Davorin Bogović: „Da, jesam, bil sam divlji klinac. Bolje takav nego da sam bio neka „gljiva“"

Davorin Bogović i Tihomir Fileš govore Anti Batinoviću pred skorašnji spektakl Prljavog kazališta na Šalati o tome kako je nastala rečenica/stih: Moje je ime Davorin Bogović, a sve oko mene je crno-bijeli svijet, zašto izvode Heroes Davida Bowieja, što su to poučne pjesme, o gnijezdu grupe u Dubravi, generacijskom simbolu benda (bez nakane), ulozi tribuna mlade srednje klase protiv svoje volje…

ZAŠTO HEROES DAVIDA BOWIEJA

Ključan je bio rasprodani koncert u jesen prošle godine u zagrebačkoj Tvornici. Kako ste i najavili, izvodili ste pjesme s prva tri albuma i singla Televizori. Međutim, na samom početku započeli ste koncert klasikom Davida Bowieja – Heroes. Bilo je najprije šokantno, a potom ste dobili pljesak. Otkud uopće ideja za taj, u stvari, jako hrabar istup? Najmanje se mogao očekivati David Bowie, prije Rolling Stones ili još prije The Clash?

Tihomir Fileš: Moram priznati da sam tome osobno kumovao. Jer da moje camarade pitate, po njima vjerojatno ne bi svirali ništa što je sporije ili tiše od Nirvane. Drago mi je što je taj naš nastup ovih dana ugledao svjetlo dana u sjajnom luksuznom 2CD+1BR izdanju.

Davorin Bogović: To je bila više Saletova i Filešova ideja. Da se mene pitalo, počeli bismo s Black Sabbath. Ali eto, taj sam dan kasnio na probu i odmah…

Prljavo kazalište u Camdenu/foto: Zoran Veselinović

POUČNE PJESME

Nakon Heroes izveli ste klasike Prljavog kazališta koji nikada prije nisu ili odavna nisu izvođeni uživo, poput ”Televizori”, ”Neki dječaci”, ”Subotom uvečer” ili ”Sretno dijete”. Tu negdje Bogović je rekao s pozornice da je to bilo nekoliko „poučnih pjesama“. Čemu nas to neke pjesme uče? Trebaju li pjesme uopće biti poučne ili jednostavno samo zabavne?

Fileš: Pa ja mislim da Bogović to navodi više onako sarkastično. Ali, mislim da pjesme i nastaju kako bi nekome nešto poručile, usput ga vjerojatno i zabavile. U nekim slučajevima služe kako bi oslobodile višak, uglavnom mladenačke energije. To sigurno. Ali danas smo u sve više slučajeva svjedoci toga kako pjesme postaju i ideološkom vodiljom. Čini mi se i nekom vrstom alata kojim se oblikuje javno mnijenje, pa onda i pojedinačna i kolektivna svijest. Bilo je tako i prije – prisjetimo se samo punka. Danas pak, u svjetlu moderne tehnologije i AI-a, poprima i orwellovske konture.

Bogović: Poučne pjesme? Pa kako koja, poneka je stvarno poučna, ali nekako se danas ljudi najbolje osjećaju kad izvodite pjesme o ljubavi. To je vjerojatno zato što su ljudi željni ljubavi. Čini mi se da je u našoj zbilji ljubavi sve manje i manje.

45 GODINA OD OBJAVE KULTNOG ALBUMA CRNO-BIJELI SVIJET

Predstojeći koncert na Šalati 13. rujna potencirate kao koncert u čast obljetnice – 45 godina od izdavanja albuma Prljavog kazališta Crno-bijeli svijet. Izvest ćete sve pjesme s albuma koje su gotovo sve bile hitovi, svaka za sebe, a neke su i danas. Kao što je, na primjer, grupa The Cult 2009. imala koncertnu turneju Love, gdje je izvodila kompletan album Love. Kao što je Love za grupu The Cult, tako je Crno-bijeli svijet od višestrukog značaja za Prljavo kazalište: ne samo u estetskom i kreativnom, nego i u komercijalnom pogledu – i to ne samo za bend nego za cjelokupni tadašnji yu-rock. Album je prodan u 200 tisuća primjeraka, što je tada bila fantastična tiraža, čak i na tržištu Ujedinjenog Kraljevstva. U nas ni Bijelo dugme nije prodavalo više, a bilo je i mišljenja da je u bivšoj državi bilo oko 200 tisuća konzumenata rocka općenito. Kako danas gledate na fenomen albuma Crno-bijeli svijet?

Fileš: Zaista ne znam koliko je u bivšoj državi bilo poklonika rocka, ali sigurno znam da su svi zajedno s nama bili pedantno evidentirani! (slijedi Filešov cinični smijeh) Višestruki uspjeh albuma meni se i danas, nakon 45 godina, čini nestvarnom i nemogućom činjenicom. Ususret koncertu na Šalati, fenomen Crno-bijelog svijeta, kad razmišljam da je naslijedio naš prvi album – potpuno drugačiji, pankerski – čini mi se još i veći i potpuno nedokučiv. Cijela ta priča i sva silna događanja oko albuma, i koncertna turneja tada, bila su za nas golobrade klince ostvarenje sna snova vezanih za glazbu i rock’n’roll.

