O iskustvu na Ljetnim tečajevima u Darmstadtu
Gdje ste bile, što ste radile?
Ili još bolje, gdje li ste sada i što se događa – ultimativni zahtjev društvenih mreža i komunikacija koje se ljeti nadimlju ponosom i ushićenjima u otkrivanju novih odredišta, postignutog mira i/ili uzbuđenja i efektnih pratećih dokumentarnih tragova.
Darmstadt
Gdje su ljetos bile dvije skladateljice, članice HDS-a i mlade snage hrvatske glazbe, ako ne u kultnom, legendarnom i obligatnom središtu znanja, iskustva i gotovo prestiža suvremene odnosno Nove glazbe?
Dakako, u gradiću čije je ime veliki „jurišnik avangarde“ u Hrvata, Milko Kelemen, uvijek sočno (te sa strahopoštovanjem i u devetom desetljeću života) izgovarao: Darmstadt. Zanimljivo je bilo nedavno čitati članak iz 2022. koji donosi okupljena svjedočanstva o iskustvima u Darmstadtu, odnosno o vezama i posljedicama u glazbi jugoslavenskih glazbenika. Dakako, odmah se spominju Malec, Kelemen, ali i Nikša Gligo, Seadeta Midžić, Silvio Foretić…
Luigi Nono i Karlheinz Stockhausen na Ljetnim tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu 1957. godine / Foto: Seppo Heikinheimo
Ono što nam taj pristup može predložiti jest to da upravo ovogodišnje sudionice odnosno pratiteljice zbivanja u kultnom vrijalištu novoga i avangardnoga zamolimo za dojmove i iskustva. Još mali otklon u povijest, odnosno spomenuti članak koji razmatrajući odlaske u Darmstadt u kontekstu tada novog festivala, iznjedrenog 1961., dakle MBZ-a , iznosi da je upravo Josip Stojanović organizirao odlaske trojice u Darmstadt – Dubravka Detonija, Nikše Gliga i Igora Gjadrova.
Mnogo je još zanimljivih podataka, sjećanja i poveznica, u pogledu izvana. Tekst spominje i svjedočanstva Seadete Midžić, Ivana Božičevića, Olje Jelaske, Sande Majurec, Vjekoslava Nježića…
A mi sada odlazimo u ljeto ove 2025.godine, uz neka svježa sjećanja i dojmove dviju hrvatskih skladateljica koje pripadaju posvema našem stoljeću: Veronike Reutz Drobnić (1999.) i Helene Skljarov (1993.). (Ukoliko bi vam za čitanje ovog intervjua dojmova bio potreban uvod o umjetnicama, slobodno pretražite njihove službene internetske stranice koje se brižno i detaljno pune podatcima o uspješnim projektima.) Deset je natuknica, pitanja, smjernica za bilješke o jednom ljetu u Darmstadtu…
Foto: Kristof Lemp/imd
Kako ste prvi put i kad čule za kultno mjesto suvremene glazbe, Darmstadt, i što ste o njemu tad znale? Kad ste prvi put odlučile otići na ljetni tečaj?
Veronika: Za Darmstadt sam prvi put čula 2018. godine, kad sam se preselila u Stuttgart. Planirala sam sudjelovati već 2020., ali je zbog pandemije festival bio održan online, a tad sam ionako već imala previše online nastave pa sam odlučila preskočiti. Neki profesori su mi ga toplo preporučili, dok su ga drugi kritizirali, no unatoč podijeljenim mišljenjima, odlučila sam otići prvi put 2023. godine.
Helena: Ne sjećam se kad sam prvi put ikad čula za Ljetne tečajeve u Darmstadtu, to je nekako uvijek bio festival i seminar koji se spominjao kao žarište suvremene glazbe, što me u jedno vrijeme čak i plašilo. Nije bilo pitanje kad se prijaviti za Darmstadt, nego kad se usuditi prijaviti za Darmstadt. To je jedan od najvećih masterclassa u Europi (ako ne i najveći), jer ima četristotinjak sudionika, a tipičan europski masterclass prima u prosjeku između deset i dvadeset sudionika (u oba slučaja misli se na sudionike skladatelj(ic)e + izvođače), a ako se radi samo o skladateljskom tečaju, prima se oko pet skladatelj(ic)a.
