Cinkuši u Močvari - glazbeni delirij za kraj zime
Cinkuši su donijeli je pravu „feštu“ na jedan običan, radni utorak u zadnjim danima zime.
„Sretan Božić!” – moglo se u šali čuti prije početka koncerta u Močvari koja je postala već uobičajeno mjesto glazbenih tuluma Cinkuša, inače održavanih između Božića i Nove godine. Nije Božić, ali uskoro jest prvi dan proljeća, što se itekako osjetilo u zraku.
Cinkuši u Močvari
Odmah na početku koncerta bilo je jasno da ovaj sastav, koji postoji već gotovo trideset godina, ima svoju stalnu, generacijski i stilski šaroliku, ali prilično entuzijastičnu publiku. Takva slika dobro dočarava značenje imena sastava kao „zvona koje prati ljude od njihovog rođenja pa sve do smrti“.
Ritual prijelaza u režiji Cinkuša
Na prvo „zvono“ glazbe, koja je doduše počela tek nekoliko minuta prije stupanja članova benda na pozornicu, publika se počela okupljati u dvorani. Atmosfera se prije koncerta vrlo polagano zagrijavala, ali u trenutku početka svirke već je došla do vrelišta i tako je (s manjim iznimkama u obliku neizbježnih energetskih padova), bilo do kraja dvosatnog koncerta. Užarena atmosfera stvorena glazbom i plesom (a usko povezana i uz alkoholni delirij u publici i na pozornici) dobro je podsjećala na proslave rituala prijelaza: rođendanske i svadbene zabave.
Cinkuši u Močvari
Takav prizvuk tradicijskog konteksta ujedno je pojačan i onim drugim, koji je svakako jednako jak: rockerski. Još od devedesetih godina, kada je etno glazba nastajala u opusima Lidije Bajuk, Dunje Knebl i grupe Legen, zadržala se nit poveznica etno glazbe uz rock glazbeni izričaj – ne samo glazbenim sredstvima, već i svjetonazorom. Punk-folk, etno-rock, sve su etikete često nalijepljene na glazbu Cinkuša – i to ne bez razloga.
Cinkuši u Močvari
Prizvuk tradicijskog konteksta ujedno je pojačan i onim drugim, koji je svakako jednako jak: rockerski
Osmeročlani sastav te je večeri odisao dobrim duhom, no i suptilnim kontrapunktima koji su išli u nešto drugačijim smjerovima (da ne pišem: glazbenim nesuglasicama). Kontrabasist Tihomir Kruhonja, gitaristi Nebojša Stijačić i Mirko Radušić bili su vrlo dobro ugođeni te su išli u smjeru klasičnog zvuka ‘etno-rock-fešte’ Cinkuša, dok su trombonist Nikola Santro, usni harmonikaš Krešo Oremuš, mandolinistica Natalija B. Radušić i violinist Marko First, iako ništa manje usklađeni s ostalima, nastojali glazbeni izraz malo „osloboditi“ raznim solažama i improviziranim uvodima.
Cinkuši u Močvari
Tijekom koncerta čuli smo pjesme sa svih njihovih pet samostalnih albuma. Sjajni medleyji poput onog pjesme „Recept“ i „Mamica su štrukle pekli“ ili pak akorada „Hit the Road Jack“ kao uvertire „Kaderaškom drmešu“, dobro su povezivali pjesme. Iako su postojali i slabiji momenti večeri, Cinkuši su svojim uhodanim nastupom i veselom energijom, kao i brojnim hitovima, dobro pokretali publiku (barem, i naročito, njene prve redove). To primjerice dobro sažima punkerska poskočica „Huja Brija“, na koju je publika glasno izvikivala glazbene odgovore – „Huja brija, huja haj!“
Cinkuši u Močvari
Kroz razgovor i čitajući, shvatila sam da koncerti Cinkuša najčešće prate slični raspored, a u nedavnom intervjuu članovi sastava izjavili su da se “zna što se na koncertima dobiva od Cinkuša” (Jutarnji.hr). Ipak, mene su uspjeli iznenaditi. I to primarno svojom inovativnošću u obradama tradicijskih pjesama, koje ne samo da osluškuju njihovu primarnu, duboko upisanu ideju, već je i transformiraju u nešto što je danas relevantno (drugim riječima, moderniziraju je – što i jest cijela poanta etna, ali i uvijek promjenjive tradicijske glazbe) – dobro čujno u glazbom dočarana dva karakterna lica skladbe „Grad se beli“.
Cinkuši u Močvari
Iznenađujući i inovativni
Iznenađujuća i inovativna je ustvari sama srž onoga što ovaj bend predstavlja na današnjoj sceni, kao jedan od rijetkih koji nastavlja svoju, ali i našu, glazbenu tradiciju. Cinkuši, ti „suvremeni čuvari hrvatske narodne baštine“, na uši, ali i usne stotine ljudi izvlače najčešće zaboravljene tradicijske pjesme. Publika ih na njihov poziv ekstatično pjeva, čak i u višeglasju! Takav je bio primjer zadnjeg (od brojnih) biseva, a capella pjesma „U gori raste zelenbor“, koja zaokružuje zadnji album Krava na Orehu (2017.).
„Stvar koja će jednom biti himna, a naša već je!“
Cinkuši u Močvari
Unatoč razlici u godinama, kao i svim drugim ljudskim razlikama prisutnim u publici – svi su usklađeno s Cinkušima pjevali; plesali su, i to poskočicama, ali i modernim stilovima karakterističnim za klupsku scenu – pili, družili i veselili se. Kako i ne bi, dok na pozornici nastupa sastav koji se u par sekundi može strmoglavo (ponekad prestrmoglavo) zaletjeti iz lirskih međimurskih popevki do drmeša – pomalo mutnim prijelazima, u kojima je sastav „vodio“ sjajan bubnjar Marko Meštrović, koji je neumorno nosio stabilnu pokretljivost glazbenog izraza. Nesavršenosti je bilo, osim u prijelazima, i u ozvučenju.
Cinkuši u Močvari
Ipak, njih su zasjenile brojne vrline, poput izvrsnih recitacija Mirka Radušića i groova na basu Tihomira Kruhonje, kao i općenito zajedničko, zaista demokratično sviranje i pjevanje Cinkuša, koje je stvorilo stvaran osjećaj zajedništva.
Sastav koji se u par sekundi može strmoglavo (ponekad prestrmoglavo) zaletjeti iz lirskih međimurskih popevki do drmeša
Cinkuši u Močvari
Gdje me sve to ostavilo? Pod dojmom, ali s pitanjem – kuda i kamo tradicijska glazba „u modernom ruhu“ treba poći? Ide li hrvatski etno u smjeru zajedničkog muziciranja, plesa i opijanja, punkerske anarhije i rock n’ roll „divljanja“ ili pak improvizacije s naznakama jazza i pojedinačnih statementa članova benda? Kamo god da ide – bitno je da ide, da se izvodi i širi se glazbenom scenom današnjice, koja se sve više udaljava od vrijednosti koje tradicijska glazba u sebi nosi. Možda je odgovor negdje na tragu Krležinih stihova, uz koje su Cinkuši osobno vezani, a koji „vele“:
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Cinkuši u Močvari
