Snovi sjajne jeseni
Sara Glojnarić: „Put nastajanja jedne skladbe potpuno je neuhvatljiv i čaroban“
Pisati operu u današnje doba velik je pothvat – krenuti u avanturu koja ima obuhvatiti glazbu, glazbom, veliki (ili neki mali?) prostor kazališnog, multimedijalnog: imati idejnu okosnicu, snažan libreto, vrhunsku produkciju, suradljive suradnike… Sve se to čini zamamnim, ali i gotovo nedohvatnim ciljem, no ipak Sara Glojnarić piše, dovršava i zaokružuje svoju već šestu operu.
Krenula je od Žabice kraljice u Zagrebu (na MBZ-u 2017.) za djecu, a sad će novi njezin rad biti praizveden u 2026. godini u Stuttgartu. Upravo su u prošlogodišnjem razgovoru za portal Glazba.hr njezini operni radovi bili tema, no nedavno je predstavljala buduće djelo upravo u Stuttgartu, a ovih se dana njezin opus razliježe na nekoliko važnih, značajnih i prestižnih adresa. Nagrade koje već ima u svojoj vitrini (virtualnoj ili stvarnoj) potvrda su da je prepoznata i rangirana kao izvrsna autorica od koje itekako možemo (i trebamo) očekivati samo vrhunska postignuća.
Trenutak u kojem je, kako mi je rekla, njezina web stranica „stala u vremenu i prostoru“ jest trenutak obilan događajima, izvedbama, uzbuđenjima i finiširanju opere koja tematizira poziciju u kojoj i sama živi – onu migrantsku. Operu Station Paradiso očekujemo u svibnju 2026., a tijekom ljetnih dana Sara je radila s dvoje opernih pjevača koji imaju također sjajne karijere u inozemstvu – Dijanom Haller i Goranom Jurićem. Objave na društvenim mrežama naslutile su i predstavljanje projekta u Stuttgartu, ali i situacije u kojima skladateljica ne može biti na svim izvedbama svojih djela, koja su se rasprostrla od Varšave do Pariza.
View this post on Instagram
Koja je tvoja rajska postaja odnosno je li Leipzig, sa svojom bogatom glazbenom poviješću, idealno mjesto za koncentraciju misli, ideja i glazbenih kreacija?
Leipzig je fascinantan grad kontrasta: s jedne strane stoljeća visoke kulture i intelektualnog procvata, glazbene tradicije i velikana poput Bacha, Mendelssohna i legendarnog Gewandhaus orkestra, a s druge strane punkerski i alternativni duh koji se prepliće s artefaktima socijalističke prošlosti, čiji je duboki trag i danas vidljiv ne samo ovdje, već u cijeloj istočnoj Njemačkoj. Leipzig je otvoren i liberalan grad koji je u posljednjem desetljeću doživio snažan uspon, toliko da ga mnogi od milja zovu Hypezig.
Ovdje se osjećam dobro i kreativno, osobito otkako sam, nakon mjeseci odgađanja, napokon uredila svoj studio koji je postao moja mala oaza mira i stvaralaštva. Unatoč tome, sve češće razmišljam o povratku na jug Njemačke, jer je to puno bliže Samoboru. Što sam duže ovdje, to je čežnja za domom snažnija, premda sam svjesna da se moja definicija doma u međuvremenu duboko promijenila, jer sam taj osjećaj morala iznova graditi na drugim mjestima.
Što sam duže ovdje, to je čežnja za domom snažnija, premda sam svjesna da se moja definicija doma u međuvremenu duboko promijenila
Filozofkinja Zofia Rosińska taj je paradoks pripadanja i udaljenosti vrlo poetično opisala u svom eseju The Melancholy of No Return (Melankolija nepovratka). Dom je gdje su mi dragi ljudi.
