Divlji cvijet u buketu industrijske (korporacijske), ali i autorske glazbe i stihova

„Shane kojeg poznajem točno je onakav kakav se i čini – velikodušan, svirep, neopisivo inteligentan, vrlo zabavan, strašno iskren, suosjećajan, neopisivo politički nekorektan, beznadno sentimentalan i posve ‘mortus’; često sve navedeno u isto vrijeme. Puno smo se družili – zajedno objedovali, pili, partijali, razgovarali, svađali se, pjevali – i bilo je nevjerojatno zabavno, kaotično i ostaje u jednoj predivnoj magli. Ovih dana zajedno na televiziji gledamo Ready Steady Go!, što isto ima svoju ljepotu. Shane je faca. Ne postoji nitko poput njega. Volim ga.“
Nick Cave

„Svakako je jedinstven. U svojoj sam karijeri – a producent sam već jako dugo – upoznao samo dva prava boema. Pod boemom mislim na one koji, ako se probude u sedam ujutro, to je čista slučajnost. A ta dvojica su Keith Richards i Shane MacGowan. Osobito Shane. Uopće nema potrebu za bilo kakvim redom u svom životu.“
Steve Lillywhite

„Danas Shane Ircima znači više nego što smo mogli zamisliti prije dvadeset ili trideset godina. I to ne samo mojoj generaciji ili onoj iza nas… Moje tete i stričevi iz Sliga, Wexforda, odakle već, dive mu se zbog iskrenosti i doživljavaju ga kao Brendana Behana, Johnnyja Casha ili više lokalnih heroja poput Joea Dolana i njemu sličnih.“
Aidan Gillen

„Ne mislim da se doista promijenio. Nije on netko tko će odjednom postati graciozan i otmjen, netko tko će odjednom promijeniti svoje ponašanje. Sve loše osobine bile su prisutne s onim dobrima. Uvijek je bio netko kod koga granica između normalnog života i pozornice zapravo ne postoji. Nije netko tko ‘ulazi u lik’: ono što vidiš, to i dobiješ.“
Jem Finer

SHANE MacGOWAN, Divlja odanost – biografija frontmana Poguesa

Na poleđini omota knjige znakovito piše:

„Temeljena na satima razgovora sa Shaneom u njegovom domu u Dublinu i uz podršku supruge Victorije Clarke, oca Mauricea i sestre Siobhan, Divlja odanost je kompletna biografija, životna priča ispričana prvi put. U njoj Shane iskreno progovara o odrastanju u engleskom predgrađu, izbacivanju iz škole, o ključnim putovanjima do obiteljske kućice u Tipperaryju u Irskoj, gdje je prvi put čuo glazbu i priče koje su ga inspirirale da osnuje The Pogues.“

Zašto je to znakovito?

Zato što je većina, osobito rock biografija, temeljena na izjavama ili pričama stotina suradnika, prijatelja, slučajnih prolaznika te citatima novinara i kritičara – ali bez iskaza glavnog junaka. Knjiga Richarda Ballsa temelji se upravo na višekratnim intervjuima autora sa Shaneom, vođenim u Londonu i, najviše, u Shaneovu domu u Dublinu, u kojem je televizor uvijek bio uključen. To je najveća vrijednost ove knjige, uz činjenicu da Shane ne pokušava prikriti ružne aspekte svog ponašanja niti uljepšati vlastitu biografiju. Nema tu ničeg neiskrenog ili lažnog.

E, tu dolazimo do medija, naročito tabloida, odnosno bulevarske štampe, kako se to nekada zvalo. Sam MacGowan tim je lešinarima u biti oduzeo dio kruha jer je bio iskren i ništa nije skrivao pa mediji nisu ni imali što senzacionalno novo objaviti. Nisu mogli objaviti da je Shane viđen pijan „do daske“ ili nadrogiran po stoti put. Ili da zbog potpunog „urokavanja“ jedno vrijeme nije bio u stanju nastupati pa su ga Poguesi morali izbaciti iz benda usred turneje u Japanu i nastupati bez njega.

