Ane Paška - od koncerta do KoncArta i obratno

Osim što se pokazala kao izvrsna multiinstrumentalistica koja svira klavijature, kahon bubanj, gitaru i harmoniku, Ane Paška neprestano se poigrava s glasom i instrumentima, pa bi glas zasvirao, a instrumenti pjevali

Ane Paška drži da naa našoj estradi vladaju ogromna kriza i siromaštvo duha / Foto: Kaja Zulin

Ane Pašku, dramaturginju i svestranu umjetnicu čiji su nastupi konceptualni spoj glazbe, kazališta i poezije, imala sam priliku krajem kolovoza čuti uživo u dvorcu Stara Sušica. Bila je to izvedba povodom zatvaranja ljetne škole Centra za kreativno pisanje. I nisam bila jedina odadenjena (u nastavku teksta i poveznica ovog neologizma s Ane Paškom) njezinom izvedbom. Zapravo, nikad do tad nisam čula nešto takvo – to nije bio koncert, to nije bila predstava. To je bio KoncArt, zbog kojeg je dvorac postao Salon za uljepšavanje duše, Anino radno mjesto, a publika dio izvedbe koji zborski pjeva kratke, repetitivne refrene. Osim što se pokazala kao izvrsna multiinstrumentalistica koja svira klavijature, kahon bubanj, gitaru i harmoniku, njezina je izvedba bila glazbeni performans pjevanja, sviranja i glume. U njih bi, kao improvizaciju, ubacila poigravanje s glasom i instrumentima, zbog kojeg kao da bi glas zasvirao, a instrumenti pjevali.

No krenimo ispočetka. Što su, uopće, KoncArt i Salon za uljepšavanje duše te koja je njihova poveznica? Bilo je to jedno od prvih pitanja što sam ga postavila Ani u telefonskom razgovoru, u kojem mi je objasnila kako funkcionira njezina konceptualnost, kako barata improvizacijom, što misli o današnjoj domaćoj glazbenoj sceni te kakvi je sve nastupi i promocija albuma očekuju u skoroj budućnosti.

KoncArt je, dakako, igra riječima, nastala u trenutku kad se Ane oprostila od dotadašnjih izvedbi koje je nazivala Improvizije. „Improvizije sam izvodila četiri godine, a oproštajne Improvizije održale su se u KCM Mesnička u Zagrebu. Osjećala sam kao da mi je to zadnji nastup u toj cjelini, da sam zaokružila tu etapu.“ Na tim oproštajnim Improvizijama u publici se pojavio urednik i književni promotor Kruno Lokotar te je, također odadenjen Aninom izvedbom, izjavio: „Ja sam znao da dolazim na koncert, ali došao sam na umjetnost.“

Inspirirana tom rečenicom, Anina producentica Marijana Radoš, „koja se također voli igrati riječima, rekla je da to onda nije Koncert, nego KoncArt. Tad se rodilo nešto novo“, prisjeća se Ane. S druge strAne, Salon za uljepšavanje duše imaginarni je i konceptualni prostor u kojemu se održavaju Anine izvedbe, odnosno KoncArti. „Salon je u suštini jedan metaforički odmak. Kad me pitaju koje mi je radno mjesto, ja kažem da  sam zaposlena u Salonu za uljepšavanje duše. On se stvara gdje god ja dođem i izvodim KoncArt. To je muzički ritual“, izjavljuje Ane. Ideja Salona stvorila se kad je umjetnica počela razmišljati o poziciji umjetnika i preispitivati se što to ona kao umjetnica radi i tko je zapravo izvođač. „Tad sam napisala jedan tekst koji se odnosio na cijenu ulaznica. To je bio poetski odmak od ovih uvriježenih salona za uljepšavanje tijela. Za njih se ne postavlja pitanje koliko koštaju, a za umjetnost se uvijek traži besplatna karta. Riječ je o kolektivnom obrascu i poziciji u kojoj se nalaze umjetnici.“