Upravo na kultnom festivalu Varšavska jesen tvoja orkestralna skladba Ding, Dong, Darling! (koja je praizvedena i nagrađena prošle godine na još kultnijem festivalu u Donaueschingenu) dobila je izvedbu s Varšavskom filharmonijom, a 11. listopada će je izvesti u Kölnu na koncertu Simfonijskog orkestra Zapadnonjemačkog radija (u programu koji donosi i Klavirski koncert Johna Cagea). Koji je osjećaj pustiti svoja djela da idu tako svijetom – bilo da ih uspijevaš slušati iz publike, bilo da tek osluškuješ reakcije u kritikama odnosno radijskim snimkama? Kako uopće kreće jedan put novog djela? Postoji li još novih postaja za Ding, Dong, Darling!?
U slučaju Ding, Dong, Darling! još nisam posve spremna pustiti to djelo. Ono je još uvijek mlado, imam osjećaj da sam ga tek stvorila i zato mi je važno biti prisutna na svim probama; htjela bih biti sigurna da je ravnoteža između elektronike – koja ovdje ima dominantnu ulogu – i orkestra ispravno uspostavljena. Tek kad djelo započne vlastiti život mogu osjetiti da sam se povukla iz te jednadžbe i da mu dopuštam da diše te postoji samostalno.
Ding, Dong, Darling! nedavno je izveden u Varšavi, gdje je bio izvrsno primljen.
Uskoro će putovati u Köln u verziji za manji orkestar, a iduće sezone SWR orkestar (Orkestar Jugozapadnonjemačkog radija) izvest će ga čak tri puta. Te su izvedbe dio nagrade orkestra koju sam dobila u Donaueschingenu prošle godine, a kojom se orkestar obvezao djelo izvoditi više puta tijekom nadolazeće sezone.
Moram priznati da mi je ovo djelo posebno drago: ohrabrilo me da isprobam nove stvari, da se opustim, budem iskrenija i zaigranija. Presretna sam što su i kritika i publika to prepoznale i proslavile. Nakon varšavske izvedbe, jedna je skladateljica na društvenim mrežama napisala: „Doživljaj u dvorani bio je nevjerojatan, eksplozija energije, poput ružičastog bombona koji bombardira serotoninom.”
Upravo je to osjećaj koji sam željela prenijeti publici – da sve pršti od radosti, radosti koja je raskošna i prkosna.
Jedna od tvojih skladbi koje nastaju na uistinu poseban i znakovit način jest i Pure Bliss, koja je imala svoju izvedbu u Zagrebu na Muzičkom biennalu kad je djelo izveo ansambl Klangforum iz Beča. Sad ona stiže u Pariz na posebni koncert 23. listopada kojim se obilježava stota obljetnica rođenja Luciana Beria uz Ensemble Intercontemporain. Jesi li mogla slutiti da će djelo biti uvršteno u takav hommage koncertni niz i kako ono sad funkcionira s novim ansamblom?
Pure Bliss je jedno od onih djela za koja sam mislila da neće imati ovako bogat život kao što ga ima sad, vjerojatno zato što je estetski potpuno drugačije od brze, glasne i ritmički kompleksne glazbe koju sam do tad pisala i koja mi je na neki način obilježila karijeru.
Pure Bliss vrlo je ranjivo djelo, pravi akustični soundscape koji se naslanja na trenutke totalnog glazbenog užitka: onaj trenutak anticipacije kad znamo da dolazi naš omiljeni dio u pjesmi, kad se naježimo koliko nam je to mjesto u skladbi posebno. Zamolila sam glazbenike ansambla Klangforum Wien da sa mnom podijele te glazbene užitke, a ono što sam od njih dobila bila je široka paleta glazbe – od Monteverdija do Whitney Houston. Sve te trenutke sažela sam u jedan soundscape koji je statičan, iako unutar njega ima mnogo mikroevenata u kojima ipak prepoznajem onaj dio sebe fasciniran virtuoznošću i brzinom.
