Plazmatick: „Uskoro će biti više pisaca nego čitatelja i više DJ-eva nego slušatelja“

Rođen 1979. godine, Marko Mihalinec – poznatiji kao Plazmatick – odrastao je na granici dvaju svjetova.

Onog analognog, u kojem se glazba presnimavala na kazete, i drugog, digitalnog, koji se tek počeo rađati iz modemskih zujanja. Tehnologija u stalnom pokretu postala je konstanta koja je obilježila njegov rad i svjetonazor, pa se danas ističe kao autor koji novim alatima pristupa s izrazitom znatiželjom. Jedan je od prvih domaćih glazbenika koji su istraživali NFT format, kao i među onima koji su se ozbiljno posvetili korištenju umjetne inteligencije u kreaciji glazbe.

Još sredinom devedesetih, na kućnom računalu, započinje eksperimentirati sa zvukom, a od tada do danas kroz jazz, trip-hop, dubstep i ambijentalnu glazbu kreira svoj prepoznatljiv glazbeni rukopis. No njegova priča tu tek počinje. Plazmatick je i dizajner, pisac te važan akter domaće nezavisne scene.

Njegov najnoviji projekt Fionna – album s 14 pjesama, objavljen digitalno i na vinilu pod etiketom PDV – donosi kombinaciju energičnih klupskih traka i suptilnijih, introspektivnijih trenutaka, poput singla “Južina”, nagrađenog Electorom. O svemu tome razgovarali smo s njim uoči promocije albuma, koja će se održati u petak, 2. svibnja, u klubu Dva Osam, uz podršku Jana Kinčla, Ivana Komlinovića i Petra Jurice.

Tko je Fionna i kako je postala centralni dio ovog izdanja? Također, uz koje je emocije, događaje i ideje stvaran album?

Upoznao sam Martinu pred dvije godine na snimanju spota za “Maglu”. Počeli smo se družiti i dao sam joj nadimak Fionna, što na irskom znači svjetlokosa. Većina albuma je nastala u tom periodu, zato sam i tako, prigodno, nazvao i album. Ona je i lice s naslovnice. Danas živimo skupa i čekamo bebu.

Je li izdanje nastalo sa ciljem naracije ili je ono više zbirka zasebnih stanja i trenutaka?

Mudriji od mene su davno govorili da se glazbu sluša i o njoj se ne filozofira. Živimo eru polemiziranja i umoran sam od stavova i mišljenja o svemu i svačemu. To je glavna poruka – manje priče i više akcije.

Da možeš zamisliti idealno okruženje za slušanje Fionne, kakvo bi ono bilo? Na koju bi lokaciju poslao slušatelja, u koje vrijeme, kakav ambijent, s kojim društvom…?

Digod, samo da je glasno. Meni je gušt slušati glazbu u vožnji. Redatelj Andrej Korovljev mi je jednom prepričao iskustvo vođenja ljubavi uz moju glazbu u malom autu u borovoj šumici na ulazu u Pulu. Probajte takvo što, zvučao mi je kao da mu je bilo jako pamtljivo iskustvo.

Plazmatick / Matej Grgić

Kako je zamišljena promocija albuma?

First Draft je nova večer elektronike u klubu Dva Osam čiji su domaćini Ivan Komlinović i Jan Kinčl, veterani elektronske scene i kolege po glazbenoj etiketi – Prekomjerna doza vinila (PDV). Uz njih, nastupit će i novo ime na sceni, fotograf Petar Jurica. Sa zadovoljstvom ću u petak 2. svibnja biti D’Artagnan toj trojici mušketira. Probrati ću sedamdesetak minuta najboljeg od svoje produkcije – izbor traka s Fionne, bootleg remiksa i edita prošlih singlova uz iznenađenje na kraju. Slažem i vizualizacije, da titraju kao video pozadina.

Radio si i glazbu za brojne filmove i druge projekte u raznim medijima. Što bi od recentnih takvih pothvata izdvojio, što ti je u posljednje vrijeme bilo najzanimljivije?

Namjenski sam i počeo proizvoditi glazbu krajem devedesetih – za kampanje i filmove.

Od posljednjih akvizicija, radio sam dokumentarce s produkcijskom tvrtkom Bond Squad i ta suradnja mi je jako draga uz izvrsne reakcije. Za FadeInov dokumentarac A Romale sam s Ivanom Mršićom-Mrletom napravio krasnu verziju pjesme “Ederlezi” u suradnji s popularnom turskom vokalisticom Deniz Tekin. Ivana nagovoram da konačno objavi album jer radi izvanrednu elektronsku glazbu s dušom! Već sam mu složio i vizuale i vjerujem da ćete za njega tek čuti jer je riječ o vanserijskom glazbenom sladokuscu, kolekcionarskom diggeru i inteligentnom producentu. Oformili smo se i kao elektronski duo Ceramic City Soul i nadam se da ćemo uskoro objaviti EP zaprešićkih melodija. Uglavnom, i na polju namjenske glazbe je uvijek radno i hiperproduktivno.

Vrlo je zanimljivo i tvoje izdanje EjAjkule, u potpunosti nastalo uz pomoć umjetne inteligencije. Kako si mu pristupio? Jesi li na to gledao kao eksperiment, koncept ili autentični umjetnički izraz?

