To je svakako autor kojeg treba imati u vidu.

Horvat Dunjko i Kelemenova Zla

Žerovnikovo Srastanje slijedilo je Sedam zala (Die sieben Plagen) Milka Kelemena. Simbolično, skladbu dobitnika nagrade Milko Kelemen popratila je antologijska skladba iz 1974. samog – Kelemena, solistička inačica za sopran izvedena iz njegove Apocalyptice na tekst Fernanda Arrabala.

Za tu izvedbu Cantus je pozornicu prepustio Lidiji Horvat Dunjko, koja nije cantusovka, ali je s cantusovcima godinama surađivala. Ona je, neki će se sjetiti, Kelemenova Zla izvela i na Kelemenovom autorskom koncertu, u Preporodnoj dvorani 2004. godine. I tada je ona bila dominantna i uvjerljiva.

Sopranistica Lidija Horvat Dunjko u legendarnoj izvedbi Kelemenovih Die sieben Plagen / Foto: Matej Grgić

Na takvom polju proširenih tehnika, na rubu glazbenog teatra, Lidija Horvat Dunjko kreće se kao riba u vodi

Kelemenova partitura govori o okolišu i zagađenju, tako da pjevačica, osim što pjeva, mora i vikati, siktati, gaditi se, pljuvati… Na takvom polju proširenih tehnika, na rubu glazbenog teatra, Lidija Horvat Dunjko kreće se kao riba u vodi. Kroz tih dvadesetak godina skladba je s njom dodatno srasla, s njezinim glasom, nastupom, pojavom, gestom… Tako da ta prvoborkinja na polju suvremene glazbe nosi Kelemenovu skladbu s autentičnim uvjerenjem.

Kao što su Momenti za Vladu koliko Kuljerićevi, toliko Krpanovi, tako i Die sieben Plagen pripada koliko Kelemenu, toliko i Lidiji Horvat Dunjko. Publika prepoznaje njezin angažman te je bogato nagrađuje. I treba, zaslužila je oduzeti show te večeri.

Na koncertu je bila i Kelemenova udovica, gospođa Mela Kelemen – ovdje u društvu muzikologinje Seadete Midžić i umjetničkih ravnatelja MBZ-a, Ivana Josipa Skendera i Davora Vinczea / Foto: Matej Grgić

Rojkovo novoglasje, Matmatijev frustrirani saksofon

Neofonia slovenskoga skladatelja-teškaša Uroša Rojka, koji se predstavio kompozicijom najavljenom kao da je praizvedba, djelo je iz 2016. koje se u novoj verziji, s dodanim kontrabasom, pojavilo 2021. godine. Tu inačicu slušali smo na koncertu. Za dodani kontrabas skladatelj kaže da je učvrstio strukturu djela.

Rojko znalački barata manjim instrumentalnim aparatom

Vrlo kompleksno i svirački vrlo zahtjevno djelo razvija se kroz tri stavka. Temelji se na ideji stalnog propadanja, a ta ideja u različitim je stavcima razvijena kroz različite skladateljske postupke. Rojko znalački barata manjim instrumentalnim aparatom, kao i skladateljskim tehnikama koje je odabrao. Iako piše da se u skladbi „ne radi o invenciji“, što bi značilo da se stavci razvijaju prvenstveno iz potencijala samog materijala, to ipak nije tako. Za tako diferencirani instrumentalni slog potrebno je bez sumnje i puno skladateljskog rada.

Mnogobrojna publika na koncertu Meandriranja Cantus Ansambla / Foto: Matej Grgić

Jawher Matmati skladatelj je, violončelist i inženjer iz Tunisa. Trenutačno pohađa studij kompozicije na Pariškom konzervatoriju. Katharsis je njegova instrumentalna minijatura za saksofon, harmoniku i violončelo. Odaje dojam da je dio veće, zasad još uvijek neskladane cjeline. Taman dok frustrirani saksofon (tako ga, naime, opisuje skladatelj) razvije svoju priču i u slušatelja potakne pitanje što će biti dalje, kompoziciji tu već dođe kraj. Djelo nailazi na dobro raspoložene glazbenike u Lovri Merčepu, Martini Jembrišak i Jasenu Chelfiju. Skladbi ipak nedostaje nastavak. Stoga se ona pokazuje dobrodošlim predahom pred nastavak koncerta.

Ivo Malec 100

U misiji Cantusa, u kojoj taj ansambl ima zadatak skrbiti i nad našom baštinom, na festivalu koji želi gledati u novo, Cantus osnovan na Biennalu 2001. ima zadatak gledati i na ono za nama. To da je Kelemen uvršten na program CA ima veze i sa naslovom koncerta – Meandriranja, pa tako i sa izložbom Julija Knifera, koji je iz ritma u koritu rijeke stvorio vlastiti stil. U sklopu Biennala, u predvorju Male dvorane, postavljena je i izložba Kniferovih u Zagrebu još neviđenih skica. To da su ondašnji likovnjaci pa i Knifer bili vezani i nadahnuti MBZ-om ističe i Zvonko Maković na otvorenju izložbe. Stoga su i veze između Knifera u predvorju i Kelemena u dvorani međusobno „meandrične“.

