Petar Beluhan (Mayales): „Nije lako napraviti dobar pop album“

Pop smo u nekom trenutku prihvatili kao temu iz zadaćnice, što nam se učinilo i kao neki neočekivani smjer obzirom na sve ono s čime smo se do tad “proslavili”

Trideset godina od debija na kompilaciji Lagano, lagano, Mayalesi su i dalje pojam žilavosti i tvrdoglavosti na domaćoj glazbenoj sceni. Svi ti epiteti, dakako, ništa su prema gotovo pa frustrirajućem tempu rada od “samo” četiri albuma u tri desetljeća. Netko će to nazvati pedantnim, netko suviše komodnim, no svi će se složiti kako je riječ o sjajnim ostvarenjima koja zaslužuju svoje mjesto u leksikonima hrvatske rock glazbe. Konačno, “tek” četiri godine od posljednjeg izdanja, pred nama je novi album zanimljivog naslova Boutique Pop koji izlazi 23. svibnja.

O butik popu, butiku i popu, Mayalesima, stanju nacije i glazbene scene, razgovarali smo s Petrom Beluhanom, neumornim autorom i motorom benda…

Ovo je najmanji razmak između dvaju albuma Mayalesa… Što se, pobogu, događa, čemu žurba?!

Hahaha… Drago mi je ako se stječe dojam da smo “ubrzali”, međutim od Domovine je prošlo tri, četiri godine što bi trebalo značiti da smo i dalje u standardnim gabaritima Mayalesa. No, već duže vrijeme se trudimo promijeniti taj trend, svakih nekoliko mjeseci izbacujemo singlove, radimo spotove… Mijenjamo svoj pristup prema nečemu što bih mogao nazvati diskografskom higijenom. Ne čekamo onu našu famoznu fermentaciju, pa da objavljujemo albume tek kada sve slegne i sazrije u našim glavama. Pokušavamo biti bolje organizirani, fokusirani na dogovore i zacrtane planove pri čemu kumuju dobri ljudi iz naše diskografske kuće, kao i naši vilenjaci od producenata, a govorim o Juri i Pavlu. Ipak, bitno je vidjeti pada li u tom tempu kvaliteta, to nam je ipak najbitnije. 

Zašto naslov Boutique Pop i što podrazumijevaš pod tim žanrom i naslovom?

To je samo termin, zamišljen je kao neki radni naslov ove, nazovimo, pop faze u koju smo zagazili. Pao mi je na pamet negdje u jesen 2022. godine s idejom da objedini tendencije koje su se počele nazirati u našem promišljanju budućih poteza. Osim toga, imali smo hrpu zanimljivih pop idejica koje su u tom trenutku lutale u raznim smjerovima. Kada smo ih poredali jednu pored druge, dojam je bio prilično kaotičan, ali na neku foru intrigantan. Učinilo mi se da takvu pop kašu možemo artikulirati prema van ako joj dodamo jedan fensi pridjev kao što je “boutique”. Volim one hipi butike koji imaju svega i svačega u ponudi, a ako na ovom albumu postoji neki koncept, onda je to upravo pop raznolikost. Pop je širok pojam, ne znam koliko smo mu se objektivno približili, no s tom idejom smo krenuli u priču. Važno je bilo postaviti okvir koji ostavlja dovoljno slobode da možemo neobvezno brijati po apsolutno svemu gdje nas naša zaigranost ponese. 

Album duhovito otvara prompt gosta Ede Maajke ChatGpt-ju. Kako stojiš s umjetnom inteligencijom i koliko je ona imala prste u novom albumu? 

Kao i većina kolega, i ja glasno zazirem od bilo čega tog tipa, iako sam u međuvremenu vidio dosta korisnih alata i zadivljujućih primjera upotrebe AI-ja. Ne mogu pobjeći od dojma da je AI početak smrti svih sustava vrijednosti uz koje smo odrasli i da od toga bježimo kao vrag od tamjana. Neka zvučim kao starkelja, ali doista se bojim kamo svijet ide i što će se dogoditi s kreativcima. Uglavnom, ovo je tipičan old school album, ni traga uslugama AI-ja.

Koji ste si onda prompt vi međusobno zadali, prije nastanka albuma? Što je najviše utjecalo na zvuk?

