Antiphonus i Monika Leskovar u tunelu Grič

Pod nazivom Žute ruže (s obzirom da je cijela sezona koloristička) kriju se skladbe židovskih autora od sredine 16. stoljeća do danas.

Od Salamonea Rossija, koji je već u 16. stoljeću u Italiji na hebrejskom tiskao zbirku Davidovih psalama (uz posve uobičajene sonate i madrigale), preko Mandelssohna, Mahlera i Blocha, zaranjamo u naše vrijeme uz Philipa Glassa i Ligetija, uz praizvedbu skladbe Ivane Kiš.

Uz gošću, našu proslavljenu čelisticu Moniku Leskovar, Antiphonus vas poziva da u apokaliptičnom ambijentu tunela Grič promislimo o ovom neobičnom fenomenu jedne trajno integrirane, a opet posebne kulture te poslušamo glazbu velikana koji su uglavnom usmjeravali glazbu svojega vremena u nekim novim pravcima.

Koncert se održava u nedjelju, 8. lipnja, u 20 sati u tunelu Grič. Ulaz je besplatan kao i tunel, ali za stolice se očekuje sitna donacija.

Monika Leskovar

Salamone Rossi, dvorski glazbenik u službi vojvoda Gonzage u Mantovi, dakle kolega Monteverdija, Viadane i de Werta, zbog svojih je zasluga bio oslobođen nošenja žutog kruga, inače propisanog Židovima kao vidljivi znak razlikovanja. Povijest takvih neugodnih bedževa vrlo je duga; muslimanski su vladari od ranog Srednjeg vijeka obilježavali Kršćane i Židove (potonje čak s komadićem olova oko vrata), a papa Grgur već 598. godine izdaje bulu kojom se Židovima jamči potpuna građanska i vjerska sloboda, što je papa Kalikst II podebljao prijetnjom izopćenja prekršiteljima, a njihovi su nasljednici bili prisiljeni u sljedećih tristotinjak godina izdati preko dvadeset dodatnih bula kojima su potvrđivali ono što se očito nije poštovalo.

Svakako u Rossijevom, šesnaestom stoljeću, čitava je Europa tražila da „oni drugi“ nose, u skladu s razvojem mode, nekakav vidljivi znak, pretežito žut. Pohlepni Friedrich Wilhelm I dopustio je izostanak ovog modnog detalja uz nadoknadu od smiješnih 75.000 eura u srebru (ne zovu Bavarci malo točeno pivo badave pruskom mjericom), a Talibani su 2001. nametnuli Hindusima žute oznake. Kraja očito nema. Danas sami rado nosimo bedževe koji izražavaju ono što želimo da drugi misle o nama, ili nosimo brendiranu odjeću s nazivima svojih gospodara, kojima smo za to još i platili.

Sad, odakle baš žuto? Zar to nije boja zlata, sunca, topline? Je li taj pigment bio najjeftiniji? Upitate li danas cvjećare za koju su prigodu žute ruže, reći će Vam “žute su ruže simbol entuzijazma, uspjeha, životnih prekretnica, mladosti i snage…”. Naravno, to su riječi trgovaca, jer ne tako davno, žute su ruže bile simbol ljubomore ili izdaje, što nije dobro za prodaju!

Uz novostečene epitete, ovaj cvijetak žuti postaje idealna oprema za promocije, diplome, te razne profesionalne i zdravstvene prigode, rezervirajući crvene kolegice za cour d’amour. Uostalom, odete li na “mekić” ili skoknete u Ikeu, pošaljete li nešto poštom ili DHL-om, zavozite li u Štakorovec ili Gaćeleze – žuta Vas slova i table vjerno prate, poput loše štampe; radi se ipak o fiziološki najuočljivijoj među bojama.

Sretnih li nas glazbenika, po profesionalnoj naravi kozmopolita, poput našeg Šloma Rossija! Makar smo često tašti i jalni na živuće kolege, dugoj crvenoj niti skladatelja židovskog porijekla s poštovanjem i zahvalnošću prostiremo latice po dugoj cesti sretne integracije u korpus zapadne glazbe. Od Rossija, preko pokrštenih Mendelssohna i Mahlera, Bernsteina i Blocha koji otvoreno i punokrvno unose židovske elemente u svoju glazbu, neutralnog Ligetija, Glassa koji se indentificira kao židovski “taoist-hinduist-toltek” budist, do naše Ivane Kiš udane u Tel-Aviv, prostiremo Vam petstotinjak godina glazbe za prste polizati. Košer.

Tomislav Fačini