Zato djeluje pomalo humoristično – gotovo kao bombastična reklama ili preporuka potencijalnom čitatelju – ono što piše na stražnjim koricama:

„PUNKER, LEGENDARNI PIJANAC I IKONA IRSKE GLAZBE. NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA OZLOGLAŠENOG FRONTMANA THE POGUESA – OD AUTSAJDERA DO NACIONALNOG BLAGA – ISPRIČANA KAO NIKAD DOSAD.“

Neupućen čitatelj, upoznat samo s naslovnicama tabloida, ostat će šokiran nekim činjenicama o ovom čistokrvnom Ircu, koji je samo igrom slučaja rođen u Engleskoj, u Kentu, jer su mu roditelji tamo privremeno živjeli i radili. Već u ranim školama – mi bismo rekli osnovnoj i kasnije srednjoj – Shane MacGowan pokazao je izniman spisateljski talent, potvrđen i od strane profesora, toliko da su roditelji vjerovali kako će njihov sin postati pisac.

Profesori iz tzv. pripremne škole Holmewood House ishodili su mu zbog iznimnog literarnog dara stipendiju za prestižnu Westminster School. Već s jedanaest godina Shane je gutao djela Dostojevskog, J. Steinbecka, naravno Jamesa Joycea, Voltairea, Grassa, Becketta, Lawrencea. Veliki utjecaj na njega imali su i irski velikani poput J. C. Mangana i Brendana Behana.

Unatoč velikoj ljubavi prema klasičnoj književnosti i nesvakidašnjem talentu, uprava Westminster Schoola morala ga je izbaciti zbog potpuno neprimjerenog ponašanja i nepriznavanja školskih pravila. Već tada Shane je shvatio da neće biti klasični pisac ili pjesnik – znao je da njegove pjesme moraju biti vezane uz glazbu, da ne smiju ostati samo na papiru, nego moraju biti uglazbljene.

To mu je toliko dobro išlo da je osnovao The Pogues kako bi ih mogao izvoditi. Kao kantautor dosegnuo je svjetski vrh, a The New York Times je o Shaneu MacGowanu mogao samo kratko i jasno napisati:

„Dvostruki ugled: titanski destruktivna osobnost i majstor pjesama čiji su tekstovi živopisno prikazivali imigrantski život.“

Kad se sjetim samo pjesme “Thousands Are Sailing”, naježim se i nije mi problem reći općenito da je Shane veličanstven u stvaranju riječi, glazbe i izvođenja. Prava svečanost.

Pozadinu svega toga briljantno u knjizi donosi autor Richard Balls. Malo po malo, detaljno otkriva londonske dane našeg junaka, negdje na periferiji velegrada, gdje se počinje drogirati i opijati, ali i upijati novi pokret – punk – koji je objeručke prihvatio. Obožavao je Sex Pistolse, The Clash, a Joe Strummer nije se od The Poguesa micao kad god je to bilo moguće. Toliko ih je volio.

Adolescentske godine proveo je dakle u Londonu, ali je sve više posjećivao Tipperary, irsko mjestašce s kućicama s kamenim podom i slamnatim krovom. Njegova majka naslijedila je kućicu od svoje obitelji. Tu su se MacGowanovi sastajali, družili, plesali. Mali Shane, kojeg su u obitelji zvali „malim čovjekom“, tu je pojmio svu ljepotu irske glazbe i tradicije – toliko da je čak i tu kućicu romantizirao, iako ona nije imala ni toalet ni kupaonicu.

Polako, ali sigurno Shane je uviđao i zavolio irsku tradiciju, istodobno shvaćajući sve probleme koje Irci imaju i imali su. Postao je pravi republikanac, kojemu je bliski prijatelj bivši predsjednik Sinn Féina, Gerry Adams. MacGowan i Poguesi nisu imali mnogo političkih pjesama – naprotiv – ali Shane je u svakom slučaju bio buntovnik, a svoju je „veliku irskost“ tako uvjerljivo odašiljao da su nastali glazbenici/pjesnici nove generacije poput D. C. Griana, koje krasi tankoćutnost i pjesnička duša. Pjevaju s irskim naglaskom, iako su rođeni u Engleskoj, poput Shanea, a za njega kažu:

„Lijepo je dičiti se irskošću jer je to glas koji je potlačen – a to je kao da slušamo Shanea.“

Međutim, kad se Shane MacGowan pojavio s Poguesima u toj čarobnoj sinergiji irske tradicionalne glazbe i londonskog punka, nisu u Irskoj naišli na odobravanje jer su „izdali irsku tradiciju“. Shane MacGowan tada je u domovini smatran svojevrsnom herezom, da bi s vremenom, od autsajdera, postao nacionalni junak. Irska mu je priredila pravu svečanost povodom 60. rođendana.

