Majstor od riči – na Karibima bez pirata i Johnnyja Deppa

Kako se Gibonni našao na Karibima? I kako je došao do svoje prve knjige – zbirke pjesama?

Bandire potonulog carstva – Gibonni

Gibonni ekskluzivno za Glazbu.hr, u razgovoru s Antom Batinovićem, govori o svojoj prvoj zbirci pjesama, prvotno objavljenoj u Portoriku, na izravni poticaj pjesnika, sveučilišnog profesora književnosti i urednika u uglednoj nezavisnoj izdavačkoj kući Isla Negra – Carlosa Roberta Gomeza Berasa.

Ovih dana i kod nas je objavljena hrvatska verzija knjige pjesama velikoga pjesnika i kantautora, u izdanju Dallas Recordsa. Kako Gibonni gleda na pjesmu u različitim medijima – od nastanka uz gitaru ili klavir, preko aranžmana, video spota i konačno koncertne verzije? Ovdje, u knjizi, njegove su pjesme potpuno ogoljele, samo na knjiškom papiru.

Karipski pjesnici, sveučilišni profesori i urednici iz Isla Negre znaju da je Gibonni velika kantautorska pop-zvijezda, ali ga tretiraju, poimaju i uzdižu prije svega – kao pjesnika. I kao pjesnik, eto, Gibonni je konačno dobio svoju prvu knjigu pjesama. Na poticaj pjesnika s Kariba!

Netko bi možda pomislio da je Gibonni boravio na Karibima putevima pirata s Kariba. Ne – radio je s Gomezom na prvoj knjizi pjesama Zastave potonulog carstva.

Isla Negra je portorikanska nezavisna izdavačka kuća osnovana u San Juanu 1992. godine, s ciljem širenja karipske alternativne književnosti. Nastoji objavljivati i širiti literaturu proizvedenu na Karibima, o Karibima i od strane Kariba. I formom i sadržajem predstavlja “nepredvidivu” alternativu često “predvidljivoj” kanonskoj književnosti. Danas su se ovom projektu pridružili i drugi pisci iz Latinske Amerike i Europe, proširujući uredničke horizonte.

Uvrštavanje Gibonnija u ovu uglednu kuću iznimnog kulturološkog značaja stoga i nije neko čudo, kao ni pristanak samoga Gibonnija, koji inače obožava Gabriela Garcíju Márqueza i Jorgea Luisa Borgesa. Najzaslužniji za ovo prvo, originalno, izvorno “karipsko” izdanje Gibonnijeve knjige pjesama je Carlos Roberto Gomez Beras – pjesnik, sveučilišni profesor i urednik Isla Negre. Objašnjava:

„Preveli smo Gibonnijevu poeziju i želimo je predstaviti diljem Južne Amerike jer, mislim, osim što je glazbena zvijezda – Gibonni je baš pravi pjesnik!”

Tako je knjiga Gibonnijevih pjesama na španjolskom jeziku već uvrštena u Sveučilišnu knjižnicu Dominikanske Republike, a plasirana je i na tržište zemalja španjolskog govornog područja (Meksiko, Argentina, Čile…), pa čak i među hispansko stanovništvo u SAD-u, naročito na Floridi.

Promocija ove originalne “karipske” knjige održana je prošle godine u hvarskom kazalištu. Posebno dirljiv trenutak bio je kada je puštena audio snimka Marijana Bana kako govori stihove Gibonnijeve pjesme – remek-djela Udica. Osobno nije mogao doći, ali i ovako, bio je to poseban trenutak umjetničkog nadahnuća. Slično je Marijan Ban učinio i s originalom Arsena Dedića Ne daj se, Ines.

Gibonnijeva hrvatska diskografska kuća Dallas Records nije dugo čekala, nego je s velikom pažnjom i domišljatošću (glavni urednik Dario Draštata) priredila bogato hrvatsko izdanje. Na omotu imamo naslov Bandire potonuloga carstva i Banderas de un imperio hundido – knjigu koja sadrži 31 Gibonnijevu pjesmu na hrvatskom, španjolskom i engleskom jeziku. Tri su pjesme originalno napisane na engleskom jeziku.

Struktura zbirke podijeljena je u dvije cjeline – Kosti i Koža.

U Kostima su pjesme: My Brother Cain, Vesla na vodi, Udica, Pijesak nošen vjetrom, Božjom voljom, svojom voljom, Vrata moje sestre, Nije tajna, Ma terra, Kad mi nebo bude dom, Bella figura, bella pitura, …(The End), Sve će biti k’o nekada, Posoljeni zrak i razlivena tinta, Drvo, Kids in uniform i Hey Crow.

U drugom dijelu, Koža, nalaze se pjesme: Nisi više moj bol, ‘Ko si da si, Žeđam, Svi moji punti kad se zbroje, Kad sam nasamo s njom, Mirakul, Brod u boci, Šta će meni moja dica reć, Tajna vještina, Gdje to piše, Libar, Anđeo u tebi, Judi, zviri i beštimje, Ako me nosiš na duši i Lažu fotografije.

Potom slijede prijevodi na španjolski, kao u „karipskom originalu“, i prava mala impresivna galerija slika akademskog slikara Mladena Čilića, nadahnutih Gibonnijevim pjesmama. Na kraju se nalazi književni osvrt Claudije Vila Moli, pjesnikinje, profesorice i magistrice komparativne književnosti iz Čilea.

