Je li na pomolu nova ljubav publike Amadea?

Prije kiše, koja je narednog jutra dobrano umila užareni i sparni Zagreb, trojac mladih gitarista okupljenih u Triju Evocación predstavio se publici na Sceni Amadeo.

U sklopu raznolikog programa koji je tek započeo, a protegnut će se gotovo do sredine rujna, ovaj je ansambl bio prvi klasičnoglazbeni sastav na rasporedu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Scena Amadeo, od početaka prepoznata po posebnom ozračju i klupskoj atmosferi, oduvijek je bila prostor susreta i afirmacije domaćih glazbenika i sastava. Upravo su u tom ambijentu mnogi gradili svoj put i publiku, a nedavno preminuli Matija Dedić, redoviti Amadeov gost, bio je jedan od takvih koji je ostavio dubok trag u kolektivnom pamćenju prostora u Demetrovoj 1.

I gitara – bila solo ili u komornom obliku – čest je gost na Amadeu. Već godinama između ovog prostora i gitare postoji obostrana privrženost: mnogi su gitaristi, klasičnoglazbeni i oni iz drugih žanrova, ovdje nastupali i vraćali se, pa tako i ove sezone.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Za mlade članove Trija Evocación, nastup u novoobnovljenom atriju Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja mogao bi se stoga pokazati važnom stepenicom u njihovu umjetničkom razvoju i karijeri. S obzirom na umjetničku ozbiljnost i posvećenost Ivana Šimatovića, Lovre Peretića i Luke Lovrekovića, ne može se reći da to ne zaslužuju.

U kontinuitetu koji Scenu Amadeo već više od dvadeset i pet godina čini mjestom susreta i prepoznavanja, njihov je koncert djelovao poput mosta između tradicije i nadolazeće generacije. Potvrdio je važnost Amadea kao prostora koji, uza svu žanrovsku raznolikost, ostaje vjeran ideji intimnog i neposrednog dijaloga glazbenika i publike. Od Paraća preko Albéniza i Ravela do Piazzolle i Falle, program je otkrivao komornoglazbeno umijeće Trija Evocación te njihovu sposobnost oblikovanja glazbenih narativa obilježenih visokom razinom stilskog razumijevanja i interpretativne dorađenosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Paraćev Diptih

Kao da su i sami osjetili posebnu težinu i simboliku nastupa na Amadeu, glazbenici Trija Evocación posegnuli su za perjanicama sa svojega repertoara. Večer su otvorili hrvatskom glazbom – Diptihom Frane Paraća iz 2009. – čime su jasno istaknuli pripadnost domaćem kulturnom krugu. U njihovoj izvedbi djelo se doimalo prirodnim i logičnim odabirom, gotovo kao da je napisano upravo za njih. Podsjetimo, Paraćev je Diptih skladan za Zagrebački gitarski trio, baš kao i Ruždjakova skladba April is the cruellest month koju članovi Trija također rado izvode.

Paraćeva glazba organski se uklopila u njihov repertoar, potvrđujući da vizija stvaranja i izvođenja izvornoga gitarskog repertoara nastavlja živjeti i s novim generacijama.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Veći je dio programa ipak bio posvećen obradbama. U stvaranju novoga gitarskog repertoara, kao i u pisanju aranžmana, važnu ulogu odigrao je jedan od rodonačelnika zagrebačke gitarske škole, Darko Petrinjak, a upravo njegovi aranžmani u velikoj mjeri ispunili su nastup Trija Evocación: Evocación, Triana i Aragón Isaaca Albéniza, zatim Pavana za preminulu infantkinju Mauricea Ravela, kao i Ples susjeda te Ples mlinara iz baleta Trorogi šešir Manuela de Falle, a u dodatku i Dvořákov Slavenski ples, op. 46 br. 8. Program je dodatno bio obogaćen Piazzollinim skladbama Revirado i Fuga y misterio u obradbi brazilskog gitarista i aranžera Sérgia Assada.

Bijeli čarobnjak

Te je večeri u publici sjedio i sam Darko Petrinjak. Ne samo da je Peretić njegov bivši student na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dok su Lovreković i Šimatović učenici Krešimira Bedeka – koji je također bio Petrinjakov student – što jasno pokazuje kontinuitet učeništva i škole, nego je i sama činjenica da su njegovi aranžmani obilježili program bila dovoljna da se osjeti njegova prisutnost.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

“Bijeli čarobnjak” zagrebačke gitarske škole, utemeljene prije sada već više od pedeset godina, mogao je, sjedeći u atriju i slušajući koncert, biti zadovoljan: nastup Trija Evocación pokazao je da su mnoge njegove vizije – nakon više od četiri desetljeća pedagoškog rada, da ne spominjemo sve ostalo – zaživjele i postale stvarnost.