Ane Paška nazvana je kraljicom improvizacije / Foto: Kaja Zulin

Time je počela propagirati tezu da kada odlazimo na neko umjetničko događanje, kao i u salon za uljepšavanje, zapravo dajemo nešto sebi. „I ja sama puno dobivam iz tih događanja. Da se razumijemo, nije stvar u tome da smatram da se trebaju nabijati cijene za moje nastupe, nego je poanta u poštovanju prostora i same izvedbe.“ Također, navodi kako kupnjom ulaznice za njezine izvedbe ne podržavamo nju kao umjetnicu, već sami sebe. „Ja sam podržana. Ti ne ideš na frizuru da bi podržao frizera, ideš radi sebe. Ja sam ovdje samo medij, kao i svi istinski izvođači. Mi smo mediji za igru koju publika izvodi sa mnom. Zato volimo ići u kazalište i na koncerte. Kad netko svira s lakoćom, ti u suštini sviraš s njim.“ Interakcija između onog tko izvodi i onog tko upija, to je ono što Ane smatra poantom izvedbenih umjetnosti. Ipak, u samom konceptu Salona postoji i jedan mali paradoks na koji mi je Ane ukazala. „Duše su same po sebi lijepe, njih ne treba uljepšavati. U tome je metaforički odmak. Duša treba dobiti priliku da se susretne sama sa sobom, da ljudi osvijeste da su im duše lijepe. Ono što ja izvedbom dajem nije zaborav kroz zabavu, nego je prisjećanje i osvješćivanje.“

Izvedba, jedna od ključnih riječi Anina umjetničkog djelovanja, u njezinu kontekstu poprima višestruko značenje. Njezine izvedbe objedinjuju scenske umjetnosti, kao moderni Gesamtkunstwerk, s kakvim bi i skladatelj Richard Wagner bio zadovoljan. Ti su nastupi s jedne strane konceptualno osmišljeni, dok se, s druge strane, temelje na improvizaciji. U nedavnom intervjuu Ane je ponovno nazvana „kraljicom improvizacije“, a otkrila mi je i kako kod nje funkcionira ta improvizacija te kako balansira između osmišljenosti izvedbi i prepuštanja slučaju. „Postoji struktura koja je od početaka ista. To je kičma izvedbe, pjesme koje izvodim uvijek, ali nikad na isti način više puta. Dobar je primjer za to početna pjesma mojih izvedbi, “Tica“ – unutar dva temeljna akorda ja uvijek improviziram i ta izvedba je uvijek drugačija. To su, kako ja volim reći, glazbena poglavlja kroz koja putujem. Njihova struktura je dosta fluidna, a i publika uvijek donese nešto novo, svoje. Često ni sama ne znam što ću u tom trenutku izvesti, ako mi se uklapa u taj storyline – hoću“, pojašnjava Ane.

Dakle, struktura postoji i ona nije do kraja improvizacija, iako je za prvu izvedbu onoga što Ane danas naziva KoncArt, 2018. godine, imala drugačiji plan. „Moja prvotna ideja je bila da zaista sve bude improvizacija, da nemam nikakvu strukturu. Dođem ispred publike ni s čime i pustim da mi sami od sebe dolaze tekstovi i melodije koje smišljam na licu mjesta. Na kraju to tako nisam izvela jer me tjedan dana prije uhvatila neka vrsta panike pa sam odlučila da ću sjesti za klavir i ono što mi u tom trenutku padne na pamet bit će kičma tome što sada izvodim. Moje su pjesme crtice iz mog života, na razini teksta to su doživljaji stvari koje proživljavam. Sjela sam za klavir i to zapisala, improvizirala melodiju i zapisala akorde. Malo po malo, kako sam izvodila tu strukturu, postajala je čvršća. No, i dalje se dosta igram s glasom i svime onime što ne mogu osmisliti unaprijed“, zaključuje Ane i slaže se s mojom sintagmom kojom bih najlakše opisala njezine izvedbe – stvorena improvizacija.

Budući da je diplomirala dramaturgiju, pisanje je jedan od medija kojim se Ane Paška izražava te sastavi dio njezina umjetničkog djelovanja. Većina je njezinih tekstova koje danas izvodi iz različitih perioda. „Što se tiče KoncArta, neke stvari su nastajale na Improvizijama. Na albumu koji uskoro izlazi postoji i pjesma koju sam napisala prije 20 godina. To je sve jedan kolaž raznih poetskih crtica. To je prostor mašte i slobode, pomaknutosti koja me odmara“, izjavljuje Ane te dodaje kako su neke pjesme nastale u trenutku, a neke bi se dalje nadograđivale iz prijašnjih zapisa.