Izložba grafika i skica Julija Knifera, u foajeu Male dvorane Lisinski / Foto: Matej Grgić

Posrijedi je izuzetan niz instrumentalnih minijatura, majstorski oblikovanih

Kelemenove obljetnice Cantus Ansambl sjetio se protekle 2024. godine. Sto od rođenja Ive Maleca obilježavamo, pak, ove godine. Prigodno, Cantus je na program stavio njegove antologijske Minijature za Lewisa Carrolla. Posrijedi je izuzetan niz instrumentalnih minijatura, majstorski oblikovanih. Tko od mladih želi učiti o stvarima kao što su oblikovanje forme, skladateljski ukus, instrumentalne boje ili finoća skladateljskog rada, može puno naučiti iz te skladbe. Posebno su duhoviti aforistični završeci pojedinih stavaka, istodobno suptilni i carrollovski otkvačeni. Od Kelemenovih Zala prošlo je pedeset, od Malecovih Minijatura i deset godina više. No svježina i dalje tu je. Članovi Cantusa pružaju odlično tumačenje Malecovog remek-djela.

Svijet je u stanju smrti i krvoprolića

Skladba za kraj, A Bit Less DEATH and GORE srpske autorice Maje Bosnić, eksplicitno je angažirana. Glazba je u njoj bitan, ali samo jedan sloj koji podržava i podcrtava slike i poruke na projekcijskom platnu. Projekcija započinje prikazom naivno iscrtanih mrtvačkih sanduka za koje se ubrzo pokazuje da su dio šarene televizijske slike.

Trenutak u izvedbi skladbe A Bit Less DEATH and GORE Maje Bosnić / Foto: Matej Grgić

Video redom nastavlja prikazima „breaking news“ (s dramatičnim rezovima tv-voditelja kojima se ne vide gornji dijelovi lica, već samo usta koja govore), potom isto takvim prikazima različitih političara, tučnjavama u raznim parlamentima te snimkama strahota ljudskog stradanja. Jedna od dominantnih slika jest ona s nastupnog govora američkog predsjednika Donalda Trumpa u američkom Kongresu, koja svaki put kad se pojavi, odmah se i izobliči. Završna dokumentarna snimka ona je recentnog okupljanja i demonstracija na Autokomandi u Beogradu. Time se video usmjerava na recentni društveno-politički trenutak i strašnu tragediju u Novom Sadu.

Skladateljica porukom poziva i publiku na društveni aktivizam, a dvorana se odaziva

Nakon toga slijedi poziv na paljenje svjetala na mobitelima, onako kako to u znak protesta, za vrijeme protestne tišine, čine tamošnji demostranti. Orkestar pritom odustaje od individualizma tipkanja po mobitelima i pristaje na udruženu akciju. Skladateljica porukom poziva i publiku na društveni aktivizam, a dvorana se odaziva.

Poruka je direktna, a glazba većim dijelom krajnje agresivna, podržana elektronikom. Izvedbu nakon paljenja mobitela zaključuje sljedeća poruka na platnu: „To je to. Promijenili smo svijet.“ Dvorana jednim dijelom odgovara smijehom. Iako je maloprije bila spremna na akciju, ona u tome autoironično spoznaje vlastitu poziciju (ne)moći.

Mogućnost promjene

Svijet je u stanju smrti i krvoprolića, poručuje Maja Bosnić. Ali su nam naočale medija, oblikovane politikom, otupjele mogućnost spoznaje koliko je to dramatično. Brutalne snimke imaju, međutim, kontrapunkt u rukom iscrtanim grafikama Aleksandre Stošić Krstović, unutar kojih su upisani pojmovi kao što su „sućut“ ili „suosjećanje“. Grafike su nježan, ali i moćan instrument poruke. Skladateljica se još uvijek nada mogućnosti pozitivne promjene.

Maja Bosnić na pozornici nakon praizvedbe njezine skladbe / Foto: Matej Grgić

Skladba Krešimira Seletkovića, kako smo saznali na početku koncerta, odgođena je zbog bolesti solista. S obzirom da se radi o narudžbi Cantus Ansambla, skladba Lorem Ipsum za bas i komorni ansambl s pjevačem-pekarom Markom Špeharom bit će praizvedena na prvom sljedećem koncertu CA u sezoni. Susret je zakazan za 26. svibnja, ponovno u malom Lisinskom.

_____________________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a