Autorske perspektive prekidanja i ponovnog povezivanja

Pismo čovječanstvu

„If you love something set it free“ (Ako nešto voliš, pusti nek bude slobodno) klišeizirana je fraza koju smo čuli nebrojeno puta, najčešće u kontekstu srcedrapateljnih američkih filmova. Tu staru izlizanu frazu okupljenoj publici na otvaranju svoje instalacije servirala je mlada norveška umjetnica Tina Surel Lange. U istom melodramatičnom tonu nastavila je nizati fraze o toksičnom odnosu, ali i o lijepim uspomenama. Publika se u predvorju kinodvorane Studenskog centra neugodno premještala s noge na nogu osjećajući se, poput lika iz spomenutog lošeg filma, potpuno zatečena tim monologom o prekidu. Ipak, te riječi nisu pripadale Lange, već personificiranoj prirodi koja je instalacijom naziva Dear humanity prekinula s cjelokupnim čovječanstvom. Prekinute veze – tematsko usmjerenje novog festivalskog izdanja nit je vodilja, ali i vrlo inspirativni poticaj za tri multimedijalne instalacije te jednu multimedijalnu izvedbu na ovogodišnjem, 33. izdanju Muzičkog biennala Zagreb.

Foto: Vedran Metelko

Audiovizualna izložba Dear humanity Tine Surel Lange najdoslovnije je prikazala zadano tematsko usmjerenje ovog festivalskog izdanja. Prekid je bio insceniran kao kino-iskustvo. U prostranom predvorju nalazila su se četiri kauča s pripadajućim zvučnicima, kao i dodatni set zvučnika na ulazu te platno na kojem su se projicirale slike prekrasnih prizora netaknute prirode na sjeveru Norveške, rodnom mjestu autorice. Publika je ušetala u prostor atrija SC-a kao da kasni na film koji je već započeo. Već prvi koraci u prostor instalacije omogućili su trenutačno zvučno i vizualno uranjanje u sjevernjački krajolik. Prizori prirode, velik i prazan prostor bijelog predvorja koji je pridonosio dojmu sjevernjačke hladnoće, zajedno uz različite, ali pažljivo balansirane zvukolike izazivali su snažan dojam čovjekove neznatnosti spram snage i veličine prirode.

Dok su se na platnu vrtile u klišej zamotane britke poruke o čovjekovom zanemarivanju i iskorištavanju prirode, glavninom emocionalne reakcije upravljao je zvuk.

Foto: Vedran Metelko

Ipak, autorica nas nije tek tako prepustila tom osjećaju. Dok su se na platnu vrtile u klišej zamotane britke poruke o čovjekovom zanemarivanju i iskorištavanju prirode, glavninom emocionalne reakcije upravljao je zvuk. Uz svaki kauč postavljeni su zvučnici sa zasebnim zvukolikom: terenska snimka plaže, sretna i tužna pjesma koje je autorica snimila na violini i violončelu dok je kao posljednji zvukolik snimila zvučne efekte grebanja po žicama viole da gambe kako bi dobila uznemirujuće, gotovo neugodne zvukove. Ironično ublažavajući udarac prekida, Lange je svojoj publici omogućila da se smjeste u udobne kaučeve, sami izaberu svoj soundtrack za „kraj svijeta“ te time izaberu i kontekst u kojem ga sagledavaju.

Radosna pjesma koju možemo pripisati prirodi koja je sretna u svom oslobođenju od toksičnog odnosa u raskoraku je s tekstom koji čitamo i upravo je to ono što nas u konačnici najviše uznemiruje te izaziva duboko nelagodan osjećaj napuštanja.

Foto:Vedran Metelko

Prvu, gotovo predvidljivu filmičnu razinu doživljaja činili su smirujući zvučni pejzaž plaže te melankolični zvukovi violončela. Već je uznemirujuć zvukolik viole da gambe produbio osjećaj tuge i unio dozu tjeskobe i nemoći pred neminovnom promjenom odnosa čovjeka i prirode, dok je za najviše uznemirujuće iskustvo trebalo sjesti na kauč s veselom melodijom na violini. Radosna pjesma koju možemo pripisati prirodi koja je sretna u svom oslobođenju od toksičnog odnosa u raskoraku je s tekstom koji čitamo i upravo je to ono što nas u konačnici najviše uznemiruje te izaziva duboko nelagodan osjećaj napuštanja. Jednostavnim glazbenim sredstvima, ali snažnom i retrospektivno sagledano, humorističnom konceptualnom idejom, autorica ne potiče naš angažman, ne nudi informacije ili rješenja već nam ih oduzima. Doima se da je to njezin glavni cilj, ostaviti nas s tihim i neizbježnim iskustvom gubitka odnosa za koji nismo ni pretpostavljali da bismo ga mogli izgubiti.

