Uspješna plovidba suvremenim obzorjima

„Fokusirati se? Zašto bih to činio?“ Uz osmijeh i odobravanje publike ovim je protupitanjem George Lewis reagirao na pitanje kojim je Davor Vincze, jedan od umjetničkih ravnatelja Muzičkog biennala Zagreb, otpočeo razgovor s uglednim predstavnikom američke glazbene scene kojemu je ovogodišnji boravak u Zagrebu bio prvi susret s ovim festivalom. Njegov duhovit, a u suštini posve ozbiljan retorički postavljen komentar o ideji fokusiranosti ukazuje na princip mišljenja koji umjetniku otvara prostor slobode, ali ga u toj slobodi ne lišava različitih razina umjetničke, autorske i društvene odgovornosti. Sloboda i odgovornost, kako Lewisova djela pokazuju, trebaju ići ruku pod ruku.

George Lewis bio je jedna od poveznica dvaju koncertnih programa održanih u četvrtak, 10. travnja 2025. godine, budući da su dva skladateljeva recentna djela doživjela premijerne izvedbe u Hrvatskoj. No, bilo je još mnogo poveznica među programima popodnevnog koncerta Vox harmonica koji su u Dramskom kazalištu Gavella realizirali Ansambl Antiphonus predvođen Tomislavom Fačinijem i uz harmonikaša Marka Ševarlića, te večernjeg koncerta Kolaž u KD Vatroslava Lisinskog u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Pascala Rophéa te uz solisticu na klaviru Mariu Radutu i ansambl Neue Vocalsolisten Stuttgart.

Voditelj ansambla Antiphonus, Tomislav Fačini / foto: Matej Grgić

Vokalnost je prožela oba koncerta, na jednome noseći sveukupnu arhitektoniku glazbenih i značenjskih slojeva, na drugome utkajući u djelo poruke koje joj je Berio namijenio

Taj četvrtak bio je dan za praizvedbe, premijerne izvedbe, zahvale prethodnicima, posvete velikanima, za sučeljavanje mladosti i kultnosti, preispitivanje vokalne i instrumentalne izvrsnosti. Osim premijernih izvedbi skladbi Georgea Lewisa, oba koncerta donijela su po jedno novo djelo, Antiphonus i Ševarlić praizvevši U mome oku Tatjane Milošević Mijanović, a Simfoničari praizvevši Forgotten memories  Danijela Legina. U programima obaju koncerata mjesto su našla autorska ostvarenja dvoje prethodnih umjetničkih ravnatelja Biennalea, Cruda Amarilli Berislava Šipuša na prvome, The Orgy of Oxymorons Margarete Ferek-Petrić na drugome koncertu. S obzirom na 100. obljetnicu rođenja Luciana Berija, Simfoničari su rekonstruirali njegovu kultnu Sinfoniu u kojoj je, pak, Berio odao počast mnogim glazbenim i izvanglazbenim uzorima ili utjecajima, ponajviše Gustavu Mahleru. A tih suptilno protkanih hommagea bilo je i u drugim djelima na ovim dvama programima. Vokalnost je prožela oba koncerta, na jednome noseći sveukupnu arhitektoniku glazbenih i značenjskih slojeva, na drugome utkajući u djelo poruke koje joj je Berio namijenio. A nijanse zvukovnih boja jednoga harmonikaša nadogradila je paleta instrumentalnih uzbuđenja velikoga simfonijskog orkestra.

Dokaz Antiphonusove vokalne izvrsnosti

Ima li na hrvatskoj glazbenoj sceni iti jedan ansambl koji s takvom razinom izvrsnosti interpretira toliko stilski i izvedbeno raznovrsnu glazbu, kao što to u svom radu čini Antiphonus? Činjenica njihove izvrsnosti više ne može iznenaditi, ali to postavlja pred njih nove razine odgovornosti kako prema samima sebi, tako i prema svim dionicima koji sudjeluju u prihvaćanju njihovih ideja. Sloboda programiranja i odgovornost izvedbe idu ruku pod ruku, što je možda najočitije došlo do izražaja u skladbi Lone coast Georgea Lewisa pri čijoj je izvedbi Antiphonus odlučio kao udaraljkašku varijantu upotrijebiti zvona, što je autor s oduševljenjem prihvatio kao novu zvukovnu kvalitetu u odnosu na verziju ansambla koji je djelo praizveo 2023. godine.

