55 godina od smrti Jimija Hendrixa

Ekstravagantno velikodušan ljepotom

Istina rijetko, jer je umro prije 55 godina, pri spomenu Jimija Hendrixa najprije se istakne nešto poput:
„Bio je zvijezda, prekrasna zvijezda kakva je ikada krasila rock-glazbu. Bio je genijalni crni glazbenik, gitarist, pjevač i skladatelj briljantne dramatične snage. Govorio je gestama koje je mogao zamisliti i stvoriti. Imao je sve spremno. No, sva njegova djela bila su prožeta osobnom nježnošću. Bio je umjetnik ekstravagantno velikodušan sa svojom ljepotom (Jimi Hendrix: Oprostite dok ljubim nebo). Njegove riječi nije potrebno čitati – moraju se čuti dok ih pjeva. Njegov glas je hitan, ozbiljan i duhovit, preko neobičnih ritmova, dok je njegova nevjerojatno inventivna gitara jednostavno prskala.”

Hendrixova gitara bila je u prvom planu, ali se u napisima često više naglašavala ‘rock-zvjezdana infrastruktura’: sviranje jezikom, zubima, sviranje sola na ramenu, paljenje gitare i zatim razbijanje u komadiće koje bi, uz smiješak, poklanjao auditoriju.

Naravno, u tom se kontekstu nije mogla izbjeći njegova rana smrt u 27. godini, što mu je priskrbilo gotovo počasno mjesto u „Klubu 27“ (Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain…).

Na sreću, iza svega ovoga stajala je njegova mnogima teško shvatljiva inovativnost i kreativnost. On je, na neki način, dijete šezdesetih godina prošloga stoljeća – pored sve svoje individualnosti – u vremenu kada je rock postao Rock Art.

Do tada je u SAD-u postojao Folk Art i Fine Art. Ali tu se nisu mogli svrstati ni Hendrix, ni Bob Dylan, ni Beatlesi, ni Rolling Stonesi, ni Brian Wilson. Uz neke druge, oni su jednostavno stvorili novu umjetničku formu. Na tome su vrlo argumentirano inzistirali mnogi američki teoretičari, rock-kritičari, sociolozi, socijalni psiholozi i cijela bulumenta novinara i analitičara rock subkulture/kontrakulture u Americi i Velikoj Britaniji šezdesetih godina.

Poput ovih spomenutih, Hendrix se doimao – i u studiju i na pozornici – kao “ludi znanstvenik u istraživačkom laboratoriju”. Tokom veoma kratke, četverogodišnje karijere objavio je samo tri studijska albuma, od kojih je dvostruki Electric Ladyland bio izvor mnogih nadahnuća s različitim stilovima i zvukovima koje je kreirao u studiju. Bio je i ostao inspiracija glazbenicima grungea, heavy i metal rocka, onima koji su koristili psihodeliju i još štošta. Osim niza kraćih formi, na albumu se nalazi i petnaestominutna Voodoo Chile, pravi jam session sa Mitchom Mitchellom, Jormom Kaukkonenom i Steviejem Winwoodom. Nije uopće teško ovo staviti među svega nekoliko najvećih live dostignuća uopće.

Ali Jimi nije stvarao samo u studiju (i to samo s četiri kanala, takva su vremena bila), nego i na samim koncertima. Rijetke izvedbe su se držale studijskih verzija, jer je ona bila tek povod za fantastične improvizacije i čuda koja je radio na gitari – uz pomoć još poneke Wah-Wah pedale.

I tako je bilo od samih početaka pa do kraja. Svi su uvijek bili u čudu što on to sve radi na gitari i kako mu samo s basistom i bubnjarom uspijeva zvučati kao da je u studiju s dvjesto glazbenika i moćnom tehnikom.

Rođen je u Seattleu, središtu sjeverozapadne Amerike – gradu poznatom po vječnoj kiši, avio-industriji (Boeing), trgovačkom i prometnom čvorištu za Aljasku i Istočnu Aziju, sjedištima divovskih kompanija poput Microsofta, ali i kao mjestu rođenja Kurta Cobaina, Nirvane i Pearl Jama.