U Nacionalnoj koncertnoj dvorani u Dublinu, dupkom punoj, Shane je bio u invalidskim kolicima, ali radostan. Čestitati su mu došli Nick Cave, Johnny Depp, Sinéad O’Connor, Clem Burke iz Blondieja, redatelj Neil Jordan, predsjednik Sinn Féina Gerry Adams… No, pravi ushit nastupio je kad je irski predsjednik Michael D. Higgins uručio Shaneu posebnu nagradu za životno djelo kao priznanje za doprinos umjetnosti pisanja pjesama. Među ostalim, Shaneu je to značilo i politički – što mu je država službeno odala priznanje.

Sjajno je Shanea opisao na toj proslavi Nick Cave:

„Postoji univerzalnost Shaneovog pisanja, razumijevanje zajedništva kojem nema premca među njegovom generacijom autora. Čini mi se da piše priču naših života. Unutar velike ljubavi koju ima prema čovječanstvu, njegovi stihovi imaju izvanrednu pjesničku snagu – ne samo za marginalizirane i one na dnu – već za sve ljude. Nema pretencioznosti, sve je autentično, pa i glazba koja ih prati, i jedinstven način na koji ih pjeva. Piše ravno iz srca, ali s pravim zanatom i vještinom te pri tom dotiče sve ljude. Veliki je tekstopisac naše generacije.“

Autor Richard Balls ne zaboravlja širi kontekst utjecaja Shanea MacGowana – ne samo na autore i pjevače:

„Shaneovi su stihovi živopisni i stvarni. Smrt, nasilje, krivnja vire iz svakog ugla, a sumnjivi likovi nastanjuju zapuštene ulice i barove. Stoga ne čudi što je njegova glazba bila tako privlačna mnogim glumcima: Johnnyju Deppu, Mattu Dillonu, Matthewu McConaugheyju, Robertu De Niru…“

Pri kraju zaista fascinantne biografije Divlja odanost, Richard Balls još jednom ističe Shaneovu ulogu u kulturi Irske i irske dijaspore:

„Legenda zbog koje je irska glazba postala cool i zbog koje je irska dijaspora ponosna na svoje nasljeđe. Neki bendovi koji su se proslavili kad i Poguesi pozirali su na luksuznim jahtama i prigrlili etos yuppieja, ali Shane je predstavio naličje Engleske iz osamdesetih stvarajući pjesme koje su bile okrutne i nasilne. Likovi iz njegovih stihova povraćali su u crkvama, ležali ispred vrata bez novčića u džepu ili su ih proganjale slike iz rata. Inspiraciju je crpio iz stare Irske, a u pjesme je stavljao one teme o kojima se nekoć pisalo u školskim zadaćama. Potaknuo je tako interes za irsku glazbu i promijenio način na koji mnogi doživljavaju Irsku. Spajajući bogatstvo njezine kulture i nasilnih previranja s buntovničkim duhom punka, otvorio je vrata zemlje u kojoj mnogi njegovi fanovi nikada nisu ni bili.“

O dvjema godinama prije njegove smrti (2023.) Richard Balls u biografiji piše:

„Inzistira na operaciji koja će mu vratiti pokretljivost i neovisnost, a blok za pisanje uvijek mu je pri ruci. Shane MacGowan još nije gotov… Ipak, on je čovjek ekstrema, a njegova vatrena ‘divlja odanost’ doživotna je – baš kao i njegova ljubav prema piću.“

Tada već nekoliko godina Shane nije stajao na nogama. Dane je provodio u fotelji, pogleda zalijepljenog za voljeni televizor. Njegovatelji su ga odnosili u krevet i vadili iz njega. Njegova fizička slabost rastužuje one koji ga poznaju.