Takav je slučaj i prvi studijski album Ane Paške, neologizmičnog imena Odadenjena. Odadenjenom se postaje kad „glasno izgovoriš svoje DA ljepoti, nježnosti, prijateljstvu, ljubavi, moru, lubenici, šali… i to ostaje trajno zapečaćeno“, pojašnjava Ane. Album je radila u suradnji s muzičarima i producentskim triom Val De Beek. „To su predivni ljudi i muzičari koje sam „slučajno“ upoznala. Kad kažem vrhunski muzičari, ne mislim na tehniku, nego na dušu i na neopterećenost. Dugo želim snimiti album, a mislim da ti se bend, kao i ljubav, mora dogoditi. Ja sam znala da će se meni taj bend dogoditi, samo nisam znala kad“, izjavljuje Ane. Za njihov susret neposredno je ponovno zaslužan Kruno Lokotar koji je Ane pozvao da nastupi u Pazinu na književnom festivalu KaLibar. „Iako slučajnosti ne postoje, jedan od muzičara iz Val De Beeka, koji inače ne radi vikendom, došao me je ozvučiti. To je bilo sudbinski. Na koncertu su bili i ostali muzičari, pitali su me zašto još nemam album i tako smo počeli surađivati“, prisjeća se Ane. Album je, kako kaže, bogat i žanrovski dosta različit te dodaje kako su uspjeli napraviti pjesme od nekih fragmenata koje je pisala na Facebooku. „To sam nazvala muzičke razglednice – kratka forma pjesme, kao impresija. Jedva čekam to objaviti!“ Promocija albuma bit će u KD Vatroslava Lisinskog, 29. travnja i to će biti prvi njezin nastup u većem sastavu. „To više nije KoncArt, nego Koncert. Izgleda da idem od Koncerta do KoncArta, pa obratno. Ovo će biti nova tračnica, koncerti s proširenim sastavom uz još neka iznenađenja“, zaključuje Ane. Prije promocije albuma očekuju je nastupi u Zagrebu, Rijeci i Rovinju.

Promocija prvog albuma Ane Paške održat će se u travnju sljedeće godine u Lisinskom / Foto: Kaja Zulin

Unatoč sve boljoj recepciji Aninih izvedbi, o tome kako diše današnja publika i što se sve događa na domaćoj glazbenoj sceni, Ane ima dvojako mišljenje: „Na našoj estradi vladaju ogromna kriza i siromaštvo duha. To je očigledno. Sve se pretvorilo u industriju pjesmuljaka s trivijalnim tekstovima. Nemam o tome lijepo mišljenje.“ Kod takvih izvođača najviše joj smeta potpuno odsustvo ikakvih ideala, ali i masovna recepcija takvih pjesama, koja, kako kaže, slavi uspjeh praznine: „Ja njima ne vjerujem. Tekstovi koje pjevaju ti izvođači ne žive. Cajke pune arene, o tome pišem i u jednoj pjesmi. Uspjeh svakome znači nešto drugo, ali ako je arena puna praznih ljudi siromašnih duhom, onda je to uspjeh praznine i nihilizma“, poentira te dodaje kako je s druge strane i optimistična jer vjeruje više u prirodu nego u društvo: „Mislim da paralelno s vremenom ekstrema u kojem živimo, rastu ljepota i zdrava svijest. Kad je čovjek stjeran u kut, to je i divna prilika da se oslobodi duh i vidi što je u suštini bitno.“ Svoju tezu završava citatom pokojnog strip-crtača Alema Ćurina, koji često koristi u intervjuima: „Sloboda nije nešto što mi možeš omogućiti, nego nešto što mi ne možeš oduzeti“. I mislim da u tom citatu svatko tko je posjetio Salon za uljepšavanje duše može vidjeti Ane Pašku – slobodnu, originalnu i iskrenu – što je nešto čega svakako fali na našoj sceni i što nas lako može odadenjeti.