Infused 3’600’000ms

I dok se rad Dear humanity bavi emocionalnim prekidom čovjeka i prirode, multimedijalni projekt Infused 3’600’000ms bavi se materijalnim, društvenim i političkim prekidima. Temu prekinutih veza autorski tim Francisco Uberto (skladatelj) i Goran Nježić (vizualni umjetnik) istražio je u sasvim drukčijem aspektu, u odnosu grada i države prema vlastitoj (napuštenoj) infrastrukturi i arhitektonskoj baštini – Sveučilišnoj bolnici u Blatu i Brodarskom institutu.

Foto: Matej Grgić

Odabir prostora za projekt duboko je simboličan – s jedne strane govori o prekinutoj vezi s ostavštinom bivše države, koju su činili isti ljudi, tj. Zagrepčani koji su ova zdanja  podigli, a drugi sloj je prekinuta veza s nekim bivšim znanjem, inženjerstvom na primjeru Brodarskog instituta ili pak prekidanje veze sa zdravljem, kao na primjeru golih zidova sveučilišne bolnice.

Riječ je o kompleksima koji su ostali zamrznuti u vremenu i prepušteni stečaju ili, u gorem slučaju, propadanju. Ovim interdisciplinarnim projektom autori su zajedno s australskim Ansamblom Elision u fokus stavili sudbine tih zdanja te ih rekontekstualizirali u prostore umjetnosti. Odabir prostora za projekt duboko je simboličan – s jedne strane govori o prekinutoj vezi s ostavštinom bivše države, koju su činili isti ljudi, tj. Zagrepčani koji su ova zdanja  podigli, a drugi sloj je prekinuta veza s nekim bivšim znanjem, inženjerstvom na primjeru Brodarskog instituta ili pak prekidanje veze sa zdravljem, kao na primjeru golih zidova sveučilišne bolnice. Ovo je jedini projekt koji je u cijelosti smješten u Novi Zagreb, po mnogima zapostavljeni dio grada nekada pejorativno zvan i „spavaonicom“. Ovaj dio Zagreba krasi gruba brutalističko-socijalistička arhitektura pomiješana s divljom gradnjom devedesetih godina, i dio je koji je dugo patio zbog nedovoljnog ulaganja u smislu sadržaja, kulture ili pak infrastrukture.

Foto: Matej Grgić

Projekt Infused 3’600’000ms istovremeno se odvijao na tri lokacije: u ogromnom bazenskom prostoru Brodarskog instituta, u napuštenim prostorima Sveučilišne bolnice u Blatu te u dvorani Gorgona u MSU.  Produkcijska i logistička podrška kakvu je ovaj projekt zasigurno iziskivao bila je u direktnom kontrastu s nedostatkom ikakve institucionalne podrške tim zapuštenim prostorima, a koji bi trebali biti ključni državni interesi: zdravstvo i industrija.

Francisco Uberto na live elektronici i članovi ansambla Elision (truba, trombon, saksofon, klavijature i slide gitara) bili su smješteni u praznom bazenu Brodarskog instituta. Slika i zvuk snimali su se mobiteolom, prenosili streamom (preko platforme Twitch) te su se prikazivali na prastarom CRT televizoru u sklopu zvučne instalacije smještene u bolnici u Blatu. Izvorni vizualni materijal iskrivljavali su analogni efekti dok su se u zvučni dio ubacivali okolišni utjecaji, a nova manipulirana verzija slala se u dvoranu Gorgona. Dodatna specifičnost ovog projekta bila je to što je publika mogla birati dvije od tri spomenute lokacije (Brodarski i MSU) s koje će pratiti izvedbu. S obzirom da je moja odluka vrlo lako pala na Brodarski institut, mogu tek pretpostavljati doživljaj publike u Gorgoni.

