Lovro Merčep: Dubrovački susreti

Dubrovački simfonijski orkestar 2025. godine ima mnogo razloga za slavlje. Najveći je, dakako, njegova stogodišnjica, a tu monumentalnu obljetničku godinu orkestar je otpočeo svojim najnovijim diskografskim izdanjem, pripremljenim u suradnji s mladim samoborskim saksofonistom dubrovačkih korijena Lovrom Merčepom. Album je naslovljen Dubrovački susreti (Cantus, 2025.) i po mnogočemu je poseban: radi se, naime, o Lovrovom (dubrovački pristup dekliniranju mi se ovdje nekako čini prikladnim) diskografskom prvijencu, a već je „pokupio“ i nominaciju za nagradu Porin u kategoriji Najbolje snimke albuma klasične glazbe.

Dubrovnik u svim slojevima

Naslov albuma, „Dubrovački susreti“, simboličke je naravi. Pritom su Dubrovnik i njegov orkestar tu u funkciji poprišta kakvog rendez-vousa, poput domaćina, jer se tu osim Lovra kao – naravno, sasvim uvjetno rečeno – autsajdera, našao i koproducent Tomislav Oliver, dok je za tonsko snimanje bio zaslužan Alan Šnajder. Miks i master potpisuje Božidar Pandurić. Album je snimljen u dubrovačkom ljetnikovcu Crijević-Pucić, novom-starom domu Dubrovačkog simfonijskog orkestra, u studenom 2023. godine, i to nakon jednog perioda ,,brušenja“ – u sklopu Dalmatinskog ciklusa dvije od tri skladbe na CD-u orkestar je s Lovrom izveo u Dubrovniku, Zadru i Splitu – tako da ovaj album u nekom pogledu predstavlja i zvučni zapis nekih lijepih vremena.

Herkuleanski pothvat

Lovrov diskografski debi predstavlja i jedan, u punom smislu herkuleanski, pothvat – na kakav je saksofonist itekako bio spreman – s obzirom na to da se u njegovu pripremanju uhvatio u koštac s tri, s pravom možemo reći, monumentalne skladbe u hrvatskoj saksofonističkoj literaturi. Dvije su nešto starije datacije: Koncert za altsaksofon i gudače Pavla Dešpalja prvo je djelo ovakvog tipa u hrvatskoj glazbi, a Bjelinskijeva Sinfonietta za saksofon, gudače i udaraljke nastala je osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je ovu noviju, Koncert za saksofon i gudače Ivana Končića, na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama praizveo upravo Lovro Merčep.

Foto: Matej Grgić

Koncert za saksofon i gudače

Končićevo koncertantno ostvarenje ono je i koje otvara album; dubrovački skladatelj se u oblikovanju svog djela odlučio za spori prvi stavak, Adagio, koji u tkivu koncerta funkcionira poput kakvog sporog uvoda (kad bismo djelo stavili u kontekst vremena prije sto pedeset ili dvije stotine godina). U suptilni, samozatajni uvod u dionici gudača vrlo brzo uključuje se sâm solist, koji kroz cijeli stavak zapravo daje svoje smisleno oblikovane i vrlo lijepo frazirane melodijske doprinose, koji počinju skromno, a kasnije postaju sve razvedeniji, kulminirajući u solu koji je istovremeno vrtoglav i pažljivo odmjeren.

Trajektorija stavka evocira Hitchockovu analogiju o bombi ispod stola

Drugi je stavak, Adagio-Tempo Rubato, pak, čisti ugođaj. Končićeva upotreba proširenih tehnika i sveopća atmosferičnost koju postiže ovim stavkom rezultiraju time da slušanje pred očima otvara lepezu filmskih prizora i situacija, a trajektorija stavka evocira Hitchockovu analogiju o bombi ispod stola; kad znate da je tu i da je eksplozija neminovna – strepnja  i neizvjesnost još su veće, naročito u ponovljenim slušanjima, a Končić je pri skladanju bio i dovoljno oštrouman da tu eksploziju poprati s nekoliko minuta spokoja, dok na kraju taj gusti dim kao da probadaju zrake svjetlosti u gudačâ…

Ako je drugi stavak žanrovski predstavljao noir, u tom bi slučaju ovaj stavak bio bliže westernu.

U trećem si je stavku, s druge strane, Končić dao prostora da se razmaše; Allegro: Bolero je impresivan i blještav, s ritmičnošću koja naprosto navodi tijelo na pomicanje u stolcu, kompjutorskom ili onom u koncertnoj dvorani, dok je njegov melodijski jezik posebno pamtljiv i pjevan. Ako je drugi stavak žanrovski predstavljao noir, u tom bi slučaju ovaj stavak bio bliže westernu.

