Osuvremenjivanje Šulekova stvaralaštva i odraz na nove generacije

Jedan od središnjih dana četverodnevnog Zagrebačkog glazbenog proljeća posvećenog Stjepanu Šuleku, nesumnjivo je bio petak, 9. svibnja kada su se u skladan slijed spojili prostori i događaji u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog: promocija notnog izdanja Šulekove Šeste simfonije (MIC – KDVL, 2025.), otvaranje velike izložbe Stjepan Šulek 1914. – 1986. te naposljetku koncert Zagrebačke filharmonije.

Promocija notnog izdanja, foto: KDVL

Koncert kao vrhunac večeri zorno je i izravno utjelovio jednu od glavnih postavki ‘Šulekova’ Zagrebačkog glazbenog proljeća: oživljavanje i osuvremenjivanje Šulekova stvaralaštva te njegov odraz na nove generacije glazbenika, ali i publike, sve uz visoke umjetničke i stručne kriterije.

Program koncerta kao da je organski proizašao iz koncepcije festivala (autorica programskog koncepta i sadržaja: Nina Čalopek): Zagrebačka filharmonija pod vodstvom svojega šefa dirigenta Dawida Runtza, ujedno umjetničkog ravnatelja festivala, izvela je Passacagliu Šimuna-Čarlija Botice, nagrađenu na prvom natječaju za novu skladbu Zagrebačkog glazbenog proljeća, te Šestu simfoniju Stjepana Šuleka, dakako iz netom predstavljenog notnog izdanja u redakciji akademika Zorana Juranića, a uz uredništvo Davora Merkaša.

Između ta dva djela smjestio se Šulekov Koncert za violinu i orkestar, kao (još jedno) svjedočanstvo fascinantne sveoubuhvatnosti Šulekove glazbeničke osobe u kojemu se kao solist na violini iskazao Martin Draušnik, inače koncertni majstor Zagrebačke filharmonije koji među mnogim priznanjima ima i nagradu Fonda Stjepan Šulek.

foto: KDVL

Čuvši sinoć po prvi put Passacagliu Šimuna-Čarlija Botice, teško se oteti dojmu da je i ocjenjivački žiri natječaja, u sastavu Tomislav Oliver, Zoran Juranić, Dawid Runtz, već ‘na prvu’ bio pod dojmom svježine rukopisa mladoga skladatelja. Natječaj za djelo za simfonijski orkestar, čiji je cilj „potaknuti skladatelje i skladateljice u povezivanju dostignuća suvremene glazbe s djelima Stjepana Šuleka“, bio je anoniman, pa su se skladbe procjenjivale putem ‘neimenovanih’ partitura, pri čemu je jedan od uvjeta bio da sudionici moraju imati završenu muzičku akademiju ili biti na završnoj godini studija.

Kao student pete godine kompozicije u klasi prof. Ivana Božičevića na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Šimun-Čarli Botica, rodom iz Otoka kod Sinja, zadovoljio je uvjete, te od dviju ponuđenih tema – passacaglia i fuga – za svoj prilog izabrao passacagliu kao tradicionalni oblik koji uključuje temu koja se ostinatno ponavlja odnosno varira ili modificira, a nudi i prostor za vlastitu ekspresiju.

foto: KDVL

Zanimljivo je u tom smislu spomenuti prošlogodišnji intervju Šimuna-Čarlija Botice (razgovarala: Karmen Širović) u kojemu je rekao da za njega „reinterpretacija tradicionalnih stilova nema smisla, osim u kontekstu vježbe, dok je potpuna avangarda za mene istrošena te također predstavlja kopiranje već postojećeg. Želim na tradicionalan način donijeti nešto novo, iako ne znam ni je li to moguće“.

Devetominutnom Passacagliom pokazao je da je ipak moguće, ili u svakom slučaju da je na dobrom putu da to u budućnosti učini potpuno mogućim. U zadanim uvjetima i za, također zadani sastav velikoga orkestra, tretirajući temu kao kontinuitet u smislu izrastanja iz početne građe, ‘obznanjivanja’ i dosezanja vrhunca, oblikovao je zaokruženu cjelinu jasne arhitektonike i dramatike, koja na neki način izrasta iz same sebe, i pri tome koristi sve resurse orkestra za gradnju adekvatne zvukovnosti i kolorita.

Foto: KDVL

Bi li Stjepan Šulek bio zadovoljan izborom Botičine Passacaglie? Kao zagovaratelj besprijekornog vladanja skladateljskim zanatom koji je kao dugogodišnji profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu zahtijevao i od svojih studenata, za pretpostaviti je da bi, osobito u kasnijim fazama svojega djelovanja kada i sam širi svoj glazbeni jezik nadilazeći okvire tradicionalnih formi.

Foto: KDVL

Primjer za to nedvojbeno je Šesta simfonija nastala 1966. godine. I dok raniji Koncert za violinu i orkestar, dovršen 1951., predstavlja prije svega Šulekov izvođački, violinistički autoritet, Šesta simfonija iskaz je moćnog spoja Šulekove kompleksne zrele skladateljske estetike i izvanrednog baratanja kompozicijskim postupcima. Opsežni Koncert za violinu i orkestar, tradicionalno trostavačan i utemeljen na formama sonatnog oblika, trodjelnosti, odnosno ronda, prije svega je tour de force solista, koji gotovo da i nema predaha, poput testa izdržljivosti za onoga tko se prihvati izvedbe, a sinoć je to bio sjajni Martin Draušnik uz svoj matični orkestar.

Prvi koji ga se prihvatio bio je dakako sam Šulek, koji se izvedbama u Zagrebu (kada je Zagrebačkom filharmonijom ravnao Milan Horvat) i zaključno u Beogradu  u studenome 1951., pokazujući svu raskoš svojega reproduktivnog umijeća, kao violinist oprostio od javnih nastupa, što možda i objašnjava zamisao Koncerta.

Foto: KDVL

Istinska apoteoza Šulekova stvaranja, a time i nastojanja Zagrebačkog glazbenog proljeća, prikazala se konačno izvedbom Šeste simfonije. Svježe i suvremeno tumačenje maestra Dawida Runtza i Zagrebačke filharmonije, razotkrilo je svu slojevitost djela u punome sjaju onoga što najavljuje predgovor muzikologa Davora Merkaša, suurednika izdanja partiture i suautora Šuleku posvećene izložbe (uz muzikologinju Jelenu Vuković):

„Zbog majstorskog ovladavanja simfonijskom formom, dojmljivih glazbenih tema, bogatoga i raznolikoga glazbenog idioma, originalnih formalnih rješenja, virtuozne orkestracije, zanimljive transpozicije metafizičkih i izvanglazbenih ideja, tema i sadržaja u glazbenoj fakturi i istinske duboke muzikalnosti i proživljenosti, Šestu simfoniju Stjepana Šuleka možemo smatrati jednim od najvrjednijih ostvarenja te glazbene vrste hrvatske glazbe 20. stoljeća.“