Synchronos i Kreativna ura na terasi

Ciklus Kreativna ura u Uraniji nastavlja sa svojim multidisciplinarnim programom, unutar kojega svoje mjesto ciklički pronalazi i glazba.

Foto: Edita Sentić/Urania

Nakon proljetnoga izdanja, glazbena je Ura otkucala i svoju ljetnu ritamsku figuru, 12. lipnja, nastavivši dijalog između prostora i zvuka, između arhitekture i glazbe. Glavna izvođačka uloga pritom je povjerena Ansamblu Synchronos, specijaliziranome za izvedbu suvremene i eksperimentalne glazbe, koji svoj repertoar odabire uglavnom kroz blisku suradnju i razmjenu sa živućim autorima i autoricama.

Kao i kroz dosadašnje susrete glazbe i arhitekture u Uraniji, koncertnome je programu i ovoga puta prethodilo kraće predavanje Marka Slavičeka, koji se u ovovečernjoj sesiji pobliže dotakao teme Aleksandra Skrjabina i njegovih ideja o međudjelovanju glazbe, prostora i sinestezijskoga mišljenja u ranoj moderni, a napose kroz njegova djela Mysterium (1903., nedovršeno) i Prometej: Poema vatre, op. 60 (1909.)

Foto: Edita Sentić/Urania

Sve su kompozicije predstavljene u ovome izdanju Kreativne ure na specifične načine u svoj fokus stavile odnose i međuigre zvuka i prostora, kako je to pojasnila moderatorica, članica Ansambla Synchronos, pijanistica Mia Elezović. Toj je ideji još dodatno doprinijela i odluka organizatora programa da prvi dio koncerta bude održan u nešto klasičnijemu koncertnom ambijentu, unutar same dvorane, dok su posljednja dva glazbena komada izvedena na nesvakidašnjoj pozornici – krovnoj terasi ovoga poticajnog zagrebačkog kreativnoga prostora.

Foto: Edita Sentić/Urania

Takav prostorni obrat dodatno je istaknuo tematsku nit večeri – dijalog između akustičkog i ambijentalnog, unutarnjeg i vanjskog, fizičkog i zamišljenog prostora zvuka. Marko Markuš u svojoj skladbi T(r)äume Ia, za flautu i elektroniku, istražuje sjecišta, koordinate mimoilaženja i prostore supostojanja između solo akustičnoga instrumenta i elektroničke panorame. Kako i sam naslov sugerira, usjeci između snova i jave, između prostora i vremena, oblikuju temeljna oscilacijska žarišta dinamizacije Markuševa fluidnoga zvučnog plana.

Kroz slojevito ispreplitanje tonskih boja, kontrastiranje tekstura i promišljene dinamičke gradacije u svojih je pet minuta trajanja skladba oblikovala glazbeni prostor koji neprestano oscilira između stabilnosti i krhkosti, između jasno artikuliranog i difuznog. U takvom kompleksnom zvučnom okruženju solistica Iva Kovač pokazala je zavidnu razinu koncentracije i interpretativne angažiranosti (pogotovo ako se jednadžbi pridodaju i katkada neugodni klasteri buke iz okruženja). Tehnički je sigurno i muzikalno promišljeno vodila izvedbu kroz promjenjive mikrostrukture i fragmente, vješto prenoseći unutarnju napetost i fluidnost koje Markuševa partitura podrazumijeva.

Foto: Edita Sentić/Urania

Potpuni rez u odnosu na strukture plutajućih ploha, kojima bi se ilustrativno moglo opisati djelo Marka Markuša, za flautu je solo pružio nastavak – kompozicija Arona Ludwiga: chronolysis, iz 2018. godine. Iako je zahtjevna partitura Ludwigove studije već dobro poznata Ivi Kovač, upravo joj je to temeljito poznavanje građe omogućilo da se u izvedbi posveti finim nijansama izraza i interpretativnim detaljima koji bi u manje sigurnim rukama mogli ostati zanemareni, a možebitno i teško ostvareni. Uz visoku razinu izdržljivosti i preciznosti, ekstremni tehnički zahtjevi Ludwigove studije nisu uzdrmali niti malo jasnoću fraze i izražajnost artikulacije.

Prvi dio koncerta predstavio je još i minijaturu Simona Bainbridgea, inspiriranu venecijanskim zvonima, jednostavnoga naslova Bells (2003.), u snimljenoj video izvedbi Mije Elezović na glasoviru.

Drugi dio koncerta iskoristio je polivalentnost prostora Uranije, izmjestivši publiku na terasu, pod zvijezde i prigušenu rasvjetu, mudro publici ponudivši i akustičku izmještenost i promjenu zvučnoga fokusa prilagođenu otvorenom prostoru. Sjajan programski odabir pritom je bio komad Interval Studies, iz zbirke Music for Any Instruments (1944.-‘49.), „neustrašivoga glazbenog istraživača” Stefana Wolpea (1902.-1972.) a čija glazba, usprkos specifičnosti svoje modernističke sinteze Bauhausa, socijalnoga angažmana i američkoga ekspresionizma, danas teže pronalazi svoj put do pozornica.

Dobro uigrani duo članova Synchronosa, violinistica Vlatka Peljhan i klarinetist Bruno Philipp, uvjerljivo su prenijeli Wolpeovu ideju da je interval u glazbi u svojoj osnovi – gesta i pokret; malena, ali snažna tranzicijska jedinica koja u sebi ujedinjuje pomak, promjenu i pincip kontrasta te koja aktivnim otvaranjem i zatvaranjem zonâ napetosti oblikuje zvučni prostor.

Foto: Edita Sentić/Urania

Intervalu pridodano ritamsko dinamiziranje, postupni (mikro)razvoj pojedinačne ritamske figuracije, igra različitih zvučnih boja flaute, klarineta, violine i violončela, opisuju živuću strukturu skladbe Waves Veronike Reutz Drobnić, inače preradbe djela iz 2024. godine, originalno pisanoga za japansku tradicijsku usnu harmoniku – shō. Ova je kompozicija možda još i direktnije od ostalih pred, nad i oko publike artikulirala prostor, a u njezin su kontekst okupljene uvele riječi njezine autorice, uz pojašnjenje idejnih poveznica između valova, morskih orgulja i prostorâ koji takve fluidne i nepredvidive instance prirode neprestano i iznova oblikuju.

Foto: Edita Sentić/Urania

Pojedinačne geste svakog instrumenta grade malene kapsule zvuka koje, često gotovo neprimjetno, prerastaju u dijalog, a mnogo rjeđe i u monolog združenoga komornog izraza. Poput stalnih mijena plime i oseke, zajednički se tok izmjenjuje s trenucima tišine, zgušnjavanja ili suzdržanosti, oblikujući i preplićući prostorni dojam oko slušatelja. Ako je postojala i najmanja sumnja u akustičku suptilnost prostora pod zvjezdanim svodom i njegovu sposobnost da odgovori na intimnost komornoga zvuka, skladba Waves Veronike Reutz Drobnić ju je otklonila, potvrdivši da glazba ovdje djeluje u suigri s ambijentom, čineći ga aktivnim čimbenikom slušnoga doživljaja.