Jimi je rano, još kao teenager, napustio Seattle i svirao kao prateći glazbenik u mnogim crnačkim bendovima, ali je ubrzo shvatio da u tom formatu, u pozadini, nema što tražiti – to je kočilo njegove ideje i kreativnost. Morao je “svirati kako gazda benda kaže”. Da bi to izbjegao, zaputio se – a gdje drugdje nego – u New York, na Manhattan, u klubove u kojima su svirali underground glazbenici, od onih iz folk ili jazz idiomâ. Bio je među njima, naravno, i Bob Dylan.

U jednom od tih klubova zapazio ga je Englez Chas Chandler, s iskustvom iz The Animals. Odmah je spoznao o kakvom se velikom talentu radi i doveo ga u London, koji je vrvio glazbenicima koji su stvarali Rock Art – prije svega Beatlesi, Stonesi, Eric Clapton, Jeff Beck, The Who… Chandler je Hendrixa smjestio u svoj stan, jer nije bio menadžer financijski potkožen, a vikendom bi mu osiguravao nastupe po londonskim klubovima. U to su ga vrijeme mogli zapaziti i diskografski lovci na talente.

Jimi Hendrix bio je nešto poput senzacije koja je pala s nekog drugog svijeta. I što je najvažnije, njime su bili šokantno oduševljeni upravo Eric Clapton ili, primjerice, Paul McCartney – i to su javno govorili, puni komplimenata. U isto vrijeme, na jednom je zidu u Londonu već bio poznat grafit “Clapton je bog”. Sad se tom Ericu, “božjem stvorenju”, pridružio Jimi.

Prvi singl Hey Joe Jimija Hendrixa postao je hit – a ostalo je povijest.

No, trebalo je proći dosta klupskih nastupa i singlova da bi Chas Chandler Jimiju osigurao bolji smještaj od vlastitog stana. Iznajmio mu je stan u otmjenoj četvrti Mayfair, u Brook Streetu, u trokatnici čiji je vlasnik, molim vas lijepo, još u 18. stoljeću bio G. F. Handel – njemačko-engleski skladatelj posebno omiljen tamošnjoj aristokraciji i kraljevskoj kući. Kad je Jimi saznao da ga od Handlovog stana dijeli samo cigleni zid, odmah je odjurio kupiti sve dostupne ploče s njegovim djelima.

Danas tako, jedan pored drugoga, stoje muzeji s ostavštinama Hendrixa i Handela.

PIROTEHNIČKO ŽRTVOVANJE GITARE I JEZOVITA IZVEDBA HIMNE

U međuvremenu, Jimi Hendrix, iako velika zvijezda u Ujedinjenom Kraljevstvu, u rodnoj mu Americi bio je manje-više nepoznat. Za njegovo prepoznavanje u SAD-u posebno je bio zaslužan Paul McCartney, koji je organizatorima Monterey Pop Festivala u Kaliforniji 1967. predložio nastup Jimija Hendrixa. I tamo je Jimi izazvao pravi šok te se katapultirao ne samo u Americi nego i u cijelom svijetu.

I sam je to na neki način očekivao pa se odlučio posebno odužiti publici u Montereyu. Tijekom izvedbe Wild Thing (grupe The Troggs) Jimi je zapalio svoju gitaru, razbio je o pozornicu, a komade poklonio publici. Zanimljivo je što je rekao prije tog pirotehničko-glazbenog čina:

„Mogao bih stajati ovdje cijelu noć i govoriti vam: Hvala vam, hvala vam… znate… ali želim vas zgrabiti, čovječe, i želim vas poljubiti – ali ne mogu to napraviti. Što onda želim? Žrtvovat ću ovdje nešto što najviše volim. Ne mislim da sam budalast i nisam izgubio razum. Ono što ću učiniti večeras – to je za svakog od vas i jedino na ovaj način mogu to učiniti.”

Hendrix je živio i radio u šezdesetima, ali za razliku od mnogih drugih rock-zvijezda, nije ga se osobito doticala društvena pozadina – studentski prosvjedi, hipiji, protestne pjesme. Bio je više “kozmički tip”. Ipak, dao je jedan od najupečatljivijih komentara na američki rat u Vijetnamu na Woodstocku 1969. Jezovitim soničnim protestom, u izvedbi američke himne The Star-Spangled Banner, možda ga je najbolje opisao Michael Lydon: „Izvedbom na Woodstocku, s kirurškom i demonskom preciznošću, dao je The Star-Spangled Banner ono što zaslužuje.”