Harmonikaš Marko Ševarlić / foto: Matej Grgić

Antiphonus je koncert otpočeo praizvedbom skladbe U mome oku  Tatjane Milošević Mijanović za vokalni ansambl i harmoniku temeljene na pjesničkom predlošku Vanje Nikolić. Trodijelna struktura teksta generirala je trodijelnu glazbenu formu, no iako zaokruženost predloška sugerira ABA formu, skladateljica je kreirala dinamičan rast tijeka skladbe pri čemu se u svakom dijelu pozabavila različitim glazbenim elementima u potrazi za adekvatnim odnosom značenja sadržanoga u tekstu i vokalne ekspresije. Odličan harmonikaš Marko Ševarlić upotpunjavao je vokalne dimenzije bogatstvom zvukovnih boja koje u sebi nosi ovaj instrument. Disao je zajedno s vokalnim dionicama, nadopunjavao ih, kontrastirao im, njihove boje nadograđivao svojima i pokazao visoku razinu muzikalnosti interpretacije.

Skladateljica Tatjana Milošević Mijanović u naklonu nakon praizvedbe njezine skladbe U mome oku / foto: Matej Grgić

Cruda Amarilli  Berislava Šipuša tražila je od Antiphonusa drukčiji pristup vokalnoj interpretaciji. Šipuševa skladba evocira madrigalski stil ranijih razdoblja povijesti glazbe, kako predloškom koji je nadahnuo mnoge renesansne i ranobarokne majstore, tako i glazbenom realizacijom koja suvremenim izričajnim ruhom oplemenjuje ideju polifonog mišljenja. U tom stilskom sučeljavanju Antiphonus je poznat kao ansambl vrhunskih interpretativnih dometa. U jednom skladbenom dahu i zaokruženom izvedbenom lûku gradili su skladateljevu ideju koja je postepeno prerastala u glazbeno-dramsku priču, na trenutke dotičući i granicu gestikulacije.

Riječ je o izuzetno zahtjevnom djelu, gustoga tkiva i napetosti koja nikada ne iščezava

Ansambl Antiphionus na koncertu „Vox Harmonica“ u Dramskom kazalištu Gavella / foto: Matej Grgić

Prije izvedbe djela jednoga od posebnih gostiju ovogodišnjeg Biennala, na pozornici je održan kratak, ali informativan razgovor s autorom koji je otkrio Georgea Lewisa kao umjetnika zanimljivih promišljanja, ali i kao vrlo simpatičnog i pristupačnog čovjeka. Njegova Lone coast za vokalni ansambl i harmoniku u Antiphonusu je dobila svojeg novog interpreta, drugi vokalni ansambl koji se nakon ansambla Ekmeles za koji je napisana uhvatio u koštac s ovom skladbom. Riječ je o izuzetno zahtjevnom djelu, gustoga tkiva i napetosti koja nikada ne iščezava, djelu koje za predložak koristi pjesmu Nathaniela Mackeyja „istražujući nomadizam – glazbeni, intelektualni i društveni“ i dajući „glas uništenim zajednicama i ljudima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove nakon uragana Katrina“, istaknuto je u programskom letku.