Klangforum Wien i Bas Wiegers u ZKM-u na Muzičkom biennalu Zagreb, 16. 4. 2023., izvodeći Pure Bliss
To mi je djelo pokazalo da su ranjivost i otvaranje nekom novom izričaju apsolutno imanentni skladateljskom pozivu te da se ranjivosti ne treba bojati, nego ju u cijelosti prihvatiti. Sad to znam iz ove perspektive, nakon što je djelo živjelo tri godine kroz različite ansamble i uvijek naišlo na veliko odobravanje.
S druge strane, dok sam ga pisala, nije mi bilo lako. Bila sam puna nesigurnosti i predrasuda, jer djelo ne funkcionira na istom, vrlo organiziranom principu kao djela iz, primjerice, sugarcoating ciklusa. Možda me i moja horoskopska kombinacija sprječavala u potpunom prepuštanju: ipak sam Jarac, u podznaku Djevica – uzemljenost i kontrola moje su devize. Moja draga prijateljica Mirela Ivičević, briljantna skladateljica, u ovakvim situacijama uvijek kaže: „Prepusti se, zvizdice će reć’ svoje.“ I to je točno ono što se dogodilo.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Shvatila sam da slušanje, tj. osluškivanje, također može biti virtuozno i, u duhu djela, predstavlja čisto blaženstvo. Veselim se izvedbi u Parizu, jer će zasigurno biti potpuno drukčija od prethodnih. Partitura je vrlo slobodna, gotovo improvizirajuća, usredotočena na ljepotu zvuka i trenutka, a njega takve zvučne palete zaštitni je znak slavnog ansambla Intercontemporain.
Možda već od tvojeg priloga za Darmstadt (još jednog kultnog mjesta avangarde i njezine povijesti) u kojem si nesvakidašnjim videom This Champagne is Burned tematizirala i jukstapozicionirala neke ikone glazbene kulture, miješajući i kontrapunktirajući pop kulturu i onu ozbiljnu umjetničku avangardu – iako na prvi pogled neupućenoj publici mogu promaknuti detalji i poanta. Koliko je za recepciju tvojih djela (ne samo tvoje glazbe) potrebno biti upućen u inicijalnu ideju, u proces skladanja ili u neka prethodna djela koja se na neki drukčiji, inovativan način igraju materijalima?
Moja inspiracija dolazi najviše iz pop kulture i interneta – od društvenih mreža, preko memeova, do općeg internetskog diskursa, koji je s jedne strane vrlo širok i fascinantan, a s druge, budimo iskreni, ponekad potpuno delulu. Upravo u toj oprečnosti pronalazim iznimno bogat materijal iz kojeg crpim neki stvaralački sadržaj. Dakle, vrlo često koncept i izvanglazbeni sadržaj u mom skladateljskom radu nastaju prije nego što napišem ijednu notu.
Ipak, za mene je jednako važno kako stvari zvuče. Bitno mi je da materijal ‘sjedne’ ili, kako bi američki jazzeri rekli, da je in the pocket. Kad počnem skladati, primjećujem stalni ping-pong između konceptualnog mišljenja i glazbene realizacije, osluškujući potrebe glazbenog materijala naspram potreba konceptualnog okvira koji je jezgra projekta.
Kad počnem skladati, primjećujem stalni ping-pong između konceptualnog mišljenja i glazbene realizacije
Put nastajanja jedne skladbe je, u konačnici, potpuno neuhvatljiv i čaroban. Uvijek se sjetim svog profesora kompozicije u zagrebačkim danima, Davorina Kempfa, koji je doslovno na svakom satu govorio da sve skladbe već postoje u eteru – mi ih samo moramo dohvatiti. To dohvaćanje, barem meni, slično je upoznavanju novih ljudi: svaki je drukčiji, vi ste drukčiji u njihovoj prisutnosti i različiti dijelovi vaše osobnosti izranjaju na površinu.