306 METARA NA DVA KOLOSIJEKA ZA JIMIJA HENDRIXA U ZAGREBU

Sve ovo, samo dijelom navedeno, mogao je izvesti glazbenik koji nije samo volio gitaru, skladanje, snimanje i nastupanje uživo, nego je imao i neprirodno veliki talent, istraživački duh i gotovo danonoćni radni elan. Chas Chandler svjedoči da je Jimi u njegovom stanu uvijek bio s gitarom – u krevetu (kad nije bilo djevojke koje su ga obožavale), za doručkom ili na WC školjci.

U tim vrelim šezdesetima, naravno da je pratio eksperimentiranja drugih, poglavito Beatlesa – kao što su i oni pratili njega. Uostalom, samo tri dana nakon objave kultnog istraživačkog albuma Beatlesa Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, Jimi je u jednom londonskom klubu izvodio naslovnu pjesmu! U publici je, inkognito, bio Paul McCartney – i bio je oduševljen, ne vjerujući vlastitim ušima.

Nije Jimi bio oduševljeno prihvaćen samo u Engleskoj, Americi i svijetu, nego i u Zagrebu. Tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, na velebnom zelenom željezničkom mostu iznad Save pojavio se, od nepoznatih autora, grafit s prezimenom HENDRIX. Tada i u narednom desetljeću komunalni radnici bi ga prebojavali jer “nagrđuje izgled mosta”. Ali svaki put grafit bi ponovno osvanuo.

Sve do 2017., kada je Grad Zagreb, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom, odlučio ukloniti grafit, ali istodobno naručio iluminaciju mosta – koji je i inače zaštićeno kulturno dobro. Iluminacija je, naravno, uključivala i ono veliko, ovaj put svjetleće HENDRIX.

Tako je most ostao simbol kulture grada Zagreba i dio kolektivne svijesti Zagrepčana, ali i gostiju koji ga razgledavaju. Most ima dva kolosijeka, dug je 306 metara, a sagrađen je tridesetih godina prošlog stoljeća kako bi se Budimpešta preko Zagreba povezala s lukom u Rijeci.

Vedran Božić i Hendrix

SVIRATI PJESME JIMIJA HENDRIXA JIMIJU HENDRIXU!

Zvuči nemoguće, ali je živa istina – svirati Jimiju njegove pjesme dok on, nekoliko metara od pozornice, sluša!

Godina: 1969.
Grad: Frankfurt, Njemačka (tada Zapadna Njemačka)
Mjesto: klub zaboravljenog imena.

Zagrebačka grupa The Five Up (bivši Roboti), s gitaristom Vedranom Božićem, nastupa u klubu koji radi od 17:00 do 05:00. Da, dvanaest sati, naravno s pauzama. Sviraju tada aktualne Beatlese, Kinkse… i neizostavnog Jimija Hendrixa.

Vedran Božić, vjerojatno najveći rock-gitarist u nas, obožava Hendrixa i odlazi na oba njegova koncerta u blizini Frankfurta (u 18 i 20 sati), a zatim se vraća na svoje radno mjesto. I tada u publici ugleda – Jimija Hendrixa! Bio je u društvu djevojke koju su i članovi The Five Up poznavali. Bilo je to negdje između 3 i 5 ujutro.

Svirali su klasični Hendrixov repertoar. Jimi je došao i drugu večer jer je na toj turneji imao dva slobodna dana. Priča se ponovila, ali u bogatijem izdanju – Jimi se popeo na binu i odsvirao jam session s The Five Up! Vedran Božić bio je u čudu i nevjerici – i kako ne bi. Svirali su Red House i još tri klasika. Naravno da su imali prilike i razgovarati, osobito kad je Jimi primijetio da Vedran ima bolju i skuplju gitaru od njega. No cijelo je vrijeme bio više nego ugodan sugovornik.

P. S. Jimi Hendrix počiva u obiteljskoj grobnici s majkom u Seattleu. Prvotno je bio pokopan u skromnim uvjetima, dok mu otac nije dobio nešto novca od tantijema i podigao veliku grobnicu. Na prvotnoj sahrani, osim obitelji, bili su i njegovi najstalniji suradnici Noel Redding i Mitch Mitchell – te Miles Davis! Veće poštovanje Jimi valjda nije mogao dobiti. Miles Davis smatrao je Hendrixa stvarno velikim istraživačem, inovatorom i pravim revolucionarom u glazbi.