Svaki od pjevača svojom je osobitom vokalnom kvalitetom pridonio kvaliteti izvedbe

Lewisova potraga za nestabilnostima traži savršenu koncentraciju izvedbenoga tijela jer u tim valovima napetosti i opuštanja skladbenog tkiva lako bi se dalo izgubiti. Pod sigurnim i angažiranim vodstvom Tomislava Fačinija čitav je ansambl uspješno plovio ne samo Lewisovom, nego i svim partiturama na repertoaru toga koncerta, pokazujući tri različita skladateljska pristupa i tri različita interpretativna koncepta. Svaki od pjevača svojom je osobitom vokalnom kvalitetom pridonio kvaliteti izvedbe. Njihova međusobna uigranost je neupitna, a spoj s bojama Ševarlićeve harmonike učinio je ovaj instrument jednim od ravnopravnih glasova/glasnika skladateljskih ideja. Intonacija je nešto što se obično podrazumijeva i o čemu ne bi trebalo biti govora. No, ovoga je puta važno ne podrazumijevati ju. Intonativna čistoća i preciznost od presudne su važnosti u ovako zahtjevnim glazbenim kolopletima i baš je ta savršeno postignuta stabilnost otvorila Antiphonusu put za ostvarenje vrhunskih interpretacija.

Skladatelj George Lewis čestita ansamblu na izvedbi njegove skladbe Lone Coast / foto: Matej Grgić

Kolažiranje u režiji Pascala Rophéa

Šef dirigent Simfoničara Pascal Rophé i umjetničko vodstvo Muzičkog biennalea Zagreb odlučili su se za program koji je pokazao različite razine kolažiranja, odmičući se od one fokusiranosti od koje se odmiče i George Lewis. Naručivši novo djelo Danijela Legina, koji je zakoračio u zrelu skladateljsku dob, Biennale ga je na istome programu sučelio s kultnim skladateljem i antologijskim djelom 20. stoljeća, Berijevom Sinfoniom. Kako priliči tradicionalnijem konceptu, zadržana je prisutnost koncertantnog djela u obliku koncerta za klavir i orkestar Margarete Ferek-Petrić, no ono je otvorilo poligon za drukčiji tretman instrumentalnog zvuka. Ideja kolaža utkala se i unutar svih četiriju skladbi večernjega programa, očitije ili prikriveno, kao i svojevrsna razina hommagea, bilo smjeranoga ili na koncertu otkrivenoga.

MBZ koncert „Kolaž“ Simfonijskog orkestra HRT-a u Lisinskom / foto: Vedran Metelko

Večer u Lisinskome otvorena je praizvedbom Forgotten memories Danijela Legina, bijenalskom narudžbom. Pažljivo instrumentirano djelo temeljeno je na kretanju zvukovnih ploha, evocirajući romantičarski tip orkestralnog adagia pa čak i udaljenu mahlerovsku atmosferu, u kojima pojavljivanje motivičkih tragova u završnom dijelu skladbe rezultira melodijskom prepoznatljivošću. S obzirom na naslov djela i provodnu festivalsku temu Leginova skladba sugerira određene izvanglazbene asocijacije, a unutar koncertnog programa zauzela je poziciju preludija.

Skladatelj Danijel Legin na pozornici nakon praizvedbe njegova djela Forgotten Memories / foto: Vedran Metelko

Nestabilnosti su ono na što George Lewis kao umjetnik i kao čovjek ima potrebu reagirati, bez da nudi rješenja, već da potakne postavljanje pitanja

Istraživanje nestabilnosti stalna je preokupacija Georgea Lewisa koja je, imajući u uhu dojam Lone coast, još dramatičnije došla do izražaja u skladbi Your Network Is Unstable koja je nastala na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb i Radio Österreich 1 u suradnji s festivalom ORF musikprotokoll. Lewis iskušava granice svih segmenata simfonijskog orkestra, tvoreći gusto i dinamično skladbeno tkivo koje uspijeva teći zahvaljujući čvrstoj ruci objedinjavanja dirigenta Pascala Rophéa. George Lewis utkao je u ovo djelo različite glazbene i misaone reference, no ono što plijeni pažnju je konstantno kreiranje kaosa koji se, pak, nikada ne otima skladateljevoj kontroli. Nestabilnosti su ono na što George Lewis kao umjetnik i kao čovjek ima potrebu reagirati, bez da nudi rješenja, već da potakne postavljanje pitanja. U glazbenom smislu to rezultira prepoznatljivom skladateljskom estetikom.

