Večer novih skladbi kao vjeran odraz trenutka

Festival dalmatinskih klapa Omiš već gotovo šest desetljeća nije samo mjesto okupljanja sudionika klapskog pokreta, nego i prostor u kojem se određuje što klapska pjesma danas jest – i što se od nje očekuje.

Kao ključni institucionalni nositelj klapskog pjevanja, festival ne reflektira samo postojeću praksu, nego je i oblikuje. Kroz selekcije, žiriranja, medijsku vidljivost i nagrađivanje, Omiš djeluje poput kulturnog stroja: proizvodi značenja, uspostavlja hijerarhije te (re)definira granice između tradicije i suvremenosti.

Kao ključni institucionalni nositelj klapskog pjevanja, festival ne reflektira samo postojeću praksu, nego je i oblikuje

U tom kontekstu Večer novih skladbi zauzima posebno mjesto. Njezina temeljna funkcija bila je – i formalno ostaje – poticanje novoga autorskog stvaralaštva i doprinos proširenju klapskog repertoara. No u datom trenutku, kad se klapski pokret sve više odvaja od svojih tradicijskih korijena i seli prema strukturiranijim oblicima izvedbe, ta večer sve češće postaje mjesto preispitivanja, čak i prijepora.

Omiška pozornica, nekoć simbol skromne afirmacije, danas sve više funkcionira kao mjesto simboličke borbe. Pitanje tko nastupa, tko prolazi, koliko puta i s čijim skladbama često postaje važnije od same glazbe.

Foto: FDK Omiš

Zbog toga institucionalni okvir festivala ponekad dolazi u napetost s glazbenom stvarnošću zajednice. Na jednoj strani festivalska je estetika – čist zvuk, dramaturški oblikovana skladba, usmjerenost na perfekciju u izvedbi.

U trenutku kad se klapski pokret sve više odvaja od svojih tradicijskih korijena i seli prema strukturiranijim oblicima izvedbe, Večer novih skladbi sve češće postaje mjesto preispitivanja

Na drugoj strani prostori su spontanijih izvedbi – Žižula, probe, neformalni susreti – gdje se pjesma ne izvodi, nego živi. U tom jazu često se stvori i nezadovoljstvo: ne protiv festivala kao takvog, nego protiv toga da postane zatvoren, predvidljiv i udaljen od onih koji klapsku pjesmu oblikuju iznutra.

U takvom ozračju, Večer novih skladbi postaje ogledalo te preobrazbe. Ponekad se čini da su brojne skladbe koje je Večer novih skladbi iznjedrila nepamtljive, bez glazbene i tekstualne održivosti. To implicira da je Večer novih skladbi izgubila kreativnu funkciju: više ne služi kao platforma za generiranje nove glazbene baštine, već kao zatvoreni sustav samoreferencijalne afirmacije, gdje dominiraju poznata estetika i prepoznatljive figure. Umjesto da bude inkubator, ona sve više djeluje kao arhiv autoreferencijalnog elitizma.

No, valja pritom uočiti još jednu slojevitu dimenziju problema – onu izvedbene (ne)ujednačenosti, koja značajno utječe na percepciju same kvalitete skladbi. U moru različitih razina interpretacije i tehničke izvedbe postaje izuzetno teško prepoznati pjesmu čiji potencijal možda nadilazi trenutačne izvedbene mogućnosti klape koja je izvodi. Drugim riječima, dobra pjesma može lako promaknuti publici i stručnim promatračima ako njezina izvedba nije dorasla kompozicijskim i poetskim zahtjevima.

Dobra pjesma može lako promaknuti publici i stručnim promatračima ako njezina izvedba nije dorasla kompozicijskim i poetskim zahtjevima

Ovdje se otvara pitanje produkcijskog modela: naime, skladateljima se u pravilu prepušta da sami pronađu klapu koja će izvesti njihovu skladbu. S jedne strane, ta praksa ima svoju pozitivnu stranu – omogućuje većem broju klapa, osobito onima koje rjeđe sudjeluju na natjecateljskim večerima, da se okuraže i nastupe na omiškoj pozornici. Time se festival otvara širem spektru izvođača i ostvaruje potencijal inkluzivnosti. Međutim, s druge strane, taj model rezultira izrazito neujednačenim uvjetima predstavljanja skladbi, čime se pomalo zamagljuje kriterij glazbene selekcije i vrednovanja. U takvom kontekstu, autorove intencije, suptilnosti tekstualne poetike ili kompleksnosti glazbenog idioma mogu ostati nedovoljno izražene – ili čak potpuno neprepoznate.

Kontinuitet u fokusu

Na ovogodišnjoj večeri, održanoj 29. lipnja na Trgu sv. Mihovila, predstavljeno je jedanaest novih skladbi. Repertoar je bio raznolik u temama, nešto manje raznolik u izrazu. I dok je bilo nekoliko zanimljivih pokušaja, dojam večeri bio je više kontinuitet nego prijelom.

Primjetan je bio veći broj skladbi koje su djelovale kao da su pisane s mišlju da postanu hitovi – formalno strukturirane, sa sigurnim harmonijskim rješenjima i jasnim dramaturškim lukom (Omiška kampanulica, Samo pismu nosin). Nije im ideja bila provocirati nova estetska pitanja, ali su reproducirale već poznate obrasce koji su u festivalskom kontekstu postali prepoznatljivi.