Ključno je bilo tih nekoliko razgovora unutar našeg velikog malog tima gdje se u jednom trenutku postavilo pitanje kamo dalje usmjeravati naše brodove, a da plovidba pod zastavom Mayalesa ostane zanimljiva i izazovna. I koliko toliko smislena obzirom na osobne afinitete, ali i trenutak u vremenu koji je, blago rečeno, zajeban. Odlučili smo se uhvatiti u koštac s radiofoničnim pop pjesmama, igrati s kratkim, po mogućnosti plesnim formama, eksperimentirati između krajnosti popa sve do granica karikaturalnosti. Pop smo u nekom trenutku prihvatili kao temu iz zadaćnice, što nam se učinilo i kao neki neočekivan smjer obzirom na sve ono s čime smo se do tad “proslavili”. Sve je zvučalo kao izazov po našoj mjeri. 

Kako god to na kraju ispalom siguran sam da će ovih tridesetak minuta naše nove glazbe razotkriti kojekakve utjecaj sveukupne pop glazbe koju smo slušali kroz život. Vjerujem da je ovo neki hommage pop glazbi koja nas je zakačila. 

Tko sve čini osoblje vašeg butika, tko je sve surađivao na albumu?

Što se tiče samih glazbenika, njih je manje nego ikada. Većinu toga smo osmislili i odsvirali unutra sad već standardne petorke: Mirčeta – Beluhan – Miholjević – Ferina – Geček. Momci su multiinstrumentalisti, snalažljivi i na instrumentima koji nisu njihova prirodna pozicija. Naravno, da bi bilo još zabavnije, uvijek se pojavi neki frend koji odradi neku super dionicu: Ivan Dečak koji je otpjevao refren na “Odrasti, udaj se”, Kiki Beluhan koji je sa mnom otpjevao duet na “Jedan mali dio tebe”, Davor Herceg koji se jedan dan samo pojavio iz Ljubljane i onako neobavezno zakucao nekoliko ludih dionica na “Ja ti mi svi”. I na kraju Edo Maajka koji je priča za sebe. Dakle, kakav lik je taj Edo, mogao bih cijeli intervju potrošiti na prepričavanje tih nekoliko sati koje smo proveli u studiju i igrali se s pjesmom “Bilo je blizu”.

Da se još malo vratim na našu petorku, svatko od nas nosi nemjerljivi spektar utjecaja i mogućnosti i baš u tom grmu leži “veliki zeko”, odnosno objašnjenje prepoznatljivosti Mayalesa. Uvjeren sam da više vremena potrošimo da bi pomirili i uskladili naša glazbena ega i utjecaje koje svatko nosi nego na songwriting. Ali, upravo je to ključni sastojak zvuka Mayalesa, ne bih to mijenjao.   

S obzirom na do sada objavljene singlove, slažeš li se da je zvuk novih Mayalesa nešto odlučniji, odnosno manje eteričan i “lebdeći” u odnosu na prethodne uratke? 

Upravo je to bila neka osnovna premisa tijekom stvaranja ovog albuma. Jedino što u ovom trenutku ne mogu biti siguran koliko smo u tome objektivno uspjeli. Dosad smo dobili različite komentare. Neki od njih i dalje govore da nismo daleko odmakli od sanjivog popa i psihodelije, od glazbenog filozofiranja i konceptualnosti, shoegazinga ili kako nas već etiketiraju. Uvjeren sam da smo se na ovom albumu najviše primakli pročišćenju i konkretnosti. Vidjet ćemo uskoro što kaže puk…

Prepoznaješ li neku zajedničku nit koja povezuje sve pjesme na albumu? 

I da i ne. Ponavljam, vodili smo se premisom da sve bude jako pop, ali svi smo još uvijek zapuhani od posla na ovom albumu i nemamo dovoljan odmak da bi sagledali cjelinu. Na kraju krajeva, to je pitanje za slušatelje i kritiku. Sjećam se intervjua Damona Albarna povodom izlaska posljednjeg albuma meni omiljenih Gorillaza. Novinar je konstatirao kako je to “jako pop album”, na što se ovaj počeo zadovoljno cerekati, očigledno sugerirajući da je veliki uspjeh ako je to doista tako. Dobar pop album uopće nije lako napraviti, osobito ako dolaziš iz nekih alter, indie, rock rukavaca. Znam da je na kraju priče svatko od nas morao izvući doslovno maksimum iz sebe, za doslovno svaki takt ovog albuma. Nema tu zajebancije.

