Reprezentativan kulturološki hommage

Čudno je kako danima ne nalazim rješenja, ne znam završiti skicu, a onda jednog lijepog dana odsviram tu skicu nekome i kada dođem do kraja i dalje nemam ništa napisano, improviziram ono što mi nedostaje, možda zato da onomu koji me sluša pružim cjelovitu sliku, i tada odjednom pronađem ono što sam dugo tražio!

Blagoje Bersa
(ulomak iz dnevničkog zapisa 8. prosinca 1905., Dnevnik i uspomene,
prir. Eva Sedak i Nada Bezić, HGZ, 2010.)

Misao o trenutku u kojemu će se sve zvijezde poklopiti nije ništa doli utopijska misao. Umjesto „jednog lijepog dana“, koji i u Bersinu citatu nosi jasnu dozu ironije, stajao je (i još uvijek traje) proces pomnog muzikološkog razotkrivanja koje je jedino u stanju pomiriti prošlost s budućnošću. Potraga za cjelovitom slikom Blagoja Berse i Dore Pejačević u kontekstu hrvatske glazbene kulture bila je dugotrajna, ali je rezultirala razumijevanjem i prepoznavanjem dvoje umjetničkih osobnosti kao najznačajnijih predstavnika glazbene moderne u hrvatskom kulturnom kontekstu. Paralelno s tom potragom sve je detaljnije potvrđivano njihovo mjesto u europskim i svjetskim razmjerima.

Svijest o značaju njihova skladateljskog opusa i kulturnog utjecaja u valovima je dolazila i prolazila, ali nikada nije nestala. Ono što je toj svijesti čija je vatra desetljećima tinjala među strukom nedostajalo, bila je snaga sveobuhvatne kulturološke revitalizacije. Čast svim glazbenicima raznovrsnih struka koji su održavali vatru živom, no ona se u pravom smislu rasplamsala zahvaljujući obuhvatnim izdavačkim poduhvatima na ulasku u novi milenij. Kvalitetno suvremeno notno izdanje, koje će pratiti kvalitetna snimka izvedbe djela, temelj je spomenute revitalizacije, a ključan korak u ostvarenju toga došao je upravo iz muzikološke struke.

Opravdano je, stoga, zaključiti da je zahvaljujući Muzičkom informativnom centru i Hrvatskom glazbenom zavodu, koji su se prihvatili studioznog zadatka priređivanja suvremenih notnih izdanja glazbenih djela Dore Pejačević i Blagoja Berse, postavljena čvrsta konstrukcija koja će omogućiti kontinuirano „otkrivanje“ glazbenih opusa dvoje skladateljskih ikona hrvatske kulture.

Slikarstvo je pohranjeno u Spremištu koje se nalazi u našoj zajedničkoj, ukupnoj duši. Svi načini nanošenja boje, svi zanatski trikovi, sve ‘novo’ i sve ‘staro’ postoji u tom Spremištu oduvijek i zauvijek, bezvremeno, i postojat će sve dok je te zajedničke, ukupne duše, tj. čovječanstva. Prvi slikar sadržavao je već u sebi sve slikare koji će se pojaviti nakon njega, baš kao što onaj koji se ovaj čas rađa sadrži u sebi sve one koji su mu prethodili.

Lovro Artuković
(preuzeto iz teksta Tulumi Lovre Artukovića u interpretaciji Leonide Kovač,
objavljenog na portalu ideje.hr, 4. svibnja 2024.)

Bezvremenost koju slikar i grafičar Lovro Artuković prepoznaje u temeljima ukupnosti umjetničkog izražavanja lako je iz slikarstva prenijeti u bilo koju drugu umjetnost. Svi mi posežemo u to isto „Spremište“, ali je pitanje s kakvim ćemo rezultatima izaći na svjetlo dana.

U novije vrijeme dvije su institucije, Hrvatska radiotelevizija i Hrvatsko društvo skladatelja, udružile snage u realizaciji hvalevrijednog izdavačkog projekta čija je misija očuvanje i promocija vrhunskih djela hrvatske glazbene baštine, kako onih koja su već zaslužila status antologijskih djela hrvatske glazbe, tako i djela novijeg datuma koja će se, prema pretpostavci izdavača, u tu antologiju tek upisati.