Ann Scanlon, međutim, vidi dalje od njegovih nedostataka:

„Puno je ožiljaka na njegovu tijelu od svih tih godina i ljudi su se uvijek fokusirali na njegov fizički izgled, čak i u tim prvim danima… Ali ja ga ne doživljavam tako. On je božansko biće. Gerry O’Boyle kaže da je poput križanca skladatelja Turlougha O’Carolana i svetog Franje. Možda mislite da je to pretjerivanje, ali doista ga vidim kao irskog Mozarta i svetog Franju koji se bavi ljudskom prirodom. Shane ima taj osjećaj ‘božanskog’, i irsko katoličanstvo mu je apsolutno važno – to je njegova duhovna vertikala.“

P.S. Imao sam sreću – mada baš i ne vjerujem u sreću – uživo gledati The Pogues sa i bez Shanea MacGowana, a i Shanea MacGowana s The Popsima. No posebno sam radostan što sam imao s njim ekskluzivni intervju, i to ne bilo gdje, nego u Londonu, u kultnom kafiću Filthy McNasty and Whiskey Café. Nažalost, odavno ga više nema – novi vlasnik, nova shema.

Ali te je 1998. Whiskey Café imao status mjesta u koje su dolazili umjetnici raznih profila. Pisci i pjesnici čitali su svoja djela dok su se točili whiskey i pivo. Shane je bio redoviti gost, a zbog njega je tamo zalazio i Johnny Depp. Mladi Peter Doherty (The Libertines) nije bio samo gost – kafić mu je jedno vrijeme bio i dom. Spavao je negdje pri vrhu, ali nije poznato je li mu se znala pridružiti Kate Moss. Doherty je usluge spavanja plaćao – čišćenjem lokala.

Umjesto u 20:00 sati, kako je bilo dogovoreno, Shane se pojavio u 22:00, ali bio sam sretan da je uopće došao.

Autoru knjige, Richardu Ballsu, jednom je prilikom Shane usred razgovora u nekom pubu zaspao – samo bi se srušio na stol i zaspao.

No kad sam ga ja ugledao, vidio sam Shanea svježe obrijanog, ali s grašcima znoja po čelu. Ostavljao je dojam čovjeka koji svakog trenutka može pasti u nesvijest. Uplašio sam se svojski, ali on je tako divno biće, umjetnik, da je moja zabrinutost brzo popustila.

Isticao je svoju irskost, nije zamjerio Poguesima što su ga neko vrijeme izbacili iz benda. Obožava gledati televiziju i to mu je osnovna dnevna aktivnost. I danas voli Sex Pistolse, a u Whiskey Café dolazi jer je dobar s vlasnikom i voli piti u toj atmosferi.

Voli i westerne Sergia Leonea i, naravno, Clinta Eastwooda.

Vrijeme intervjua nije bilo ograničeno, ali ja sam ga namjerno skratio, zbog već spomenutog straha za njegovo zdravlje.

Kad je koji tjedan kasnije sletio u Zagreb i prošao pasošku i carinsku kontrolu na aerodromu, znate što je prvo izgovorio?

Izgledao je lošije nego u Londonu, a pitao je:

„Koliko košta martini u ovoj državi?“

Martini (s ledom i limunom) tada mu je bio omiljeno piće – samo ne u onako malim količinama kao James Bond.

13 poglavlja: Mali čovjek, Shane O’Hooligan, King of the Bop, Pogue Mahone, Farewell to New York City Boys, Straight To Hell, St John of Gods, Sayonara, Lonesome Highway, Back In The County Hell, Wandrin’ Star, Divlja odanost i The Parting Glass.

Nakladnik: Rockmark d.o.o., Zagreb

Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2025.

Jezik: hrvatski

Glavni urednik: Krešimir Blažević

Stranica: 303

Originalno objavljeno 2021. na engleskom jeziku u Ujedinjenom Kraljevstvu u izvornom naslovu A Furious Devotion:The life of Shane MacGowan u nakladi Omnibus Press of 14-15 Berners Street, London W1T3LJ, England