EjAjkule su poligon za testiranje alata umjetne inteligencije te igračka s glazbenim klišejima (nisi me voljela pa danas patim i tugujem, nemam nikog prokleta sudbino, birtija i konoba su bitniji od doma, alkohol je presudniji od vode, eskapizam u brda prokleta civilizacijo, nostalgija jer je nekad sve bilo bolje i ljepše i sl.).

Koje AI alate najčešće koristiš prilikom rada s glazbom i koliko ih je teško savladati? Često imamo dojam da AI sam stvara, no njime treba i znati upravljati…

Alata danas ima jako puno – AIVA, Amper, Boomy,… Počeo sam dok je sve to bilo u dubokoj beti. Sve tekstove pišem sam, a prvo sam mašinu morao naučiti što je to hrvatska glazba jer je sve zvučalo preistočnjački. Na kraju sam dobio neki zvuk mediteranske konobe pa sam te eksperimente skupio u kolekciju pod nazivom Melodije umjetne inteligencije. Uskoro spremam i drugi volumen. AI bez ljudskog nadzora ne poznaje fiziku niti emociju tako da je u najboljem slučaju samo izvrstan i koristan alat koji štedi vrijeme.

Misliš li da će publika u budućnosti uopće znati kada je nešto generirano AI-jem i hoće li za to mariti?

Prema teoriji mrtvog interneta već sada je većina sadržaja stvorena uz pomoć AI-ja i nemam osjećaj da se većina žali. Općenito tonemo u konformizmu i tromosti moždanih vijuga i zato i dalje podržavam dobru autorsku ljudsku kreativu kupnjom fizičkog primjerka – film, strip, knjiga. Vjerujem da će analogna manjina opstati i funkcionirati nezavisno o tromoj amorfnoj većini.

Na izdanju Loner si eksperimentirao i s NFT-jevima. Koji je tvoj osvrt na to iskustvo i gdje je ta tehnologija danas? Jedno je vrijeme intenzivno bila u fokusu medija, no imam dojam da je početna euforija splasnula. Je li to doista tako i koji su benefiti izražavanja kroz taj format?

Imao sam iskustvo čak i gledati otvoreni kod platforme Singular jer su mijenjali algoritam za takvo glazbeno izdanje. Također mi je izuzetno drago da je oblikovanje Lonera radio Nedjeljko Špoljar iz Sensus Design Factoryja, uzor iz svijeta grafičkog dizajna. NFT-i su izvanredan potencijal i kvalitetna aplikacija blockchain tehnologije koja nudi original u svijetu kopija. Na žalost, ljudska pohlepa, influenseri i FTX (Sam Bankman-Fried) su te platforme i mogućnosti tehnologije pretvorili u pump&dump trend i nanijeli enormnu financijsku, ali i reputacijsku štetu cijeloj priči. I dalje mislim da je ta tehnologija budućnost, a usporava je, kao i uvijek, ljudska pohlepa i kancerogena sklonost brzoj zaradi.

Plazmatick / Matej Grgić

Je li umjetnik danas više medij nego autor?

Umjetnik danas znatno više prenosi impulse svijeta nego što ih oblikuje; postaje medij kroz koji stvarnost govori, a ne nužno autor koji ju kontrolira. U vremenu buke, pretrpanosti i algoritamske dominacije, umjetnik je antena — ne zato što je slabiji, već zato što zna slušati i gledati. I upravo u tom paradoksu — kada više prima nego stvara — ponovno se rađa kao autor, ali na nov način: onaj koji ne izmišlja smisao, već odškrine vrata ka njemu.

Živimo u momentu umjetničke inflacije. Puno je svega, umjetnost manje cijenimo, brže ju šaltamo, scrollamo, često ju ne ‘osjetimo’ fizički… Misliš li da ćemo kao društvo doći do točke zasićenja i ponovne potrebe za sporim, kontemplativnim iskustvom umjetnosti?

Približavamo se točki u kojoj je više pisaca nego čitatelja, više DJ-eva nego slušatelja i više filmaša nego gledatelja. Većina populacije će postati progresivno metropolitska potrošačka košnica, ali će uvijek negdje u blizini biti manja skupina offgrid analognih chillax stršljana.

Negdje sam naišla na informaciju da si jedan od prvih DJ-a koji je u Zagrebu nastupio uz VJ-a. Možeš li se prisjetiti tog događaja?

Prosinac 2000. godine u zagrebačkom klubu Pauk, tada sam nastupao sa Suburbanim orkestrom, glazbenicima koji su improvizirali na moje trake. VJ-ing mi je uživo radila Irena Andreić na 15-metarskom platnu, a za taj nastup je ekranizirala kratku priču Nevena Ušumovića kao i citate/misli velikana tog vremena poput Billa Hicksa. Zagreb je uvijek bio grad kvalitetnih vizualnih umjetnika, a u to vrijeme iznjedrio je i VJ-eve svjetskog kalibra. Irenini radovi su kasnije objavljeni i na Universalovom DVD-u najboljih VJ-a na planetu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko Mihalinec (@plazmatick)

Koliko si danas aktivan na klupskoj sceni?

Najbolji plesnjak mi je kod Azre i Inoslava u njihovoj kući i tamo sam čest gost. Baš prošli vikend išao sam u galeriju Suputnici podržati Andreu Ljekaja na promociji njegovog albuma Terapiya. Idući petak sam s Kinčlom, Pericom i Komlinovićem u Dva Osam. Tako da tu sam, kao duh, uvijek negdje sa strane, većinom solo, najvjerovatnije u tišini plešem u mraku.