Premda nemam veliki utjecaj na to kako će publika primiti novo djelo, iznimno mi je važno da moja glazba rezonira s ljudima. Svjesna sam da veliki dio publike nije kronično online poput mene i da možda neće uhvatiti sve reference unutar mojih skladbi. Upravo mi je zbog toga jako bitno kako nešto zvuči. U tim trenutcima shvaćam da nisam konceptualna umjetnica nego glazbenica koja se raduje materijalu koji je na neki način catchy i zanimljiv.
Duboko sam uvjerena da je ta polazišna točka ispravna, jer ako se nama sviđa materijal koji smo stvorili, velika je vjerojatnost da će isti materijal rezonirati i s drugima u publici.
Naši će radijski slušatelj imati prilike u emisiji Izlog sadašnjice Trećeg programa Hrvatskog radija (u srijedu, 8. listopada, a potom u Slušaonici) čuti tvoje recentno djelo s ovogodišnjeg festivala u Wittenu koje, kao još jedno djelo angažiranog sadržaja, donosi pak posve neuobičajenu izvedbu.
Pjesme za kraj svijeta (Songs for the End of the World) znakovite već naslovom otvaraju još jednu skladateljsku igralicu koja je već imala i ponovljene izvedbe ljetos. Eksperimentalni podcast koncert, kako se opisuje ova jedinstvena izvedba za koju su potrebne slušalice, a izvedbu ostvaruje Sarah Maria Sun s kojom si surađivala te gudački kvartet Kuss. Kako si spojila temu i format izvedbe i kakve su reakcije umjetnika, a kakve publike? Je li legitimno slušanje kakvo ćemo imati u radijskom programu? Kakve su to pjesme za kraj svijeta i tonemo li svi kao Titanic?
Songs for the End of the World cjelovečerno je djelo koje funkcionira kao hibrid između klasičnog koncerta i live podcasta. Publika nosi bežične slušalice koje su esencijalne za djelo; bez njih, u osnovi, ne čujemo ništa. Gudački kvartet koristi DigitAize senzore, koji se lijepe na vrat instrumenta i od tog instrumenta stvaraju digitalnu MIDI kopiju. Pomoću njih glazbenici paralelno sviraju svoje instrumente, ali i kreiraju elektroničke zvukove svih vrsta i oblika – klasično svirajući ili čak samo pomičući instrumente, bez dodira.
Taj trenutak kad cijeli ansambl drži instrumente u rukama i vrti ih lijevo i desno, a mi čujemo raskošni soundscape, doista je čaroban. Sve je bežično, a instrumenti izgledaju potpuno normalno jer je senzor skriven ispod vrata instrumenta.
Dakle, ukratko: kad skinete slušalice, čujete glas Sare Marie Sun i pokoji tihi ton kvarteta. Kad stavite slušalice, uranjate u imerzivni svijet povijesti Titanica – legendarnu priču o glazbenicima Titanica, predvođenim Wallaceom Hartleyem, koji su, znajući da će svi poginuti, odlučili ne spašavati se, nego dalje svirati kako bi putnici ostali mirni i mogli se evakuirati. Zar to nije potpuno suludo iz današnje perspektive? Tko bi danas imao takav osjećaj dužnosti da žrtvuje vlastiti život za dobrobit drugih?
Zadnja pjesma koju su izveli prije nego što je brod potonuo bila je Nearer My God to Thee (Bliže, o Bože moj). Neki drugi izvori navode da je to bila Songe d’Automne (San o jeseni). Povijest se odlučila za prvu verziju, jer bi možda bilo antiklimaktično da takva žrtva završi lakim notama.
Tu počinje naša priča: uranjamo u taj legendarni trenutak i pričamo priču o glazbenicima, preživjelima i artefaktima Titanica u pop kulturi.