Foto: Matej Grgić

Bazen Brodarskog instituta golema je dvorana od tristotinjak kvadrata natkrivena drvenom kupolom što ju je činilo izrazito akustički zahtjevnim prostorom. Uberto je skladateljskim zahvatima uglavnom poštivao te zadatosti iako se nekad činilo da im namjerno prkosi ubacujući dijelove poput govora u sloju elektronike. Ovakvi postupci rezultirali su zamućenim zvukom koji se doimao kao da dolazi ispod vode (humorističan komentar na koncertnu pozornicu u bazenu?) ili je djelovao kao prekid komunikacije zbog šuma u komunikacijskom kanalu. Većina glazbenog materijala činile su elektroničke teksture i dronovi prožeti glasovima poput isječaka razgovora na koje su svirali i improvizirali svirači Elisiona. Ideja krhke i prekinute veze ovim je primijenjena i na način izvedbe – instrumentalisti su bili raštrkani u velikom prostoru što je remetilo međusobnu komunikaciju. Zvučni rezultat je na mahove bila eksplozija buke, dok bi se u drugim trenutcima premetnula u titrajuću teksturu dugačkog daha.

Foto: Matej Grgić

Ideja krhke i prekinute veze ovim je primijenjena i na način izvedbe – instrumentalisti su bili raštrkani u velikom prostoru što je remetilo međusobnu komunikaciju.

Nježićevi vizuali bili su projicirani na golemi betonski zid koji kao da je oživio od treperenja apstraktnih oblika. S obzirom da je kroz prozore još dopirala dnevna svjetlost, ovi minimalistički efekti doimali su se kao da udahnjuju nov život napuštenom prostoru i dodatno usmjeravaju pozornost publike na njegovu monumentalnost. Tijekom gotovo sat vremena izvedbe, na Twitch streamu se moglo zamijetiti postupno zumiranje televizijskog kadra – istog onog koji smo u Brodarskom gledali uživo s distance. Ovim se koncept streaminga istaknuo kao konceptualna veza koja nadomješta prekide u komunikaciji izvođača, publike na razdvojenim lokacijama kao i samih prostora koje je zauzimao projekt Infused. Komunikacijski signal je taj koji povezuje, ali i govori o nastojanjima prožimanja tih ispražnjenih prostora i veza, preispitujući do koje je mjere taj odnos uistinu prekinut.

Foto: Matej Grgić

Ovakav projekt govori o snažnoj programskoj koncepciji i ambiciji ovogodišnjeg Biennala da se beskompromisno pozicionira prema novim i drukčijim pristupima u suvremenoj umjetnosti.

Riječ je o idejno i realizacijski veoma uspjelom projektu koji se svojom kompleksnošću ali i snagom konceptualne ideje ističe kao jedan od od najjupečatljiviih projekata na ovogodišnjem MBZ-u. Činjenica da se ovakav mastodontski projekt odlučilo programirati i u konačnici realizirati u festivalskom tjednu, praktički kao jedan od završnih događaja festivala govori o snažnoj programskoj koncepciji i ambiciji ovogodišnjeg Biennala da se beskompromisno pozicionira prema novim i drukčijim pristupima u suvremenoj umjetnosti. Dodatno, činjenica da je Infused 3’600’000ms projekt koji je site-specific, strogo vezan uz specifične lokacije (što znači da ga se ne može jednostavno transponirati na drugu lokaciju i na drugi festival kako to već obično biva s konceptualnim projektima ovog tipa, a da pritom ne izgubi važne značenjske slojeve) govori o tome da umjetnički tim ne igra na uobičajenu kartu eksperimentalnosti, već duboko promišlja o temi i prostoru te njihovim značenjima za lokalnu publiku.

Dimenzije linije u Galeriji Forum

Za razliku od opisanih radova, druge dvije instalacije, Dimenzije linije i Babbling Brook, bavile su se prvenstveno tehnologijom kao čimbenikom koji oblikuje naše razumijevanje i doživljaj stvarnosti. Njihova relacija na temu festivala ne bi se mogla opisati prekinutom vezom, koliko istraživanjem načina za uspostavljanje novih veza.

Foto: Vedran Metelko

Dimenzije linije zajednički je rad konceptualnog umjetnika Hrvoja Hiršla te skladatelja Yongboma Leeja koji kroz spoj vizualnog i zvučnog propituje našu percepciju prostora i stvarnosti. Središnji element rada izloženog za vrijeme MBZ-a u Galeriji Forum činila je laserska zraka na postolju koje je dijagonalno presijecalo nekoliko metara galerijskog prostora. Lasersku zraku usmjeravale su leće, dok su tri mikroskopske kamere snimale snop te projicirale njegov live stream u tri slike na katu galerije. Projekcije su prikazivale uvećane slike laserskog snopa u horizontalnom kretanju i njegovom presjeku, otkrivajući pritom detalje nevidljive golom oku – oscilacije čestica u prostoru.