Bogović: Crno-bijeli svijet nije bio samo značajan za Prljavo kazalište, nego za cijelu ondašnju scenu jer je u potpunosti ulovio tadašnje svjetske trendove. A bio je i pun hitova i zbog toga smo odlučili izvesti ga integralno na Šalati. Crno-bijeli svijet bio je toliko moćan album da je povukao i interes za naš prvi album Prljavo kazalište. Sad, koliko su – i jesu li – nakon preslušavanja prvog albuma bili pametniji… o tom potom.

Tihomir Fileš/foto: Igor Cecelja

NASLOVNA PJESMA ALBUMA CRNO-BIJELI SVIJET

Naslovna pjesma albuma Crno-bijeli svijet već je desetljećima nešto poput narodne uzrečice. Sjećate li se kako je uopće nastala, kad je prvi put Bogović na probi, pa kasnije u studiju i na koncertu, izrekao: „Ja sam Davorin Bogović, a sve ovo oko mene je crno-bijeli svijet“. Što je stajalo iza toga?

Bogović: Ha! Ha! Ha! Kako je nastala ta kovanica? Davno je to bilo, prije 45 godina! Ali prizvat ću nekako iz sjećanja tu zgodu. Cijela ta rečenica nastala je potpuno spontano zahvaljujući jednoj mojoj navadi iz toga vremena. Ona se ogledala u tome da sam ja tih dana redovito kasnio na probe. Ako bih se uopće pojavio. Tako sam i taj put, po dolasku na probu, imao pripremljeno opravdanje, koje je, kao i sva druga, bilo uglavnom izmišljeno. Ili nije imalo puno veze s istinom. Da ne duljim, tada sam uspuhan ušao u prostoriju za probe i s vrata objasnio svoje kašnjenje, kako ti kažeš, Ante, tom legendarnom rečenicom. Ona je kasnije pretvorena u stih pjesme. Na kraju je to nekako ispala najbolja haiku poezija tog vremena. Ha! Ha! Ha! 

OBRIJANA GLAVA KAO MARKETINŠKA DOBIT

Davorin Bogović, uz vječna kašnjenja na probe – ako bi na njih i došao – imao je i drugih, kako on sâm kaže, navada. Ali iz mnogih je sijevnulo i nešto dobrobitno za Prljavo kazalište.

Fileš: Radilo se, naime, o tome da se Bogović jednog dana te daleke 1980. na našoj probi u Kušlanovoj ulici pojavio potpuno obrijane glave. Tada je to bio nezamisliv „modni dodatak“, zbog kojeg našem menadžmentu tjednima san nije dolazio na oči. Čak je u jednom trenutku netko u očaju zavapio:
„Briga nas, nek’ nas diskograf tuži i naplati nezamislivu pričinjenu štetu! Meni se već tada, a pogotovo danas, činilo to jednom od najboljih promidžbenih akcija ikada viđenih na ovim prostorima. A čovjek bi pomislio da su „prljavci“ tjednima smišljali naslove pjesama, promidžbene akcije i slično.

BRIGHT LIGHTS BIG CITY

Ostaje razmotriti gnijezdo Prljavog kazališta – zagrebačku Dubravu. Kvart, radnički – neki boljeg, a neki slabijeg materijalnog stanja, ali posebnog duha solidarnosti i duhovitosti. Nije čudo što je, na primjer, na Houru više utjecao Jiří Menzel nego Mick Jagger. Davorin Bogović posebna je priča, autohtona biljka, samonikla u Dubravi. Ali članovi grupe polako su s godinama prešli granicu Dubrave i Grada (okretište tramvaja) i odselili se u Grad. U Dubravi je ostao živjeti samo Davorin Bogović. No, je li onima koji su otišli živjeti u Grad – bright light, big city – taj nepatvoreni kvartovski duh Dubrave s vremenom ruiniran?

Fileš: Kao prvo – Mea maxima culpa. Bogović i danas tvrdi da ja mitnicu na ulasku u Dubravu (okretište tramvaja) mogu prijeći samo uz pokaz Bogovićeve pismene garancije o mom porijeklu i statusu. Ha! Da, još tamo 1977. Zok (Zoran Cvetković), Bogović i ja imali smo bend Ciferšlus u kojem su svirali još Nino Hrastek i Marijan Brkić. Kako je Zok svojim organizatorskim sposobnostima u cijelu priču uveo svog „šul“ kolegu Jasenka Houru, dugačka je priča – ispisana na 329 stranica moje knjige Priče iz Dubravnina.  A što se tiče Dubrave, barem u mom slučaju vrijedi ona da ja mogu iz Dubrave, ali Dubrava iz mene teže. Dobro si primijetio, Ante, da nam temeljni duh Dubrave postaje ruiniran. Ja bih samo dodao da se tu ne radi o geografiji, već o protoku vremena i količini rođendanskih svjećica na našim tortama. I tu bih ja nekako završio tu priču – kako je ostati buntovnikom i u drugoj dekadi našeg stoljetnog života teško. Ali onda dolazimo do one čuvene – kako to vrijedi za većinu „nas“, ali ne i za njega koji je ostao i bio jedinim istinskim rokerom među nama, pa i na svoju štetu. Naravno, pričam (čast iznimkama) o jedinstvenom, cjeloživotnom rokeru – Davorinu Bogoviću.