View this post on Instagram
U jednom trenutku djelo postaje interaktivno, kadapostavljamo pitanje publici: „Koja bi bila tvoja pjesma za kraj (tvog) svijeta?“
I upravo mi je to najdraži dio večeri jer čujemo dirljive priče ljudi koji su nam do prije nekoliko trenutaka bili potpuni stranci i glazbu koju bi odabrali na kraju svog života – vrlo ranjiv i intiman trenutak. Na svakoj izvedbi dosad ljudi u gledalištu nisu mogli sakriti suze u očima. Zato ovo djelo ipak najbolje funkcionira uživo, iako je zamisljeno kao podcast.
Premda publika to možda ne primjećuje, ovaj je projekt tehnički najzahtjevniji koji sam ikad napravila. Vrlo je inovativan, jer povezuje nekoliko formata u jedan hibrid koji je zabavan, zaigran, ali i iskren te ranjiv. Sve to ne bih mogla ostvariti bez podrške Kuss Quarteta, Sare Marie Sun, Miriam Götz, Paula Hautpmeiera i Martina Reckera, koji su prenijeli moju viziju u stvarnost i bili uz ovu ideju od prvog dana. Raditi s takvim ljudima veliki je dar, na kojem sam svakodnevno zahvalna.
Copyright WDR / Claus Langer
Već si prije godinu dana u intervjuu Karolini Rugle za portal Glazba.hr iznijela okosnicu nove opere, neki dan si je predstavila u Stuttgartu u razgovoru. Koliko pitanja (novinarska ili druga) o djelu koje još nastaje mogu utjecati na tvoju samorefleksiju onoga što je dovršeno? Je li poželjna naša znatiželja i koliko te takve situacije opterećuju kao nužnost profesije, a koliko ih možeš iskoristiti i u procesiranju vlastitog procesa kreacije?
Uf, to zaista nije lako. Srećom, pomaže mi onaj konceptualni način razmišljanja o kojem sam govorila u prethodnom pitanju. Ovu operu radimo, sanjamo i gradimo od 2022. godine, tako da bih o svakom aspektu ili pitanju mogla napisati mali esej jer sam toliko duboko uronjena u materiju.
S druge strane, važno je usmjeriti svu tu energiju na rad, jer odgovor na svako pitanje zahtijeva iste vještine kao i stvaranje djela. Ponekad se šalim da imam gastarbajterski mentalitet jer želim sve, odmah i nije me strah teškog posla: promovirati djelo, privući novu publiku, odgovarati na sva pitanja, odraditi intervjue, a – naravno – i napisati komad na vrijeme te biti zadovoljna rezultatima.
Trenutno sam u akutnoj fazi komponiranja i primjećujem da mi čak i najobičnija svakodnevica djeluje kao teret
Trenutno sam u akutnoj fazi komponiranja i primjećujem da mi čak i najobičnija svakodnevica djeluje kao teret: od kuhanja, sporta pa do druženja. Ne sjećam se kad sam se posljednji put prošetala dulje od deset minuta ili otišla s nekim na kavu, ali to je prirodno kad se radi na djelu ovakvih razmjera – ne samo u glazbenom, nego i u emotivnom smislu.
Aktualna djela sasvim sigurno su izvedbama u prvom planu, ali također se izvode i neka tvoja ‘starija’ – iz ciklusa #sugarcoating ili #artefacts. Kako na njih gledaš sad s novim i drukčijim iskustvima u kompozicijama, ali i novim interpretacijama? Imaš li negdje vlastiti popis koji bi označavao bitna, da ne kažem antologijska djela iz tvojeg opusa, i kako on nastaje? Koliko ti je bitna reakcija javnosti: od samih interpreta do publike, kritike?
Kad čujem djela iz sugarcoating i artefacts ciklusa, imam osjećaj kao da susrećem stare prijatelje iz studentskih dana: osjetim toplinu, prisjetim se sebe u trenutku pisanja tih djela, zahvalna što se i dalje izvode, ali isto tako opažam protok vremena i kako sam se promijenila.