Foto: Matej Grgić

Sinfonietta za saksofon, gudače i udaraljke

Naslov druge skladbe na meniju, Sinfoniette za saksofon, gudače i udaraljke Brune Bjelinskog, možda sugerira nešto ,,lakše“ štivo. To je u stvarnosti prilično daleko od istine, jer je Bjelinskijevo djelo itekako ,,ozbiljno“, s jasnim konturama i virtuoznom saksofonističkom dionicom. Njegov uvodni stavak, Allegro apassionato, ponovno je filmski obojen; gudači ga otvaraju, dok saksofonist kao da se u taj slog prišulja – uz puno pizzicata kod gudača, dakako – a sve to kulminira centralnim dijelom stavka koji je ritamski nešto određeniji te u punom sjaju ilustrira Bjelinskijev osjećaj za melodiju, a koji je definitivno pospješen Lovrovom nedvojbeno sentimentalnom povezanošću s djelom koju je u popratnom tekstu albuma opisao Borko Špoljarić.

Bjelinskijeva upotreba udaraljki stavku daje i jednu posebnu, slavljeničku zvučnu teksturu

Taj blještavi početak prati Larghetto, koji je Bjelinski u punom smislu podredio solistu kao nositelju sloga, sa zavojitim melodijskim linijama koje ostatak sastava tek povremeno pomiče u drugi plan, a rezultat je stavak koji je podjednako osjećajan i suptilan, bez nekih velikih melodijskih gesti, ali svejedno razvijen i nadasve interesantan za slušanje. Treći je stavak, Allegro, kao i kod Končića, označen zaokretom prema nekoj drukčijoj energiji, ovaj put poletnoj, nonšalantnoj i lakoj, dok Bjelinskijeva upotreba udaraljki stavku daje i jednu posebnu, slavljeničku zvučnu teksturu.

Foto: Matej Grgić

Koncert za altsaksofon i gudače

Koncert za altsaksofon i gudače Pavla Dešpalja svakako je najpoznatije i najčujnije od tri djela koja su Lovro i DSO zapisali na albumu, što je i sasvim logično budući da se radi o prvom djelu takvog tipa kod nas.

Pri svakom slušanju ponovno očarava ljupkost i romantičnost s kojom je Dešpalj oblikovao materijal druge teme, gotovo u nekoj old Hollywood maniri

Oštro ritmizirana prva tema, kojom saksofon otvara stavak gotovo in medias res svakako je njegov najprepoznatljiviji dio, ali ono što pri svakom slušanju ponovno očarava je ljupkost i romantičnost s kojom je Dešpalj oblikovao materijal druge teme, gotovo u nekoj old Hollywood maniri.

Formalna struktura svih stavaka itekako je ,,školska“. Ne bojte se, to nije nimalo pejorativna opaska

Ne čudi nimalo ni činjenica da je koncert nastao nedugo nakon što je Dešpalj završio svoje školovanje, dakle još u njegovoj mladenačkoj fazi, jer je formalna struktura svih stavaka itekako ,,školska“. Ne bojte se, to nije nimalo pejorativna opaska; ta se dimenzija djela očituje u tome da u nijednom od tri stavka uistinu nema nijednog suvišnog elementa. Ništa ne traje više nego što bi trebalo, sa svakim se motivom događa taman onoliko koliko je potrebno, svako je izlaganje teme osvježavajuće.

Čak je i moment u drugom stavku, Andante, u kojemu solistička dionica gotovo kao da poprima elemente slobodne improvizacije itekako smislen, ako se sagleda putanja cijele Dešpaljeve skladbe. Zaokruženost forme je, pak, najevidentnija u trećem stavku, Vivo, u kojem Dešpalj kao skladatelj djeluje gotovo poput Liszta u svome Faustu, gradeći stavak na materijalu iz prve teme Andantea kao kamenu temeljcu, izobličujući ga i stavljajući ga u sasvim nove kontekste i situacije.

Foto: Matej Grgić

Na kraju, evidentno je kako su „Dubrovački susreti“ u prvom redu jako dobro diskografsko ostvarenje – s entuzijastičnim i itekako sposobnim solistom, spretnom gudačkom sekcijom orkestra i odabirom triju uistinu monumentalnih djela saksofonističke literature – a znanje da se radi o diskografskom debiju čini ga još boljim.

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a