Od pokretanja edicije Ligatura 2023. godine (HRT i HDS/Cantus) objavljeno je pet diskografskih izdanja – Osluškivanja sa zborskim djelima Srećka Bradića, Frane Paraća, Anđelka Klobučara i Stanka Horvata, dvostruki autorski album Srećka Bradića (Requiem i Stabat Mater), Pasija Berislava Šipuša, autorski album Frane Paraća (Carmina Krležiana i Missa Maruliana) te Distopija s orkestralnim djelima Olje Jelaske, Mladena Tarbuka, Krešimira Seletkovića i Mirele Ivičević. U svakome od ovih projekata izvođačku okosnicu činili su ansambli HRT-a.

Šesti projekt u tom nizu su Odrazi moderne, izdanje snimljeno 2024. i promovirano početkom 2025. godine zajedno s Distopijom. (HRT i HDS/Cantus). Time su dva izdavačka organizatora u središte pozornosti odlučili staviti orkestralna djela hrvatskih skladatelja u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.

Jedna od najvažnijih zadaća Simfonijskog orkestra HRT-a, kao i ostalih glazbenih ansambala pod okriljem nacionalne radijsko-televizijske kuće, jest njegovanje, predstavljanje i poticanje hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. Odnosi se to jednakomjerno na područja skladateljstva, izvodilaštva i izdavaštva, triju stupova koji drže platformu održivosti glazbene kulture u okrilju širega društvenog konteksta. U svoju knjigu snimanja kao najnoviji projekt upisali su dva djela oko kojih je struka složna da je riječ o bezvremenim djelima hrvatske glazbene kulture. Odrazi moderne donose snimke simfonijske pjesme Sunčana polja Blagoja Berse i Simfonije u fis-molu Dore Pejačević u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Ivana Repušića.

Slikar uzima iz Spremišta ono što mu treba ili ono do čega svojom sposobnošću može doći i to iznosi na svjetlo jedinstvenog trenutka u kojemu živi. O tome jedinstvenom isječku vremena i o samom slikaru ovisi što će iz Spremišta izać i kako će biti upotrijebljeno, kako će se materijalizirati u Slici.

Lovro Artuković
(preuzeto iz teksta Tulumi Lovre Artukovića u interpretaciji Leonide Kovač,
objavljenog na portalu ideje.hr, 4. svibnja 2024.)

Poput Artukovićeva slikara, i Bersa i Pejačević posegnuli su u svoje Spremište u potrazi za umjetničkim odrazom vlastita bića, kao i odrazom vremena u kojemu su živjeli i stvarali. No, isto to čine i izvođači svaki put kada ulaze u interpretaciju djela. Kada je, k tomu, riječ o djelima koja smatramo antologijskim dostignućima – poput Sunčanih polja koja su postala jedno od najizvođenijih i najprepoznatljivijih orkestralnih djela hrvatske glazbene literature (ujedno su zvučni motiv aktualne televizijske najave nove koncertne sezone Simfoničara, kao i uvodne špice radijskog ciklusa Putovi hrvatske glazbe) te Simfonije u fis-molu, koja se etablirala kao vrhunsko ostvarenje „klasičnog“ simfonijskog stvaralaštva hrvatskih autora (pa ako i nije kronološki prva, nedvojbeno je prva u značenjskom smislu) – utoliko je izvođačev zadatak zahtjevniji i izazovniji.

Nisu stoga Odrazi u zlatu Lovre Artukovića slučajno odabrani kao vizualni motiv diskografskog izdanja naslovljenog Odrazi moderne. Zajednička je to zasluga urednice izdanja muzikologinje Srđane Vrsalović i kustoske suradnice Karle Pudar, što je donijelo potencijal buđenja raznih asocijacija i uspostavljanja raznih poveznica. Zlato je jedan od najcjenjenijih plemenitih metala čija boja i sjaj odzvanjaju u teksturama partitura Berse i Pejačević. Budući da je „glazbena moderna“ kao stilski pojam i filozofska misao zapravo duboko individualizirana, tako dvoje skladatelja na sasvim osobit način odražavaju u svojim djelima „duh vremena“. Boja zlata bogata je nijansama, a jačina njegova sjaja ovisi o kutu gledanja, no i jedna i druga karakteristika podrazumijevaju nestalnost koja prožima svaki segment Artukovićeve slike. Svaka nova izvedba antologijskih djela, kao što su ova Berse i Pejačević, hrabro se hvata ukoštac s nestalnošću doživljaja koji je odraz novoga ili barem drukčijega interpretativnog uvida.