Oba ciklusa postala su redovan dio repertoara na europskim koncertnim pozornicama, što mi je posebno drago. Ta djela sad žive svoj život, postoje brojne snimke i interpretacije, tako da se solisti i ansambli više ne moraju isključivo savjetovati sa mnom, nego imaju materijal koji im pomaže oblikovati vlastito viđenje tih skladbi.
Moj kolega Alex Paxton, skladatelj čija djela izuzetno cijenim, jednom je spomenuo da vidi koliko mi je stalo do publike, što je potpuno istinito. Skladam uvijek s željom da djelo komunicira – bilo na konceptualnoj, glazbenoj razini ili, idealno, na obje paralelno. Ne želim da suvremena glazba bude neki zatvoreni, niche žanr koji nikoga ne zanima, nego da slavimo svu raskoš glazbenih izričaja koji na nas svakodnevno utječu. Tu raznolikost ne treba ignorirati, nego je prihvatiti.
Ne želim da suvremena glazba bude neki zatvoreni, nišni žanr koji nikoga ne zanima, nego da slavimo svu raskoš glazbenih izričaja koji na nas svakodnevno utječu
S obzirom na to da sam u posljednje vrijeme predavala kompoziciju u Baselu i bila gošća na nekoliko sveučilišta, mogu reći da sam vrlo optimistična glede nove generacije suvremene glazbe. Ona se organski razvija u novim smjerovima koji su istovremeno uzbudljivi, pristupačni i relevantni.
Foto: Rui Camilo © EvS Musikstiftung
Kako doživljavaš analize svojih djela? Nedavno je u Poljskoj ostvaren jedan magistarski rad koji analizira tvoj opus, vjerujem da si surađivala s mladim Filipom Popielarzom (kako si i objavila na društvenim mrežama), ali i mentorom, poznatim poljskim skladateljem Dariuszom Przybylskim. Što tebi kao umjetnici znači taj pomak u gotovo samorefleksiju, odnosno u pogled na vlastita djela jednim drukčijim okom, odnosno uhom? Koja su djela odabrana i jesi li na taj izbor utjecala te koji je zaključak donio o tih sedam godina koje su bile u razmatranju?
Ovo je prvi put da je netko napisao magistarski rad o mojim djelima. Moram priznati da sam se osjećala izrazito počašćeno kad me Filip kontaktirao s tom idejom. Izbor materijala radio je on, što mi je bilo posebno zanimljivo, jer je korelirao s onim što bih i sama odabrala kao svoja najjača djela. Sjećam se da je na jednom od naših Zoom sastanaka rekao: „Pa najlogičnije je da radim diplomski o živoj skladateljici – sve te mogu pitati, nema nikakvih zavrzlama!“ Do tad nisam tako razmišljala i to mi je bilo jako zabavno.
Njegov magistarski rad vrlo je precizan, senzibilan i napisan iz kompozitorske perspektive, što mu daje dodatni uvid u proces stvaranja, drukčiji od onoga kad je rad napisan isključivo iz muzikološke perspektive. Uživala sam čitajući, a u ponekim trenutcima bila sam posebno zaintrigirana njegovom analizom, jer mi je omogućila da vlastiti materijal sagledam iz novog kuta.
Život u gradu koji nije rodni, život u sredini ili sredinama koje ne poznaješ od djetinjstva ima svojih sjajnih trenutaka, ali i nekih manje sretnih. Koliko u novoj operi unosiš autobiografski moment? Koliko i kako susretišta s drugim umjetnicima, prostorima, novim krajolicima (onim doslovnim i onim zvučnim) utječu na nove ideje i što ti je upravo novost u kompozicijskim postupcima, novost u ideji djela koje je naručeno, a možda i nije, ali ga želiš napisati?
Opera je nastala iz duboke želje da konkretiziram melankoliju nepovratka koju osjeća gastarbajterska dijaspora – osjećaj koji i sama dijelim. Taj je osjećaj vrlo rasprostranjen u Stuttgartu, s obzirom na to da više od polovice građana ima korijene iz jugoistočne i južne Europe.