Preporuke za Darmstadt oduvijek sam dobivala od raznih mladih kolega skladatelja i profesora kompozicije u Europi, naravno – i od svojeg mentora kompozicije, profesora Berislava Šipuša, koji me uvijek poticao na seminare i putovanja. Darmstadt je uvijek nekako bio must see, barem se jednom mora doživjeti.
Što ste očekivale i koja je naposljetku bila motivacija za prijavu?
Helena: Motivacija uključuje sve prethodno rečeno: brojne preporuke i poticaj da se barem jednom iskusi tako veliki seminar i festival. Naravno, uvijek su me privlačila i brojna imena skladatelja mentora, jer su uvijek u pitanju predavači svjetske klase. No, nekako se dogodilo da se nisam prijavila jer se prijave rade više mjeseci unaprijed, pandemijska 2021. godina bila je nepredvidljiva, a u 2023. imala sam veliku ljetnu turneju s više skladbi.
Ove sam godine pomislila da je dosta i da doista moram otići. No nisam se prijavila službeno. Znam puno o tome kako izgleda prijava: prijave se otvore u ponoć i već su nakon desetak minuta zatvorene, a pri prijavi mnogima blokira stranica. Tolika je navala da sami organizatori ne prihvaćaju više od možda 800 prijava, a zatim od prvih 800 koji imaju „najbrži prst“ odaberu 400 i to je to.
Organizacijski to razumijem, no vjerujem da se selekcija zbog toga ne bazira toliko na najvećoj kvaliteti zbog limitiranog broja inicijalnih prijava, nego možda više ambicioznosti i prestižu. Odlučila sam da ću na festival otići gotovo kao turistica, bez službene prijave, ali s pokušajem da maksimalno iskoristim slušanje raznih događanja.
Foto: Kristof Lemp/imd
Veronika: Ove godine nije bio moj prvi odlazak u Darmstadt! Prije dvije godine očekivala sam da ću jednostavno pohađati seminare i slušati koncerte, ali sam se prijavila na gotovo sve praktične radionice i bila primljena na njih čak četiri!
Moja glavna motivacija tada bila je da ostvarim što više izvedbi i napišem što više glazbe tijekom cijele godine do Ferienkursea. Željela sam upoznati izvođače te planirati suradnje i koncerte za buduće godine. To se i ostvarilo; upoznala sam nekoliko ansambala s kojima sam surađivala 2023., 2024., a i sada u 2025., s novim koncertima već dogovorenima za 2026.
Pa što se sve zapravo može u Darmstadtu? Što znači pohađati tečaj, koliko traje i što se može u sklopu njega odabrati?
Helena: U sklopu festivala postoje individualni majstorski tečajevi, javna predavanja otvorena za sve, besplatna događanja (poput posjeta instalacijama, brojne radionice raznolikih tematika koje organiziraju sami organizatori, ali i sudionici na licu mjesta). Raspored se konstantno mijenja i ponekad je čak i kaotičan.
Tu su zatim i koncerti organizatora gdje nastupaju velika skladateljska i izvođačka imena, ali i koncerti te drugi eventi koje organiziraju sudionici (koji se zovu open space) itd. S obzirom na broj sudionika, za mnogo toga postoji ograničen broj mjesta zbog čega se potrebno, na neki način, probijati do te i te radionice ili upisati u određeni termin, odnosno uopće organizirati određeni event. U sklopu mog prethodnog odgovora, to me odbilo od službene prijave.
Veronika: Prošle godine imala sam i oko šest izvedbi (ako se dobro sjećam). Dva djela izvedena su više puta jer su mnogi izvođači željeli svirati iste kompozicije pa je bilo teško odlučiti tko će ih izvoditi. Mentori su naposljetku dopustili da ih izvodi više glazbenika. Nisam očekivala da ću biti primljena na toliko radionica, ali sam tad imala vremena i želju sudjelovati u svemu pa i jesam.
Tečaj traje dva tjedna i najviše ga vidim kao prostor za umrežavanje i inspiraciju. Tečajevi mogu biti različiti, ovisno o tome što odaberete. Praktične radionice s koncertima, teorijski seminari, praćenje vrlo bogatog programa ili organizacija vlastitih događanja.
Ove godine sam se posebno fokusirala na vlastito muziciranje jer sam prije festivala intenzivno radila na projektima u kojima sam dirigirala velikim ansamblima, svirala uživo instrumente i live elektroniku. Bila sam i pomalo kreativno iscrpljena pa mi je cilj bio napuniti se inspiracijom. Nakon festivala, jasno sam znala što i kako radim za većinu skladbi koje me čekaju u 2026. i 2027. godini.
View this post on Instagram
Koja su velika imena bila u Darmstadtu ove godine, tko je ostavio poseban dojam, kako i zašto te što biste kolegama te kolegicama naveli kao preporuku (ili upozorenje) o darmstadskim ljetnim tečajevima?
Veronika: Mislim da je Steven Takasugi bio jedan od najočekivanijih gostiju ove godine. Meni su ipak najveći dojam ostavili sudionici i mentorice poput Vanje Contu, koja je improvizirala na svojoj Electra harfi. Posebno mi se svidio koncert Noise is a Queer Space, gdje je koncert udaraljki postupno prerastao u rave, a pola dvorane je plesalo. Kao netko tko obožava plesati s drugima, to me baš razveselilo! Performans Maríje Gabriele Rubio Hernández bio je zadivljujuć, govorila je o raspadu tijela pod utjecajem kukaca dok je istovremeno performirala u blatu. Dala je cijelu sebe publici.
Djela s prirodnim zvukovima Natashe Barrett bila su mi najljepša i najzanimljivija, to su možda najbolje 3D skladbe koje sam ikad čula.
Znati zašto dolazimo
Veronika: Moj savjet kolegicama i kolegama: znajte zašto dolazite. Bilo da je to inspiracija, umrežavanje, planiranje budućih suradnji ili usavršavanje, važno je imati fokus. Nemojte pokušavati otići na sve, izgubit ćete se. Čitajte program i birajte. I svakako posjetite njihovu sjajnu knjižnicu!
Helena: Dugo već pratim Simona Steena Andersena i jedan od najjačih dojmova vežem uz njegovo predavanje koje je bilo iznimno kvalitetno – netipično za koncept predavanja kakva su inače bila. Na predavanjima su skladatelji uglavnom prezentirali sebe i svoj rad ili svoju određenu skladbu/instalaciju koja je bila uvrštena u festivalski program. Simon Steen držao je predavanje o užoj temi, a to je pitanje pristupa mediju videa u kontekstu suvremene glazbe tj. odnosu između vizualnog i auditivnog na koncertima suvremene glazbe.
Foto: Kristof Lemp/imd
Ova tema je vrlo svježa i aktualna, a čini mi se da je danas doista IN stvarati skladbe s videom ili u nekom drugom smislu se baviti i vizualnim aspektom samog nastupa. No, on je vrlo poznat skladatelj, a bilo mi je i iznimno zanimljivo što sam otkrila i neka nova skladateljska imena.
Preporuka kolegama: slušati što više predavanja i koncerata. Biti što aktivniji i posjećivati što više open space projekata koje radi sudionici – ti su događaji bili na iznenađujuće visokoj razini, a tematike su bile razne. Upoznati se sa što više ljudi.
Upozorenje: biti otvoren i iskren prema sebi u smislu da neće svaki event biti „na razini“, iako se radi o velikom i poznatom festivalu, u redu je i u tom smjeru razmišljati.
Kako izgleda jedan dan na tečaju – što je sve obuhvaćeno i kako „raste“ razdoblje samog tečaja (tjedan dana)?
Helena: Ujutro su highlight bila predavanja, a tijekom cijelog dana koncerti na raznim lokacijama koji su se ponekad održavali čak i istovremeno.
Trajanje samog tečaja svakako raste jer vjerujem da bi mnogima, kao i meni, prvih nekoliko dana bio svojevrsni šok u smislu da je grad preplavljen koncertima i drugim događajima suvremene umjetnosti na koje nismo naviknuli da se događaju tako često. Slično kao za trajanja MBZ-a ili drugog festivala suvremene glazbe, no u slučaju Darmstadta radi se o još intenzivnijim i češćim koncertima s puno mladih sudionika.
Također, festival u Darmstadtu ima toliko događaja da se redovno može naići i na možda manje uspjele koncerte i doista je potreban određeni „odmak“ da se to uspije percipirati kao takvo. Nakon tog početnog šoka zbog brojnih evenata i informacija, nakon nekoliko dana konačno počinje dolaziti i do poznanstava među sudionicima koji uistinu imaju najrazličitije ukuse, no ono što je po meni najvrednije iskustvo na ovakvim festivalima je pronalaženje kolega koji su istomišljenici – s takvima uvijek održavam kontakt, ponekad stvorim i prijateljstva za cijeli život, a prije ili kasnije dođe do određene suradnje.
Helena Skljarov/ Foto: Matej Grgić
Veronika: Oko šest ili sedam sati ujutro dobijete dugački e-mail s rasporedom svih događanja: seminari, koncerti, otvoreni prostori za samoorganizirane događaje. Onda nastupi stres jer je nemoguće sve stići. Neki događaji su unaprijed dogovoreni, poput individualnih konzultacija ili radionica. Prva predavanja su od devet ili deset do podneva, ali tada često radije pišem glazbu ili vježbam s kolegicama i kolegama, osim ako me neka tema posebno zanima. Zatim slijede radionice ili seminari. Koncerti počinju oko 15 sati, a zatim se trči s jednog događanja na drugo, pokušava se stići sve uz brojne seminare i radionice. Neki koncerti traju dugo pa publika ulazi i izlazi slobodno.
Inspiracija i kritički pogled
Nakon što su se prvi dojmovi slegli, na koji način sad promatrate to iskustvo? Kako je to iskustvo utjecalo na vaše razumijevanje komponiranja, vlastite glazbe, glazbe kolega ili onih koji su vam bili profesori? Što bi se moglo označiti posljedicom boravka u Darmstadtu?
Veronika: Najviše sam zahvalna na ogromnoj inspiraciji koju sam ponijela s festivala. Kompozicije za 2026. godinu mi idu dobro i nikada nisam bila produktivnija! Također, beskrajno sam zahvalna što sam upoznala predivne umjetnike te umjetnice i slušala njihovu glazbu. Posebno mi je bilo značajno čuti izvedbu djela Luxe M. Schüttler, bilo je divno vidjeti umjetnički i osobni razvoj nekoga tko mi je u Stuttgartu i predavao. Tehnički, naučila sam puno o kontrabasu i harfi, pogotovo o suvremenim tehnikama sviranja tih instrumenata.
Helena: Možda baš zbog tog hajpa koji postoji oko Darmstadta, mislim da sam imala pomalo i iskrivljenu percepciju o samom festivalu jer sam očekivala da će svaki koncert biti na najvišem nivou i slično. Mislila sam da ću tamo vidjeti i doživjeti najbolje od najboljeg, očekivanja su mi bila velika, smatrala sam da ću vidjeti nešto što nikada nisam vidjela ili nešto što je već viđeno, ali je razrađeno do najviše kvalitete. Nije bilo tako i na neki način mi je i drago da nije bilo tako; bilo je zanimljivijih i manje zanimljivih koncerata, različite razine kvalitete. To je bila čitava lepeza skladbi, pristupa, instalacija, performansa na najrazličitijim razinama.
S određenim odmakom, stekla sam dojam kao da se suvremena glazba opet „traži“ i kao da se određene pomodnosti ponekad koriste na silu (naprimjer, medij videa ili određena tematika). U tom kontekstu, bilo je kvalitetnih djela, ali i onih koja kao da naprosto slijede tu modu, a djela tako postaju gotovo i pretenciozna. Kao da nisu iskrena. Smatrala sam da će ovaj festival biti ogledalo današnje suvremene glazbe u najboljem smislu, no on je bio ogledalo ljudskosti i stvarnog života, što mi se doista svidjelo.
Na festivalu sam naučila da i ako je određeno skladateljsko ime veliko, ne znači i da će skladba biti vrhunska, što je zapravo lijepo, ljudski i ohrabrujuće.
Razumijevanje kolega?
Bila sam sretna kad sam pronašla istomišljenike, nakon otprilike tri dana, većinom studente akademije u Baselu gdje je predavala i naša Sara Glojnarić. Svi su mi oni s oduševljenjem i u superlativima pričali o njoj, što je bilo jako lijepo za čuti. Ta je skladateljska klasa, koja inače studira kod Johannesa Kreidlera, bila vrlo zanimljiva te me je doista ohrabrilo kad sam otkrila da nisam jedina koja ima određeno, možda čak i kritično/negativno mišljenje o nekom koncertu. Nije sve u Darmstadtu „svetinja“.
Razumijevanje onih koji su mi bili profesori?
S prof. Šipušem, koji je tad bio na festivalu u Sieni, razmjenjivala sam poruke gotovo svakodnevno, izmjenjivali smo dojmove i iskustva, ispitivala sam ga o ansamblima i skladateljima. Usudila bih se način podučavanja kompozicije prof. Šipuša svesti na jednu misao, to bi bilo – budi svoj i to slijedi, a zatim to usavrši i istraži u dubinu te u potpunosti. Mislim da se to i vidi na skladbama njegovih bivših studenata koji su skladateljski vrlo različiti jer nas nikad nije na silu usmjeravao prema određenom stilu, već prema istraživanju u detalje onoga što svakome od nas najbolje leži.
U tom smislu ću mu uvijek biti zahvalna na specifičnom poticaju, jer smatram da se iskrenost u skladanju doista čuje. Da se vratim na Darmstdat. I „nasilna pomodnost“ također se čuje i prepoznaje te je zastupljena i na tako velikim, poznatim festivalima. O festivalu u Darmstadtu mogu se imati razna mišljenja, a bilo ono inicijalno pozitivno ili negativno, u pitanju je festival koji doista svaka mlada skladateljica ili skladatelj treba doživjeti: to je neprocjenjivo iskustvo i na neki je način ogledalo suvremene glazbe danas.
Jedinstveno iskustvo
Može li se Darmstadt usporediti s nekim drugim radionicama, tečajevima, iskustvima takvog tipa učenja glazbe, komponiranja, izvedbi?
Helena: Ne, Darmstadt je upravo zbog svoje overwhelmanosti jedno specifično iskustvo i drago mi je da sam konačno to uspjela doživjeti. Zapravo je to kao svaki skladateljski tečaj, ali „u velikome“. Sve je nekako gusto, kričavo. Sad mi je žao da se ranije nisam usudila biti sudionica, možda još kao studentica. Mogu usporediti jedino u smislu da sam mnoga skladateljska imena upoznala i ranije, ne samo kao profesore mentore, nego i sudionike. Svijet zaljubljenika u suvremenu glazbu ipak je malen.
Veronika: Zapravo, ne može. Svaki festival ima svoj koncept, ali mislim da je Darmstadt stvarno jedinstven. Stvorili su zajednicu ljudi koji se redovito vraćaju i otvoreni su za različite forme glazbe. Darmstadt je znatno kaotičniji od drugih festivala, ali u tome je njegova ljepota. Djela nastala tamo možda nisu savršena i to je u redu. Taj nedostatak perfekcionizma oslobađa prostor za eksperimentiranje. Tamo se ne treba bojati rizika ni mogućnosti da izvedba bude nesavršena. Poanta je u inspiraciji i istraživanju, dok su mnogi drugi festivali orijentiraniji na savršenstvo i prezentaciju nego na učenje.
Kakav je sastav polaznika? Jeste li upoznali neke zanimljive kompozitore(ice) iz drugih sredina i kako su oni proživjeli te dane? Koliko je taj element zajedničkog bitan u postizanju ciljeva i koje ciljeve ste same sebi postavile, a koje ciljeve (zadatke) postavlja sam kurs?
Veronika: Okupila se prava balkanska ekipa – osim Helene Skljarov, bili su i Sebastian Tarbuk, Klara Mlakar, Maja Bosnić i Ana Gnjatović. Osim njih, upoznala sam mnoštvo skladateljica i izvođača iz cijeloga svijeta, a i ponovno se srela s dragim ljudima koje godinama nisam vidjela, a koji redovito dolaze na Darmstadt. Mogla sam proći Darmstadt i sama, ali to jednostavno nije poanta. Ultimativni je cilj tog festivala upravo povezivanje, razmjena i učenje od drugih.
Helena: Polaznici su mladi skladatelji i studenti iz cijeloga svijeta, najčešće od 25 do 35 godina. Bilo je čak i mlađih, no i starijih. Zanimljivo je da su svi stalno htjeli razgovarati, sa svima, o svemu. Nakon koncerta bi se dugo stajalo ispred dvorana, ljudi su međusobno jedni drugima prilazili, upoznavali se i pitali: „Kako vam se sviđa koncert?“ Bilo je jasno da svi nekako žele širiti kontakte i možda nešto i naučiti jedih od drugih. Jako otvoren i lijep stav samih polaznika!
Foto: Kristof Lemp/imd
Upoznavanje zanimljivih skladatelja/skladateljica jako je bitan moment i nije prošao masterclass na kojem nisam upoznala minimalno jednog skladatelja ili skladateljicu s kojim bih ostala u kontaktu, do danas.
Mali je svijet suvremene glazbe i tamo se vidjelo da se mnogi skladatelji od nekud poznaju. Meni je bilo posebno drago što sam srela kolegicu skladateljicu Oleksandru Katsalap (koja je studirala kod Sare Glojnarić), Ukrajinku koja živi i studira u Baselu. Nju sam upoznala prošle jeseni na festivalu Mixtur u Barceloni, gdje mi se izvodila skladba. Ovaj ponovni susret bio je ugodno iznenađenje koje je rezultiralo i time da će se jedna njezina skladba i izvesti u sklopu koncerta Serious ansambla Zagreb te se nadam da će ona tom prilikom prvi put posjetiti Hrvatsku, čemu se jako veseli.
Hoćete li opet ići idućeg ljeta?
Helena: Vjerujem da hoću, ali opet kao promatrač, ne kao sudionica. Zapravo, ovisi o programu i angažiranim skladateljima…
Veronika: Da, svakako bih išla, osim ako tad ne budem imala dogovorene koncerte. Razlozi su uvijek isti: želim se inspirirati za iduće dvije godine, eksperimentirati, izaći iz svoje zone komfora i upoznati druge ljude koji rade isto to. Želim učiti od tih ljudi, ponovno se povezati s ovom zajednicom i, naravno, imati i svoje izvedbe. I, iskreno, želim ponovno otići na završni party i plesati pet sati!
Najdojmljivija osoba/glazba/trenutak?
Helena: Već sam spominjala neke situacije, ali zapravo su najdojmljiviji susreti s poznatim ljudima i otkriće koliko je svijet suvremene glazbe zapravo mali…
Veronika: Posebno me se dojmila radionica s Nevin Aladağ, na kojoj sam sudjelovala. Ona je konstruirala zvučne slike i skulpture u koje su bili integrirani dijelovi ili cijeli instrumenti i koje se moglo svirati. Održali smo mali koncert svirajući te slike i skulpture, što je bilo iznimno iskustvo.
*
Na kraju, moj post scriptum. Nije manje važno da su ove godine, svaka na svoj način, u Darmstadtu opet bile prisutne (glazbom) i Mirela Ivičević i Sara Glojnarić. I, naravno, ako netko želi čitati u uvodu spominjani članak, evo podatka: Joevan de Mattos Caitano, Internationale Ferienkurse für Neue Musik in Darmstadt from the Yugoslav perspectives (Novi zvuk, 2022.)