Bogović: Nezamislivom mi se čini ideja da bih mogao živjeti bilo gdje drugdje na kugli zemaljskoj negoli baš u Dubravi. Pa, imaš pravo, i meni je s vremenom, priznajem, dobro kompromitiralo razloge osnivanja našeg benda, koji je u glavama tih tinejdžera postojao prije svega da sviramo rock-glazbu bez ikakvog kompromisa i računica. Ali eto, ja sam tu gdje jesam, a ostali, uključujući i Fileša, neka se sami zamisle nad tim riječima i gdje trenutačno žive. Ha!

Davorin Bogović/foto: Igor Cecelja

Filko (nadimak za Fileša), tijekom povijesti veoma često si nazivan utopijskim menadžerom kad bi najavljivao velike spektakle Prljavog kazališta – jer da su megalomanski i produkcijski teško ili nikako ostvarivi. Bilo na Dolcu, ispred Prvostolnice, na stadionu u Kranjčevićevoj ili u Areni. No svaki put tvoj menadžerski instinkt pokazao se prvorazrednim. I sad kad si s Bogovićem revitalizirao Prljavo kazalište iz vremena prvog singla i prva tri albuma, bilo je sumnjičavaca – dok niste rasprodali zagrebačku Tvornicu, pa dvoranu u Beogradu, dva puta londonski Dingwall – i evo vas sad pred Šalatom. Odakle uopće ideja za ovakvo revitaliziranje?

Fileš: Pa ovo je vrlo dobro pitanje. Kada smo odlučili snimiti album i na neki način revitalizirati Prljavo kazalište, osnovna intencija nije bila kretati na brojne turneje i prikazivati ljudima „novi bend“ Prljavo kazalište – jer ljudi su znali za bend. Mi smo samo htjeli pomalo, za sebe, odraditi iznova onaj glazbeni stil zbog kojeg i oko kojeg je Prljavo kazalište 1977. i nastalo. A to su prva tri albuma. Tako si ja utvaram kako mi imamo privilegiju da radimo ono što volimo i jedino tako znamo raditi – u obimu i na način kako bismo, shodno našem stažu, željeli da to zvuči i izgleda. I da ćemo sve to, i produkcijski i rafalnom paljbom Saletovih gitara, uz svjetsku produkciju na Šalati, nadam se, i pokazati – i uz to se sjajno zabaviti.

TRIBUNI SREDNJE MLADE GENERACIJE?!

Tijekom povijesti Prljavo kazalište steklo je, možda i protiv svoje volje, ulogu tribuna mlade srednje klase. Imali ste promaknuće u socijalni simbol što niste baš željeli, nego ste to doživljavali kao kolateralnu pojavu? Na svu sreću, mudrošću i pameću niste prešli u sferu gnjusne patetike ili ekstremnog desničarenja ili ljevičarenja. Kako na to gledaš iz današnje perspektive?

Fileš: Je. Kazalište se, bez nekih skrivenih namjera i ne svojom voljom, pretvorilo u neki socijalni simbol i tada generacijski tribune. I Bogović, i Sale, i Ian, i ja smo prije svega ekipa koja jedni drugima umjetnički, ali i generacijski, pripadamo. Jedni drugima glazbeno vjerujemo. To što je Bogović jedini među nama imao „tajkunsko djetinjstvo“, potvrdu čega trpim iz činjenice da je on jedini od nas u dubravačkom djetinjstvu imao svoj bicikl… a to smo nekako uz pivu razriješili.

JESAM, BIL’ SAM DIVLJI KLINAC!

I da razjasnimo još te silne navade koje je Davorin Bogović činio tijekom desetljeća. Na neki način podsjeća na Shanea MacGowana, kojega su Poguesi izbacili iz benda jer je prestao uvažavati i minimum profesionalnosti zbog svoje pretjerane konzumacije alkohola. Nakon svega, i dandanas će novinari Bogovića pitati o tim stvarima. Je li bio, što bi Iggy Pop rekao, The Wild One – pitam Davorina Bogovića u kolovozu 2025.

Bogović k’o iz topa: Jesam, bil sam divlji klinac! Ali nije mi žao zbog svega što sam prošao. U stvari, bolje da sam bio takav nego da sam bio „gljiva“. Ako baš tjeramo mak na konac, istina je: zaista sam i ozbiljno, preko svih društveno prihvatljivih normi, pio alkohol. I dosta mi je on tada pasao, a kao da je to u to doba bila i stvar nekakvog prestiža. Ha!

Dugo se nije prestao smijati sarkastično na svoj račun naš Davorin Bogović. Onaj iz crno-bijelog svijeta.