Opera je nastala iz duboke želje da konkretiziram melankoliju nepovratka koju osjeća gastarbajterska dijaspora
Intervjui koje sam vodila s ljudima prve, druge i treće generacije gastarbajterskih obitelji u Njemačkoj bili su ključni za nastanak opere. Njihove priče čine pokretačku snagu djela, a glazba koju su donijeli sa sobom na te intervjue jednako je važna. To su pjesme koje pričaju priču jedne cijele generacije. One su u potpunosti oblikovale moj pristup materijalu i način na koji spajam te glazbene utjecaje sa svojim vlastitim.
Ovaj je projekt atipičan za suvremenu operu jer zahtijeva nekonvencionalni pristup stvaranju, veliku otvorenost i znatiželju svih uključenih te posvećenost community buildingu, procesu za koji je vrijeme ključan faktor. To nije ‘po špranci’, nego gradimo svoj tlocrt za to kako postmigrantska opera može danas izgledati. Takvo što ne bi bilo moguće bez operne kuće, intendantskog i dramaturškog tima koji srcem i dušom stoji iza projekta, gdje rade ljudi predani umjetnosti i spremni izaći iz ustaljenih okvira suvremenog opernog stvaralaštva kako bi se upustili u novu avanturu.
Što je za tebe uspjeh neke tvoje skladbe, tvoje ideje ili tvoj uspjeh kao umjetnice? Mijenja li se pogled na ono čemu težiš?
Uspjeh ima mnogo lica. Kad govorim o svom radu, smatram velikim uspjehom što priče stare gastarbajterske dijaspore u Njemačkoj pronalaze svoj put prema jednoj od najvećih opernih pozornica u Europi. Također sam iznimno ponosna što je Beethoven Orchester Bonn od mene naručio novo djelo za orkestar i elektroniku u Beethovenhalle u Bonnu, povodom svečanog ponovnog otvaranja ove legendarne dvorane, koje će izvesti pod ravnanjem maestra Dirka Kaftana. Duboko sam zahvalna orkestru, Tillmanu Böttcheru, Dirku Kaftanu i gradu Bonnu što su mi ukazali povjerenje za ovaj važan kulturno-politički trenutak u povijesti grada.
No, bez obzira na ove eksterne uspjehe, za mene najveći uspjeh uvijek znači biti dobar čovjek. Znam da to možda zvuči kao jedan od onih kvaziinspirativnih citata sa šalice za kavu od 2.99 €, ali u uhu mi stalno odjekuje misao Nadie Boulanger: „Tvoja čovječnost proporcionalna je tvojoj umjetnosti.“ Potpuno se s tim slažem. Što si bolji čovjek, to je i tvoja umjetnost dublja. Zato ću uvijek prije svega ulagati u svoju čovječnost, koja se, ako se zvizdice poslože, prenosi i na glazbu.
Što si bolji čovjek, to je i tvoja umjetnost dublja – zato ću uvijek prije svega ulagati u svoju čovječnost, koja se, ako se zvizdice poslože, prenosi i na glazbu
Što je ono čime se hraniš: glazbeno, umjetnički, ali u svakom smislu dojma, inspiracije ili osnaživanja ideja?
Dok sam predavala u Baselu, bilo mi je iznimno inspirativno pripremati predavanja i raditi sa studentima koji su neopisivo talentirani i pametni. Žudim za takvim tjednim interakcijama koje te ispune novom energijom, novim sadržajem i svježim perspektivama, gdje odjednom preispituješ ustaljene stavove.
U intenzivnim fazama skladanja za to, nažalost, nemam ni vremena ni kapaciteta pa je najvažniji trenutak upravo isključivanja iz konstantnog rada i dopuštanja sebi malog dnevnog odmora. Srećom, u Leipzigu postoji mnogo jezera i šuma pa mogu trčati iz studija direktno u prirodu. To je jedino što me doista umiri i vrati u ravnotežu.
Foto: Mateja Vrčković