Na samom kraju nalazi se i veći esej o poeziji i glazbi Zlatana Stipišića Gibonnija, potpisan od portorikanskog pjesnika i profesora komparativne književnosti Efraína Sáncheza Trinidada, koji naglašava:

„Gibonni se suvereno kreće između poezije i glazbe na vrlo prirodan način.”

Kao pjesnik i kantautor, za mene tu nema nikakvih dilema ni problema oko toga što je on i kako je on – kako se kreće. On je jedno i drugo. Može biti odvojeno, a ako nije – opet nema nikakvih problema. Kad čitam Udicu, onda uživam u tim njegovim ričima i uopće mi ne treba ni pomisao na Udicu s muzikom i pjevanjem, ili gledanje video spota u mračnim morskim dubinama.

Ili kad slušam Marijana Bana, onda mi ne treba ni Gibonni, ni video, ni koncertna izvedba. Niti sam ikad razmišljao o tome, nego tek ovih dana opet se pojavljuje ono staro: pjesnik ili kantautor, pjesma pjevana ili gola na papiru?

Naravno, bilo je najlogičnije da priupitam Gibonnija o svemu tome, a prije svega – o tome kako je uopće došlo do toga da mu knjigu objave u Portoriku:

„Portorikanski profesor književnosti, pjesnik i urednik izdavačke kuće Carlos Roberto Gomez Beras – tko zna kako – došao je do mojih pjesama na engleskom jeziku i to ga je jako zaintrigiralo, i za one druge pjesme. Odmah je smatrao da ih treba objaviti u knjizi.

I kad smo se složili, nastao je naš dvogodišnji mukotrpni rad na prijevodima. Mučili smo se jer su sve moje pjesme nastale uz glazbu. Kada tako čuješ pjesmu, ona ostavlja jedan dojam, a kad je vidiš golu na papiru, to je sasvim druga stvar. Mislim i da se pjesma koji put izgubi u prijevodu.

Imao sam dobro iskustvo radeći s Francuzima – njima su sve moje pjesme na francuskom bile dobre – pa sam polagao nadu u mediteranski duh koji je dosta blizak Karibima i Latinskoj Americi. Polagao sam nadu da ćemo se prepoznati… Pa, hvala Bogu – tu smo, jesmo!

Jedino sam ja ostao šokiran kad je naletio nekakav njihov uragan, pa su jedno vrijeme sve komunikacije sa svijetom bile u prekidu. Ničega – ni pošte, ni aviona, ni telefona… To kod nas ipak nikad nisam doživio.“

No, Gibonni – kako je tvoja knjiga prošla u javnosti, pa i na tržištu, mada je općenito nezahvalno i spominjati poeziju, pjesnike i tržište knjiga?

„Danas je puno teže govoriti o uspjehu jer ga je teže definirati nego prije 40 godina. Danas imamo toliko kanala kojima se uspjeh mjeri da ne želim o tome razmišljati.

Meni je uspjeh što je zbirka izašla u tako velikom broju zemalja i što se našla u rukama osobe koju zanima i koja je čita. Na sajmu knjiga u Guadalajari u Meksiku, u Dominikanskoj Republici među studentima književnosti – bila je istaknuta i uvrštena u poseban izbor.

Iz moje perspektive, projekt je prošao super. A u njihovim medijima koji prate pisanu riječ – knjiga je imala dobre recenzije.“

I sad ono što se nakon ove zbirke ponovo javlja kao pitanje: pjesma na papiru, pjesma s glazbom, pjesma na videu i pjesma na koncertu. Pjesnik – kantautor?

„Moj prvi dojam kad je pjesma gola, tj. kantautorska pjesma koja uz klavir ili akustičnu gitaru najprije ima melodiju i tekst. Sljedeća forma je aranžman, gdje je cilj da pjesma još nešto dobije na vrijednosti – ali se u tome zna nešto i izgubiti, pogotovo na intimnosti. Čim radiš s bandom, tu ima ‘autorskog kockanja’.

Zatim imamo video – i tu nastupa umjetnost koja donosi viziju redatelja, koja nije ista kao i tvoja. Nekad zna prikazati pjesmu agresivno, a nekad (što je još gora varijanta) ispadne neka šećerlama koja nema veze s pjesmom i što ti uopće nije bilo na pameti kada si je pisao.

Svaki put kada se pojavi novi suradnik – on nešto donese svoje, ali i odnese svoje.”

„Što se tiče autora, kantautora i zbirke pjesama kao što je ova – ona te, na neki način, kao autora amputira. Jer skidaš glazbu. A kad uzmeš glazbu – nisi uzeo malo, uzeo si cijelu atmosferu.

Glazba i tekst su kao slika s okvirom i zidom. Ako skineš sa slike okvir i skineš je sa zida – što zapravo ostaje?

Ali ja se još nisam prestao igrati – i mislim da je to dobro za mene, jer ne možeš si dozvoliti da uđeš u klišej. Treba se igrati.

A što se tiče pjesme na koncertu – to je jedan od razloga zašto se uopće ovim bavim. Na pozornici si i imaš reakciju svake sekunde – i to je nešto što druge grane umjetnosti nemaju. Odmah vidiš – je li dobro ili nije.”

P.S.
Nekad davno, neuki novinar zapitao je teksaški rock/blues trio ZZ Top:
„Jeste li vi rock ili blues bend?”
Tri kauboja s gitarama odgovorili su mu:
„Da!”

Tako bi možda vrijedio i odgovor “Da!” ako se netko pita – je li Gibo pjesnik ili kantautor.