Skladatelj George Lewis uz SOHRT i maestra Pascala Rophéa / foto: Vedran Metelko

Suradnja s festivalom ORF musikprotokoll donijela je na zagrebačku pozornicu i hrvatsku premijeru The Orgy of oxymorons za klavir i orkestar Margarete Ferek-Petrić, djela u kojemu je kao solistica nastupila Maria Radutu, pijanistica kojoj je djelo posvećeno. Već je njezin izlazak na pozornicu i pozicioniranje pored korpusa klavira nagovijestio ono što će se kristalizirati tijekom izvedbe, a to je upotreba klavira kroz različite proširene tehnike sviranja. Pijanistica je suvereno vladala čitavim tijekom izvedbe, nalazeći se povremeno u tradicionalnoj ulozi solista, a katkada bivajući jednom od dionica orkestralnog korpusa. Ne samo solistici, Ferek-Petrić je čitavom orkestru zadala izazove s kojima su se trebali suočiti također se služeći pojedinim proširenim tehnikama na svojim instrumentima. Postignuta je time raznovrsna paleta tona, zvuka i šuma, stvorena kontrastnost na kojoj počiva figura oksimorona, izazvana duhovitost, pa i grotesknost, ubačena blaga teatarska gesta, čak i jedna govorna sekvenca. Možda bi jasniji rezultat proizašao iz izreke “manje je više”.

Solistica, pijanistica Maria Radutu uz SOHRT i dirigenta Pascala Rophéa / foto: Vedran Metelko

Nesumnjivo ključna uloga pripada dirigentu čija je gesta u svakome trenutku slušatelju, a onda se pretpostavlja i izvođaču, ulijevala sigurnost i jasnu viziju interpretativne cjeline

Vrhunac večeri bila je Sinfonia  Luciana Berija koja predstavlja autorov hommage višeslojnoj glazbenoj, jezičnoj i kulturološkoj povijesti. U višestavačnoj strukturi zrcalnog tipa osam ozvučenih glasova ansambla Neue Vocalsolisten Stuttgart i Simfonijski orkestar HRT-a u konstantnoj su zajedničkoj suigri koja zapravo kulminira u trećem stavku koji je Berio posvetio Gustavu Mahleru. Čitav vokalno-instrumentalni ansambl izvrsno je uspio evocirati konstantnu prisutnost Mahlera, ali istovremeno ju voditi različitim smjerovima koje Berijeva glazbena priča zahtijeva. Nesumnjivo ključna uloga pripada dirigentu čija je gesta u svakome trenutku slušatelju, a onda se pretpostavlja i izvođaču, ulijevala sigurnost i jasnu viziju interpretativne cjeline. Nije to neobično za Pascala Rophéa koji je već mnogo puta dokazao svoju odgovornost spram suvremenosti te posvećenost interpretacijama glazbe 20. i 21. stoljeća.

Neue Vocalsolisten Stuttgart uz dirigenta Pascala Rophéa i SOHRT u izvedbi Sinfonie Luciana Berija / foto: Vedran Metelko

Koncerti Vox harmonica i Kolaž pokazali su različite aspekte sučeljavanja i suživljavanja prisutnih u programiranju koncepcije koncerata, u odnosima skladatelja spram nasljeđa i aktualnosti trenutka, u odnosima interpreta spram vokalno-instrumentalnih zadanosti partitura. Pritom treba pohvaliti prvenstveno glazbenike koji su pokazali da su spremni kvalitetno reagirati i na najzahtjevnije izazove. Jer bez kvalitetnih i angažiranih interpreta glazba ostaje tek trag na papiru.

________________________________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a