Je li pjesma ”Odlazi sunce” posveta Šibeniku budući da se tako zvala u radnoj verziji?

Djelomično je to točno. Pjesma je nastala svega par dana nakon kultnog nastupa grupe Air na šibenskoj Tvrđavi što je utjecalo i na Vladu Mirčetu koji je prisustvovao tom koncertu, kao i na mene koji nisam, što me jako frustriralo. Upravo su Air i Šibenik zaslužni za miris i okus ove pjesme i vjerujem da se to čuje od prvog takta. Međutim, čini mi se kako je ta pjesma najmanje pop od svih na albumu i da bi savršeno legla u neki Simbol za sunce II.

Kako komentiraš procvat tog grada koji je prepoznao glazbu i koncerte kao temelj za razvoj turizma i gospodarstva? Što ostali hrvatski gradovi mogu naučiti od njih? 

Drago mi je da to spominješ. Taj je fenomen šire prepoznat. Uzlet šibenskog kulturnog, klupskog i turističkog koncepta je nevjerojatna priča. Šibenik je odavno druga postaja svakome tko se bavi sličnom glazbom kao Mayalesi i želi se promovirati dalje od Zagreba. U sveopćem kaosu i propadanju, a ne mislim samo na klupsku i alternativnu glazbu, Šibenik je blagoslov koji treba čuvati poput kapi vode na dlanu. Kamo sreće kada bi se još neki gradovi ugledali na taj koncept. Iskoristit ću priliku pa ovdje pohvaliti i Koprivnicu, prije svega njenu glazbenu scenu. Ona je po meni podjednako fantastičan fenomen. Bilo bi lijepo kada bi to prepoznali i njeni građani, odnosno koprivnička vlast. 

Što znači objaviti album u 2025.? Koliko se danas cijeli taj proces i značenje albuma razlikuju u odnosu na, recimo, period objave vaša prva dva albuma?

Izvjesno je da se ovim albumom Mayalesi polagano opraštaju od CD formata na kojem je objavljeno svih naših pet albuma u preko trideset godina postojanja. Mimo te nostalgije, kudikamo je veći problem što se lagano opraštamo i od formata albuma, odnosno kulture slušanja i upoznavanja omiljenih glazbenika kroz cjelinu sastavljenu od više pjesma. I dalje mi je teško zamisliti drugačiji način konzumiranja omiljenih autora. 

No, kamo sreće da su to jedini problemi današnjeg svijeta. Ne možemo zaobići priču o polaganom umiranju radija i televizije, pa čak i YouTubea… Dominaciju preuzima streaming filozofija, odnosno drugačiji sustav konzumacije glazbe, kao i kontrole odnosno naplate autorstva u tom sistemu. Tu još mnogo stvari ne valja, blago rečeno. Isto kao što ne mogu biti spokojan kada promatram tendencije koje dolaze uz sve te nove medije i trendove. Glupo je trošiti intervju na pesimistične misli, ali ne mogu prešutjeti snažan dojam kako nam se ne piše dobro, barem ne u nekoj skoroj budućnosti. Osim toga, kako preskočiti činjenicu da je dnevna produkcija nove glazbe naprosto ogromna?! To je suludo, neodrživo! Ne vidim rješenje koje bi pomirilo sve te varijable u kompliciranoj jednadžbi, a da ne devalvira kvaliteta, kako glazbe tako i egzistencije njenih autora. Ne želim živjeti u takvom kaotičnom svijetu, ali tko mene više išta pita. 

Kako iz tvoje perspektive izgleda hrvatska glazbena industrija 2025. i koje mjesto tu zauzimaju Mayalesi?

Teško da i na ovu temu imam nešto optimistično i pozitivno za reći osim dojma da se svi subjekti ove priče doista trude snaći i krpati provalije koje niču jedna za drugom. Trubaduri su nečujni od buke, nepotrebni, marginalizirani i gladni! Situacija je temeljno katastrofalna i neodrživa. Na trenutke mi se čini kako je puno gore nego tijekom pandemije i da se o svemu tome malo zna i raspravlja, a još manje brine. Još sam daleko od kapitulacije, tim više što glazba Mayalesa bilježi rast emitiranja što je suludi uspjeh. No, taj rast ne prati i koncertna aktivnost, pritom, naravno, ne govorim samo o nama. A sve je to tek površinski prikaz suštinskih problema, kako domaće glazbene industrije, tako i kulture u globalu.