Foto: Vedran Metelko

Rezultat je bio meditativni zvukovni plašt koji je obavijao galerijski prostor u kontemplativnu atmosferu. Glazba nije bila puki dodatak instalaciji, već je imala direktan utjecaj na liniju.

Elektronička skladba Yongbom Leeja koristila je ljudske glasove manipulirajući elektroničkim sredstvima, a rezultat je bio meditativni zvukovni plašt koji je obavijao galerijski prostor u kontemplativnu atmosferu. Glazba nije bila puki dodatak instalaciji, već je imala direktan utjecaj na liniju. Magneti postavljeni kraj snopa prenosili su zvukovne oscilacije izravno na lasersku zraku, oblikujući njenu strukturu i mijenjajući je u realnom vremenu tako da je publika mogla pratiti oscilacije na projekcijama snopa.

Foto: Vedran Metelko

U konačnici, ovaj rad ne zadržava se na prikazu ograničenosti naše percepcije stvarnosti, već otvara mogućnost uspostavljanja nove veze između intuitivnosti umjetnosti i razumijevanja putem tehnologijskih alata.

Babbling Brook u Orisu

Rad američkog umjetnika Nolana Lema, naslovljen Babbling Brook (Brbljavi potok) na prvu odmah izaziva simpatije zbog zvučnog poigravanja s asonancom kao i asociranja na prirodu i žuborenje vode.

Foto: Vedran Metelko

Iza tog nježnog imena krije se konceptualno i tehnološki zanimljiv projekt koji spaja umjetnu inteligenciju, zvuk i analogne tehnologije. U izložbenom prostoru Kuće arhitekture Oris, na nekoliko uzdužno poredanih galerijskih stolova bile su razbacane brojne star(ij)e mehaničke tipkovnice, povezane kovrčavim narančastim kablovima u gustu mrežu koja vizualno podsjeća na neko retrofuturističko laboratorijsko sučelje.

Iz tišine naglo prelaze u „buran razgovor“ time gradeći kompleksan zvučni pejzaž koji zaista podsjeća na potok. Tema njihovih razgovora je također voda – njezini oblici, gibanja i zvukovi.

Foto: Vedran Metelko

Tipkovnice međusobno „razgovaraju“, odnosno male mehaničke poluge koje su programirane u različitim vremenskim intervalima pokreću salve reskih zvukova tipkanja karakterističnih za takve tipkovnice. Iz tišine naglo prelaze u „buran razgovor“ time gradeći kompleksan zvučni pejzaž koji zaista podsjeća na potok. Tema njihovih razgovora je također voda – njezini oblici, gibanja i zvukovi. Dijalog tipkovnica generira umjetna inteligencija, a tekstualni isječci prikazuju se na CRT monitoru, čime se dodatno naglašava estetika zastarjele, gotovo zaboravljene tehnologije.

Dok nas ideja Hiršlove instalacije Dimenzije linije usmjerava od doživljajnog ka preispitivanju percepcije kroz tehnologiju, Lemov Babbling Brook vraća nas natrag prema intuitivnosti i razigranosti asocijacije stvarajući tako nove veze između tehnologije i ljudskog iskustva.

Foto: Vedran Metelko

Iz ova četiri multimedijalna projekta iščitavamo kako se novim programskim narativom ovogodišnji MBZ odlučio odmaknuti od ustaljenih obrazaca prezentacije suvremene glazbe. Ovi multimedijalni projekti nisu puki dodatak i punjenje programa već organski povezani projekti kojima se postigao i dodatni efekt. Izmještanjem tradicionalnih pozornica publici su se pružila nova imerzivna iskustva.

Na koncu jedan od važnijih učinaka ovakvog programiranja uspostavljanje je i jačanje (novih) veza i to onih između institucionalne i nezavisne scene. Bio to rezultat planiranja ili slučajni efekt, ova povezivanja različitih publika i umjetničkih konteksta zaokružuju sâmo tematsko usmjerenje ovogodišnjeg MBZ-a, preobrazivši prekinute u uspostavljene veze.

___________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS