Kongres rock majstora: sonda u sedamdesete

Reprezentativan diskografski uvid u domaće predpunkerske i prednovovalne sedamdesete

Novo remasterirano izdanje albuma s etiketom Croatia Recordsa ima sve vrhunske odlike prethodnih antologijskih reizdanja: remastering Gorana Martinca te rezanje u londonskom Abbey Road Studios. Zna li se da je riječ o manje-više zaboravljenom i diskofilima teško dostupnom vinilu, Kongres rock majstora je prava blagovijest za kolekcionare, pače i reprezentativan dokument o bitnom isječku domaće rock povijesti. Naime, sva četiri gitarista su „na ti“, odnosno u dosluhu, s tadašnjim svjetskim rock kurentima. Točnije s prog rockom u kojem su i nezaobilazni elementi hard rocka.

„Kongres rock majstora“ održan 20. veljače 1975. predstavio je Gorana Bregovića, Radomira Mihajlovića Točka, Želimira Kovačevića Pesa, Vedrana Božića, Josipa Bočeka, Miodraga Batu Kostića, Dragog Jelića, Krešimira Šoštara, Petra Veri Gorjupa i Veselog Oršolića. Koncert je kasnije iznjedrio i istoimeni diskografski projekt: dvostruki album na kojem je svaka strana vinila pripala jednom od četvorice odabranih gitarista: nezaobilaznom Goranu Bregoviću koji je nakon zapanjujućeg uzleta Bijelog dugmeta postao velika zvijezda, Vedranu Božiću iz kultnog Timea, Josipu Bočeku (negdašnjoj gitarističkoj zvijezdi Dinamita, a potom Korni grupe) te Miodragu Bati Kostiću iz YU grupe.  Svi odabrani gitaristi su stigli u pratnji svojih pouzdanih suradnika: Brega s Bijelim dugmetom kojima se u antologijskoj izvedbi „Ima neka tajna veza“ pridružio i Mato Došen te Zagrebački gudački kvartet, Vedran sa tadašnjim članovima Grupe 220, basistom Nenadom Zubakom i bubnjarom Pikom Stančićem ali i „tajmovcima“ Dadom Topićem i Pecom Petejem, Boček uz „kornijevce“ bubnjara Vladimira Furduja i basistu Bojana Hreljca kojima su se priključili Sloba Marković i Saša Ilić, a Bata Kostić uz sudrugove iz YU grupe – bubnjara Rašu Đelmaša i basistu Žiku Jelića.

Najpoznatiji broj na albumu je svakako verzija „Ima neka tajna veza” s Bregom i cijelim bendom u top formi. Bregović – koji je bio manje prepoznat kao vrsni gitarist (naslonjen na Jimmyja Pagea) već prvenstveno kao autor – dao je bitan obol u dugmetovskoj „I kad prođe sve pjevat ću i tad“. Pokazujući u njoj da je jednako vješt u discipliniranim akcentima repetitivnog riffa kao i u akustičarskoj folkom okađenoj „Minijaturi za moju majku“ te „nagruvanoj“ „Znam za jedno tiho mjesto“ s funkoidnim začinom i podrškom orgulja na tragu „I’m A Man“ te odličnom gitarskom solo dionicom „pageovskog“ timbra.

Vedran Božić se predstavio “Shuffleom“; temom koja je i svojevrsna poveznica između negdašnjih Wheels On Fire i današnjih Vedranovih Rock Mastersa. I danas mi najdraži od svih domaćih gitarista, Božić je svoj maštoviti i eksplozivni hard rock iskaz potvrdio i u skladbama „Najbolji drug“ te „Da li čuješ“, uz vokal Dade Topića.

Josip Jozo Boček u pop-rock stilizaciji (tipičnoj za Korni grupu) „Bez nas, za nas, u sebi“ svojim je gitarskim radom broj podigao na višu razinu. Uz Božića, moj omiljeni gitarist sedamdesetih bljesnuo je u odličnom funkom okađenom instrumentalnom  „Dinamitu“ s fascinantnim brzoprstim solom te – uz Dadin vokal – u baladi „Zakletva“. Miodrag Bata Kostić je u, ne baš maštovitoj poskočici „Rock’n’Roll“ pak pokazao da je rasni rock gitarist, a u slagalici  „Teenager“ podastro nabrijan eksplozivni solo tipičan za tadašnji opus YU grupe. Skladba „San“ (kao i „Tvoj put“) je pak usidrena oko njegovog riffa dograđenog novim furioznim solom.

Kongres rock majstora je naprosto reprezentativan diskografski uvid u domaće predpunkerske i prednovovalne sedamdesete.