Kako komentiraš kontinuirani rast koncertne industrije u Hrvata i pozitivne brojke iz godine u godinu?

Rasprodane Arene popularnih izvođača stvaraju privid blagostanja i uzleta ove naše industrije, no to je tek zabluda. Na naplatu dolaze pusta desetljeća migracija naših ljudi i katastrofalne edukacije naše djece, generalno zaglupljivanje i tržišna politika rasuđivanja, tehničke inovacije koje još nisu regulirane. Recesiju da i ne spominjem, onu duhovnu, kao i financijsku. Bojim se da će kultura još dugo čekati da se i njoj podigne bod. No, nije na umjetniku da se bavi tim temama. Primarni je zadatak stvaranje kulturnog sadržaja koji će podmazivati zahrđale i umorne duše. S tom mantrom pristupam poslu, a dokad ću ustrajati, pojma nemam. 

Kakvo je, u tom pogledu, stanje Mayales benda danas, s obzirom na stalnu fluktuaciju članova tijekom proteklih desetljeća? 

Aktivnost Mayalesa oduvijek dijelimo na onu stvaralačku i koncertnu, ovisno o okolnostima na koje je uglavnom teško utjecati. Već smo nekoliko godina oni koji se vrte, ali ne sviraju. Lavovski se trudimo promijeniti taj trend, ali promatrajući matematiku ključnih problema ovog malenog okruženja, strepim da nikada nećemo izaći iz tog prokletog limba. 

Uživam u privilegiji da sam sve ove godine u čvrstom stvaralačkom partnerstvu s Vladom Mirčetom, prije svih, ali i Lukom Gečekom, Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom koji odavno nisu “samo” producenti. To je naša baza, jezgra benda i okosnica oko koje se okoštava taj neki “mali krug velikih ljudi” s kojima uživam u muziciranju i stvaranju divnih pjesama, aranžmana, produkcije. To je, istovremeno, i baza za okupljanje svih tih divnih glazbenika s kojima svako malo uskrsnemo i kao koncertni bend. Ponosni smo što smo uspjeli zabilježiti tu našu koncertnu čaroliju tijekom našeg vrhunca, u 2018. i 2022. godini, filmovima Katran sessions 1 i 2., za koje stalno ponavljam da su najbolja ekranizacija Mayalesa uživo.

Ne mogu ne spomenuti i sve one višegodišnje “vanjske” suradnike s kojima promišljamo i stvaramo sadržaje koji se nadovezuju na samu glazbu, od strategije benda do pratećih vizuala i spotova. Koristim priliku da im se svima ovdje još jednom zahvalim.

Mayalesi su oduvijek bili ljubimci kritike, struke i kužera. Možeš li sad, s dosadašnjim iskustvom, konkretno reći što su sve pozitivne kritike i nagrade donijele, a što “odnijele” bendu?

Radi se o najljepšem javnom komplimentu Mayalesima, tim više što su neki recenzenti sjajno artikulirali naš trud odnosno napisali neke doista fantastične rečenice opisujući slojevitost koju pokušavamo utkati u svaki takt naše glazbe. To zaista puno znači i pomaže u trenucima kada se zapitaš jesi li suviše hermetičan, nedovoljno inkluzivan, previše alternativan, odnosno koji je uopće smisao tvog postojanja. Zvuči kao klišej, ali sve te krasne kritike i nagrade nemjerljiv su poticaj da guraš dalje, iako bi Vlado i ja gurali dalje i da svega toga nema.

Ipak, važnije od svega, vesele me sporadični kontakti s ljudima iz te naše male velike sljedbe, kad uživo osvjedočiš da postoje duše s kojima se prepoznaješ i razumiješ, a nikad ih prije nisi sreo ni upoznao. Ponekad nam je dovoljan i sam susret očiju pa da osjetiš koliko im je naša kreacija istinski važna i kako im je dobro sjela. To su trenuci zbog kojih se živi, to je vjerojatno najveći poticaj koji kreativac može dobiti.     

Što je sljedeće za tebe i Mayalese, postoje li neki neostvareni planovi i želje, neke nove suradnje ili pravci?

Još pitaš! Ovaj je album tek jedan od projekata na kojima radimo već duže vrijeme. Puno je toga u planu i, čim završi strka oko izlaska albuma, vraćamo se poslu. Želimo objaviti deset puta više glazbe nego je domovina treba i može apsolvirati. Drži nam fige!