Foto: FDK Omiš

Druga pojava bila je upotreba posebnosti mikrolokaliteta – osobne priče, sjećanja, slike krajolika i ljudi: Svatko ima svoga čagja (glazba i stihovi: Branimir Ančić) u izvedbi klape Farauni (mj), Trpanj; Kad bi gospar mene tijo (glazba: Josip Tomasović; stihovi: Jerolim Tomasović) u izvedbi klape Fjoret (ž), Tučepi; i Umireš brode (glazba: Blaženko Juračić; stihovi: Miro Radalj) u izvedbi klape Krunik (m), Kučine. Te su skladbe nudile sentimentalniji okvir koji je doveo do organskog stapanja teksta i glazbe.

Ipak, vrhunac večeri bile su skladbe Gomila (glazba: Ivan Vidošević; stihovi: Katarina Makjanić) u izvedbi klape Dežgracija (mj), Split, te skladba Ja ti u snu plačen (glazba i stihovi: Vlasta Vrandečić Lebarić) u izvedbi klape Dalmari (m), Maribor, koja je osvojila drugu nagradu žirija.

Mimo najava i predviđanja, apsolutno je zabljesnula klapa Dežgracija, koja je za izvedbu skladbe Gomila osvojila i prvu nagradu žirija i nagradu publike. Njihov nastup bio je primjer kako se autorska svježina može susresti s vokalnom stabilnošću i estetskom nenametljivošću – bez nepotrebnih efekata, a s puno unutarnje logike. Nenametljivim zvukom, s osjećajem za stilsku mjeru i unutarnju dinamiku, pokazali su da nova generacija izvođača donosi sa sobom drugačiju glazbenu logiku – manje natjecateljsku, a više dijalošku.

Foto: FDK Omiš

Širi kontekst njihova djelovanja također je vrijedan pažnje. Klapa Dežgracija osnovana je 2023. godine kao široj publici zasad najvidljiviji rezultat klapskog modula na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Okuplja studente glazbene teorije, pedagogije i drugih odjela, a nastala je kroz nastavni predmet Vokalno-folklorna stilistika pod vodstvom prof. Tereze Kusanović. Modul obuhvaća 16 predmeta tijekom preddiplomskog i diplomskog studija, a usmjeren je na rad s klapom, s posebnim naglaskom na vokalnu tehniku i stilsku raznolikost. Dežgracija je nakon samo tri mjeseca održala svoj prvi solistički koncert, a njihov uspjeh na omiškoj pozornici potvrda je da obrazovni sustav ne mora biti samo čuvar baštine, već može biti i njezin generator.

Treća nagrada otišla je autorima pjesme Svatko ima svoga čagja – Branimiru Ančiću (glazba i stihovi) i Vinku Didoviću (obrada), koju je izvela mješovita klapa Farauni iz Trpnja. Nagradu za najbolji tekst, plaketu Drago Ivanišević, dobila je Staka Klanac Tulić za stihove pjesme Sirotica, u izvedbi klape Škerac iz Korčule (glazba: Dragan Bubica).

I tradicija i suvremenost, i forma i emocija

U formalnom dijelu večeri dodijeljena su i posebna priznanja. Zagrebačka ženska klapa Armorin primila je plaketu za 25 godina djelovanja, dok je maestru Janesu Vlašiću uručena zahvalnica za 35 godina vjernosti omiškoj pozornici i sveukupni doprinos klapskoj kulturi.

Foto: FDK Omiš

Klapa Armorin te je večeri nastupila i kao posebna gošća, predstavivši pjesme s novog albuma Slipo srce – izdanja koje spaja tradicionalnu a cappella klapsku baštinu s novim skladbama i napjevima koji do sada još nikada nisu bili izvođeni ili su pak izvođeni vrlo rijetko. Na omiškoj su pozornici otpjevale Slipo srce (glazba i tekst: Vedran Bonačić), Na studencu (Ante Rados), Sunce nan je na zalazu (narodna, obrada: Vicko Dragojević), Dok ti ne dođen (tekst: Ružana Kovač, glazba: Lina Ivanković), Judi, zviri i beštimje (Gibonni, obrada: Rajmir Kraljević) i Ne kiti mi, dragi (narodna, obrada: Roko Radovan). Nastup je bio potvrda njihove dosljedne misije – da klapska pjesma može biti i tradicija i suvremenost, i tekst i ton, i forma i emocija.

Večer novih skladbi 2025. vjeran je odraz trenutka – programski složena, izvođački neravnomjerna, ali s mnogo svijetlih primjera koji podsjećaju što sve klapska pjesma jest

Na kraju, može se reći da je Večer novih skladbi 2025. bila vjeran odraz svog trenutka – programski složena, izvođački neravnomjerna, ali s mnogo svijetlih primjera koji podsjećaju što sve klapska pjesma jest. Više nego smjer, ova je večer ponudila presjek. I upravo zato, njezina je vrijednost u tome što – čak i kad ne donosi preokrete – nastavlja postavljati pitanja: kome pišemo, kome pjevamo i zašto neka pjesma ostaje dok druge nestanu čim se svjetla ugase. A dobre vijesti su da, kada su se svjetla te večeri ugasila, pjesma je participativno i iskreno, izvan žiriranih okvira, potrajala sve do jutra.

Foto: FDK Omiš