Preminuo veliki filmski skladatelj Lalo Schifrin

Preminuo je glasoviti skladatelj filmske glazbe Lalo Schifrin.

Boris Claudio “Lalo” Schifrin (21. lipnja 1932. – 26. lipnja 2025.) bio je argentinsko-američki pijanist, skladatelj, aranžer i dirigent.

Dobitnik Grammyja, možda najpoznatiji kao skladatelj glazbe za film Nemoguća misija i druge filmske glazbe, uključujući glazbu za filmove Cool Hand Luke, Dirty Harry i Bullitt, preminuo je u četvrtak od komplikacija uzrokovanih upalom pluća. Imao je 93 godine. Ovaj je argentinski glazbenik bio je među prvima koji je primijenio širok raspon glazbenih ideja na glazbu za filmove i televizijski program, od jazza i rocka do modernijih i složenijih tehnika orkestralnog pisanja.

Njegovo vrhunac bio je šezdesetih i sedamdesetih, kada je producirao nekoliko filmskih i televizijskih partitura koje se danas smatraju klasicima. Bio je nominiran za šest nagrada Oscar, a godine 2019. primio je počasnu nagradu Akademije za životno djelo.

Rođen u Buenos Airesu, Schifrin je odmalena bio uronjen u svijet glazbe. Šest je godina učio klavir kod Enriquea Barenboima, oca slavnog dirigenta Daniela Barenboima, a zatim nastavio usavršavanje s Andreasom Karalisom i učio kompoziciju i harmoniju kod Juana Carlosa Paza.

Zbog sve netolerantnijeg društvenog ozračja u Argentini tijekom režima Juana Peróna, ali i s ciljem daljnjeg glazbenog obrazovanja, Schifrin seli u Francusku. Dobio je stipendiju za Pariški konzervatorij, gdje je studirao kod Charlesa Koechlina i Oliviera Messiaena. Tijekom boravka u Parizu surađivao je s lokalnim jazz glazbenicima i 1955. predstavljao Argentinu na trećem Međunarodnom jazz festivalu.

Po povratku u domovinu, Schifrin je stekao ugled kao svestrani skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist – podjednako prisutan u svijetu jazza, popularne i umjetničke glazbe. Osnovao je prvu argentinsku big band postavu u tradiciji Counta Basieja i Dizzyja Gillespieja, te osvojio brojne nagrade za filmsku i koncertnu glazbu.

Godine 1958. preselio se u New York, gdje je te iste godine svirao u triju s Eddijem de Haasom i Rudyjem Collinsom. Globalnu prepoznatljivost stekao je kao pijanist u kvintetu Dizzyja Gillespieja (1960.–1962.), a surađivao je i s brojnim drugim velikanima jazza. Od 1963. živi u Los Angelesu, a američko državljanstvo stječe 1969. godine. Od ranih 1960-ih posvećuje se prvenstveno skladanju, a od 1968. do 1971. predaje kompoziciju na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu.

Njegova Jazz Suite on the Mass Texts iz 1965. jedno je od najcjenjenijih djela tog razdoblja, no najširu publiku dosegnuo je glazbom za film i televiziju. Skladao je uvodne teme za serije The Man from U.N.C.L.E. i Mission: Impossible, a u filmovima se njegov glazbeni izraz razvijao od latin jazza (Sol Madrid, 1968.), preko funka (Bullitt, 1968.; Dirty Harry, 1971.), do disco elemenata (Rollercoaster, 1979.). Schifrin je često uspješno stapao jazz i suvremenu ozbiljnu glazbu, uključujući elemente serijalizma, aleatorike i elektronike.

Od 1980-ih se sve više posvećuje aranžiranju i dirigiranju. Bio je glazbeni ravnatelj Pariške filharmonije sredinom 1980-ih, a gostovao je za dirigentskim pultom najuglednijih svjetskih orkestara. Posebno su zapamćene njegove suradnje s „Tri tenora“ – Joséom Carrerasom, Plácidom Domingom i Lucianom Pavarottijem – za čije je nastupe u sklopu svjetskih nogometnih prvenstava (1990.–2002.) pisao aranžmane i orkestracije.

Od 1993. smanjuje angažman u filmskoj industriji kako bi se posvetio projektu „Jazz Meets the Symphony“, u sklopu kojeg 1998. u Njemačkoj predstavlja i svoju jazz misu. Njegova supruga Donna Schifrin 1997. osniva izdavačku kuću Aleph Records, posvećenu objavljivanju njegovih filmskih partitura, ali i koncertnih snimaka i jazz albuma – uključujući Esperanto (2000.) s WDR Big Bandom te session iz 2002. s kvintetom u kojem su svirali Jon Faddis, Dick Oates, Ray Drummond i Grady Tate.

Lalo Schifrin ostavio je iza sebe golemo stvaralačko nasljeđe koje obuhvaća djela za orkestar, big band i razne komorne sastave, no najpoznatiji je po nezaboravnim temama, pjesmama i više od 100 filmskih partitura. Svoje životno i profesionalno iskustvo opisao je u autobiografiji Mission Impossible: My Life in Music (2008., s R. Palmerom).