Izvedbe koje na diskografskom izdanju Odrazi moderne nudi Simfonijski orkestar HRT-a krasi ozbiljnost pristupa cjelokupnoga orkestralnog tijela, kao i svakoga njegovog nutarnjeg segmenta u pogledu orkestralnih dionica ili solističkih istupa. Kroz čitav proces uranjanja u partiture vodio ih je Ivan Repušić, trenutno najaktivniji hrvatski dirigent na europskim pozornicama. Primjenjujući studiozan analitičko-sintetički pristup Repušić je kreirao interpretaciju visoke kvalitativne razine, dobivši od Simfoničara i kontrolu nad cjelovitošću izvedbe i minuciozan tretman detalja kakve u sebi sadrže ova djela pripadna izričaju glazbene moderne.

Izvedbe su snimili 2023. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, Simfoniju početkom, a Sunčana polja krajem navedene godine koja je za oboje skladatelja nosila obljetničku oznaku – 150 godina od Bersina rođenja i 100 godina od smrti Dore Pejačević. Istaknuti treba izvrsnost snimke koju potpisuju tonski snimatelj Božidar Pandurić, nova mlada snaga u ovome poslu Lovro Stipčević i glazbenik velikoga iskustva i prepoznatljive kvalitete Krešimir Petar Pustički kao glazbeni producenti, pri čemu je Lovro Stipčević zaslužan i za mastering albuma. Zvučna slika koju slušatelj dobiva ujednačena je i izražajna u pogledu svih izvedbenih finesa.

Da bi izdanje bilo potpuno, prigodnim tekstom u programskoj knjižici popratio ga je muzikolog Davor Merkaš napisavši izvrsnu mini-studiju povijesnog konteksta nastanka, recepcije i percepcije Bersinih Sunčanih polja i Simfonije u fis-molu Pejačević. Pitak i poetičan tekst sadržava sve što je potrebno znati o važnosti ovih glazbenih djela u hrvatskoj kulturi, uz prožimanje zgodnim poveznicama i usporedbama, čak i maštovitom vizijom o susretu skladatelja koji „prolaze jedno pored drugog ne primjećujući se“. Doista, nisu se nikada susreli, ali njihovi opusi i životni putovi, koliko god bili različiti, svjedoče o mnogim „dodirima“ po putanjama glazbene moderne.

Često u sjeni ostanu oni „ostali“ koji svojim specifičnim zadaćama doprinose uspješnosti finalnog proizvoda. Tekstove u knjižici je lektorirala Darija Šćukanec, prevedeni su, dakako, na engleski jezik za što je zaslužna Maja Karajković Jakir, a pregledno, čitljivo i nijansama prikladno likovno oblikovanje izdanja potpisuju Ana Nikolić Baće i Emil Šimik (Econik d.o.o.). Uz već spomenutu urednicu izdanja, Srđanu Vrsalović, treba spomenuti i Ivanu Kocelj (HRT) i Mariju Saraga (HDS/Cantus), koje urednički oblikuju cijelu ediciju Ligatura, u čijem je okrilju objavljen i ovaj album.

Odrazima moderne dobili smo reprezentativan domaći proizvod koji služi na čast svima koji su sudjelovali u nastanku ovoga diskografskog izdanja. Nije riječ o prvim niti o jedinim snimkama ovih djela, no Sunčana polja Blagoja Berse i Simfonija u fis-molu Dore Pejačević ovim su diskografskim projektom dobila izvedbeno kvalitetan, organizacijski promišljen i kulturološki vrijedan dokument koji hrvatska glazbena i diskografska kultura mora imati.

Ono što bi trebalo slijediti, kako ovo tako i ovome slična izdanja, jest promišljena i ciljana promidžbena kampanja. Dokumentirati je nužno, ali „živjeti“ je jedino održivo.

Ne uspijemo li ih priopćiti, odnosno zasaditi u plodno tlo velikih duša, tisuće misli koje nam dođu i prođu u svim životnim situacijama umiru kao zrno sjemena koje padne na kameno tlo.

Dora Pejačević
(ulomak iz pisma Rosi Lumbe Mladota, 22. srpnja 1920.,
Domagoj Marić, Dora Pejačević – životi i svjetovi, Školska knjiga, 2023.)

_______________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a