U međuvremenu, i sami članovi Trija polako ulaze u pedagoške vode: Peretić je započeo voditi klasu na Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu, Šimatović predaje u Zaboku, a Lovreković je asistent na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Očigledno, gitarsko stanje uma, na koje je uvelike utjecao upravo Petrinjak, nastavlja živjeti dalje.

Tišine

Kada bismo napokon pokušali opisati kako svira Trio Evocación, prvo što ostaje u sjećanju nisu same note, nego, možda iznenađujuće – tišine. Neobično, rekli bismo?

No riječ je o tišinama koje nastaju međusobnim slušanjem i doslušavanjem, a koje grade narative odabranih djela gotovo jednako snažno kao i glazba koja zvuči. Drugim riječima: i tišine su gradivne, jednako kao i tonovi. Tišine koje ostaju nakon glazbenog događanja – u kojima emocionalni naboj dobiva svoj odjek i mjesto-vrijeme da se staloži, ili tišine kojima glazbenici u dosluhu koračaju prema sljedećoj glazbenoj epizodi – Trio Evocación izvodi ih izuzetnom kontrolom i osjetljivošću.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Iz tih tišina rađaju se dinamike – fino iznijansirane i osjetljivo oblikovane. One su izvagane i pomno iskontrolirane u međusobnim dijalozima između gitarista, ali i u ukupnoj zvučnoj slici ansambla. Posebno su dojmljive one u donjem dijelu spektra, a otkrivaju jednu od najsnažnijih kvaliteta Trija. Kroz takvu paletu dinamike prirodno izrastaju kantilene, kojih je na programu bilo u izobilju, a članovi ansambla oblikovali su ih nepogrešivom muzikalnošću i profinjenim osjećajem za frazu.

Glazba im lijepo teče

Osjeća se da se odabrani program kroz godine i izvedbe dobro slegnuo, a da se glazbena esencija u potpunosti razbistrila. Glazba im teče lijepo, prirodno i neusiljeno, otkrivajući skladan spoj tehničke vještine i suptilnosti izraza.

Na primjer, u prvom stavku Paraćeva Diptiha Šimatović započinje jednim jedinim tonom, koji polako počinje ispunjavati prostor. Lovreković se nadovezuje, a Peretić gotovo neprimjetno ulazi, tvoreći zajedničku zvučnu tapiseriju. Glazbena se faktura u trenu zgusne, da bi se jednako brzo razrijedila – u valu napetosti i rasterećenja. Kada dođe vrijeme za kantilenu, ponovno kreće Šimatović, dok ga Peretić i Lovreković diskretno podupiru. Kako kantilena raste i razvija se, zvuk se širi, a glazba počinje teći poput prizora na filmskom platnu – glatko, slikovito i gotovo vizualno.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Posrijedi je kultivirano komorno muziciranje, u kojemu se zajednički zvuk oblikuje poput finog tkanja – po sredini gust i stabilan, a a u cjelini prozračan i izbalansiran – s obiljem međusobnog razumijevanja, sudioništva i uigranosti.

Oni se ne gledaju

Na ovim je stranicama, u povodu jednog ranijeg nastupa, već zabilježeno kako se glazbenici tijekom izvedbe gotovo i ne gledaju. Kada je riječ o komornom muziciranju, to može zvučati iznenađujuće. No ako se i ne gledaju, zato se jako dobro slušaju. A upravo u tom “negledanju” krije se njihova kvaliteta: umjesto pogleda, oni osluškuju jedni druge. Iz te pažnje rađaju se nijanse dinamike, ali i izuzetno fina međuigra koja se očituje u nadovezivanju, razmjeni i suptilnom nadoslušavanju među članovima ansambla.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ima li prostora za više? Možda samo zeru više pokazivačkog u nastupu i još jedno zrno bezobrazluka u izvođenju. Na veliku dozu evokacije koju Trio Evocación već nesumnjivo donosi, može se sada dodati i malo provokacije – svjesno upućene prema publici, koja ne bi bila na odmet. I ne bi bila viška. Osim toga, iako izvrsno vladaju tišinom tijekom skladbi, još uvijek slabije koriste pauze između izvedbi. Upravo tu mogu sebi dopustiti više slobode – malo više vremena za predah, za smirenje nakon djela, ali i za priliku publici da ih nagradi onako kako zaslužuju – što je publika Amadea, uostalom, i činila.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Čar sjećanja

Publika Amadea uvijek je bila spremna na duge i trajne odnose. Tko zna, možda je na pomolu i nova ljubav. Vrijeme će pokazati.

Hoće li se ispuniti proroštvo koje nosi njihovo ime? Ni to nam nije poznato. Vidjet ćemo kamo će karijera Trija Evocación dalje krenuti – u zvuku, u repertoaru, u prostoru između tradicije i vlastitih vizija. Mogućnosti očigledno ima, a na njima je da odrede smjer i poduzmu sljedeće korake.

Ako pritom ubace i zrno izvođačkog bezobrazluka, neka im bude – jer i u tome je čar onog što budi “evocación”.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr