Ahilejeva pjesma uz Zagrebačku filharmoniju
Ozren K. Glaser: „Za ovo je bio potreban netko na drugom kraju stola tko razumije ideju, dijeli entuzijazam i ima hrabrost“
Ozren K. Glaser (1984.), osim što je otkrio fontanu vječne mladosti, hrvatski je skladatelj koji iza sebe ima oko 400 skladbi za razne sastave, od kojih većinu tvori glazba za film i kazalište, a aktivan je i u pisanju i zvučnom inženjeringu. Njegovu glazbu slušali ste u filmovima poput Žena kojoj sam čitao i Godzilla Minus One, a uz skladateljski rad filmsku glazbu promiče i putem Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (International Sound and Film Music Festival), čiji je utemeljitelj i umjetnički ravnatelj.
Povod za ovaj razgovor bio je nadolazeći koncert 10. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na kojem će Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić pod palicom Alana Bjelinskog izvoditi njegovu glazbu inspiriranu romanom Ahilejeva pjesma spisateljice Madeline Miller. Taj ,,soundtrack za film koji nije snimljen“ već možete čuti na streaming servisima, a u ovom intervjuu Ozren nam je otkrio kako je ta glazba nastala i kako je došlo do toga da ju dvjestotinjak izvođača sljedećeg tjedna izvodi na koncertu, ali i progovorio o svojim počecima, o tome što misli o stanju filmske glazbe u Hrvatskoj i još koječemu…
Ozren K. Glaser / Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Možeš li nam predstaviti album, kad i kako je nastao?
To je ustvari krenulo kao klica jedne ideje kad sam čitao roman Ahilejeva pjesma spisateljice Madeline Miller. S obzirom na to da je roman pisan vrlo lijepim i vještim jezikom, ustvari sam proživljavao cijeli film u glavi dok sam ga čitao. Uz taj ,,film“ sam onda dobivao svakako glazbene ideje i malo po malo sam krenuo te ideje prebacivati na klavir. U cijelom tom procesu shvatio sam kako tu ima dosta glazbenog materijala i kako bi se s time moglo nešto napraviti.
Kako je došlo do toga da jedan ovakav projekt, koji na prvi pogled zapravo spada u određenu nišu, dobije svoj cjelovečernji orkestralni koncert?
Koncert u principu nije bila početna ideja, nego je to trebao biti tako nekakav samostalni soundtrack, ali što sam dulje razmišljao, to sam više shvaćao da bi ovakav projekt teško naišao na neki veći uspjeh. Onda sam počeo razmišljati o alternativama te sam došao na ideju koncerta. Međutim, da bi se koncert ostvario, u ovom je slučaju potreban simfonijski orkestar te nije dovoljan nekakav minimalni ansambl u stilu Sigura Rosa ili nečeg sličnog.
Tek je u razgovoru sa Zagrebačkom filharmonijom to dobilo pravi oblik. Razgovarao sam s ravnateljem Zagrebačke filharmonije Filipom Fakom i nakon što sam mu kratko predstavio tu ideju, on je – ne znam kako da ovo kažem bez da zvučim tašto – bio oduševljen. Posebno mu se svidio koncept glazbe za film koji nije snimljen, koji ne postoji, pogotovo jer se radi o konceptu koji je zapravo unikatan u svijetu te smo se praktički već nakon nekoliko minuta razgovora dogovorili da u to idemo zajedno, kao partneri. Od tog je razgovora prošlo godinu i nešto sitno dana, a – iskreno – meni još uvijek nije sasvim sjelo da je to nešto što će se dogoditi. Mislim da će mi to vjerojatno biti jasno tek na večer koncerta. Još uvijek mi djeluje kao neko sanjarenje.
Ustvari, pravi odgovor na tvoje pitanje je da je za ovakvo nešto potreban netko na drugom kraju stola tko razumije tvoju ideju, dijeli tvoj entuzijazam i ima hrabrost da ju s tobom provede u djelo. Umjesto Filipa tu se mogao naći netko tko je jednako dobar u svome poslu, ali kome se možda ne čini da bi ovakav projekt bio dovoljno profitabilan, da nije dovoljno umjetnički razrađen ili nešto treće, tako da sam stvarno zahvalan Filipu i Filharmoniji.
Kako se Song of Achilles razlikuje od tvojih dosadašnjih radova, bilo po formi, sadržaju ili pristupu?
Razlikuje se po tome što mi je Song of Achilles omogućio da se razbacam, doslovno. Mislim da se slično osjećao Howard Shore kad je dobio na stol Gospodara prstenova pa se isto tako mogao razbacati i što se tiče ideja, orkestracije i svih raskoši orkestra i zbora. Njega spominjem jer je u to doba on ustvari bio iznenađujuće ime kad se obznanilo da će on skladati glazbu za Gospodara prstenova.
U to je vrijeme on iza sebe imao sjajne soundtrackove, primjerice za filmove Davida Cronenberga ili za Kad jaganjci utihnu, ali to nisu bila neka velika djela poput onoga što je napravio za Gospodara prstenova. To su sve bili manji, mračniji scoreovi. Kod mene je bila slična situacija jer sam dosad, bilo za filmove ili kazališne predstave, na raspolaganju imao manje ansamble. To mi je zapravo i bliže, svakako od ovoga što sam radio za Ahilejevu pjesmu, jer se jako volim izražavati kroz klavir, uz možda neke gudače i sl.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
S druge strane, upravo je ,,velika filmska glazba“ bila ta koja je mene inicijalno inspirirala da se počnem baviti ovom vrstom glazbe. To su još prije sto godina bili scoreovi za Titanik, Gospodara prstenova, kao što sam prije spomenuo, i Gladijatora. Glazba iz tih filmova je meni bila toliko veličanstvena da sam se i ja htio time baviti. Naravno, dosad nisam imao priliku raditi u tako velikim razmjerima pa sam onda odlučio sam sebi na neki način proizvesti tu priliku, da se mogu služiti svim dostupnim sredstvima kako bih tu glazbu iz glave pretočio u nešto frekvencijski opipljivo.
Dosad nisam imao priliku raditi u tako velikim razmjerima pa sam onda odlučio sam sebi na neki način proizvesti tu priliku
Da se vratim na pitanje, ovo što sam za ovu priliku napravio razlikuje se svakako po tome što je kompleksnije od bilo čega što sam prije radio. Naravno, to ne znači da su moji prošli radovi bili jednostavni, jer činjenica da je slog jednostavan ne znači nužno da i glazba mora biti takva. Ponavljam, jako se volim izražavati na klaviru, kroz nekoliko nota ili neke jednostavne harmonije i mislim da se ponekad tim putem može više reći.
Što me nije spriječilo da skladam nešto za što će biti potrebno dvjesto ljudi na pozornici.
Kako pristupaš početku skladanja neke glazbe za film? Imaš li odmah neku cjelokupnu zvučnu sliku u glavi ili je proces nešto fragmentarniji?
Svaki je projekt različit. Ono što ja najviše volim je biti uključen od početka. Ako se radi o filmu, to znači da volim biti tu od trenutka kad se on počne snimati, a ako je u pitanju predstava, onda volim prisustvovati i čitaćim probama, da što više upijem atmosferu i upoznam sve ljude koji rade na projektu te osjetim njihovu energiju. U takvim slučajevima već kod upoznavanja počnem graditi zvukovnu arhitekturu tog projekta i vrlo brzo dođem do ideja koje se mogu prezentirati. To nije uvijek tako; nekad se dogodi da mi se netko javi tek kad je film u postprodukciji pa onda ja budem zadnji dio te slagalice. To mi je, da budem iskreno, isto OK, jer nosi sa sobom drugu vrstu izazova, budući da uvjetuje brzi rad s moje strane.
Prednost ovog prvog pristupa je da, kad si na početku uključen u projekt, u startu možeš imati jednu ideju za glazbu, ali s vremenom tu ideju možeš mijenjati sto puta tijekom razvoja. Svakako ne bih rekao da mi je jedna vrsta pristupa draža od druge, nego i jedno i drugo jednostavno zahtijeva određenu vrstu prilagodbe s moje strane.
Najviše volim biti uključen u projekt od početka, da što više upijem atmosferu i upoznam sve ljude koji rade na projektu te osjetim njihovu energiju
Jedna mala digresija: kad je 2005. Peter Jackson snimao svog King Konga, njegov prvi odabir za glazbu bio je Howard Shore zato što su s Gospodarom prstenova doživjeli ogromni uspjeh, tako da njegov angažman ustvari nije bio uopće upitan.
Međutim, dogodilo se to da je Howard Shore naposljetku dobio otkaz zato što se Jacksonu nije svidjelo to što je on napravio te se nikako nisu uspjeli dogovoriti kako će film zvučati. To se dogodilo mjesec i pol prije premijere, a budući da je Shore za taj film doslovno napisao sate i sate glazbe (jer film traje skoro četiri sata), morali su na brzinu angažirati nekoga tko može isto toliko glazbe napisati u tako kratkom roku. Našli su Jamesa Newtona Howarda i on je nasreću u tome uspio, ne znam ni sam kako, ali to je ono čemu ti pričam, jer je on došao tako, na gotov čin, i u mjesec i pol dana skladao skoro četiri sata stvarno odlične glazbe.
U svakom slučaju, skladatelj stvarno mora biti spreman na sve, jer u većini slučajeva stvarno nemaš nekog velikog izbora u tome kako ćeš pristupiti projektu.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Smatraju li se orkestracija i aranžiranje nekim arhaičnim vještinama koje su zapravo nepotrebne za skladanje glazbe za film ili seriju? Kako gledaš na outsourcing tog dijela posla?
I ja sam outsourceao taj dio posla, s obzirom na to da nisam akademski skladatelj i samim time nisam baš jako vičan pisanju nota. Trebala mi je osoba koja duboko poznaje jezik filmske glazbe i koja može po sluhu raspisati note, s obzirom da sam ja to već bio snimio, ali bez notnog teksta. To je bio stvarno ogroman zadatak u kojemu mi je izuzetno pomogao grčki orkestrator Nikiforos Chrysoloras, koji je inače česti suradnik skladatelja Jamesa Hornera, tako da se tu radilo doslovno o projektu unutar projekta.
Međutim, to jako ovisi o projektu. Recimo, imaš film Birdman za koji je Antonio Sanchéz skladao glazbu isključivo na bubnjevima i tu ti ne treba orkestrator. Imamo cijelu jednu generaciju mlađih skladatelja, pod mlađim mislim do 45 godina, koja više i ne koristi orkestar, ne nužno svojom voljom nego zbog toga što orkestar jednostavno nije u budžetu. Orkestralna glazba je skupa, treba unajmiti orkestar, dirigenta, studio i sl., tako da se to najčešće ne čini isplativim, pogotovo ako se to može računalno napraviti ili ako se može umjesto cijelog orkestra unajmiti gudački kvartet. U toj štednji orkestratori odumiru. Ja bih rekao da je to izuzetna šteta jer su neke od najvećih partitura upravo pisane za goleme orkestre i na kojima je radila hrpa orkestratora.
Orkestralna glazba je skupa, tako da se to najčešće ne čini isplativim, pogotovo ako se to može računalno napraviti – u toj štednji orkestratori odumiru
Generalno je, ako bismo univerzalno gledali, došlo do velike promjene u stilu glazbe kakva se piše za filmove. Sedamdesetih je orkestralna glazba isto bila zamrla skroz zbog dolaska elektronike, ali onda su se pojavili John Williams, Alan Menken i drugi. U današnje vrijeme možemo slobodno reći da su kapitalizam i tehnološki napredak učinili svoje i čovjek se stvarno zapita zašto bi se sad tu mučio s orkestrom kad se nešto stvarno odlično može napraviti s klavijaturom i programom za glazbenu produkciju.
Shvaćam da odgovaram na ovo pitanje s velikom dozom romantike jer sam se, kao što sam i rekao, u konačnici i zaljubio u tu orkestralnu glazbu tako da stvarno cijenim poslove orkestratora i aranžera, ali mislim da to, nažalost, neće imati dugi vijek, pogotovo kad uzmemo u obzir i brzinu kojom se razvija umjetna inteligencija. Da budem iskren, još se nisam usudio ući u taj svijet i zastrašuje me ta pomisao, ali volio bih da umjetna inteligencija evoluira do te mjere da mi može pomoći u raspisivanju nota, primjerice.
Kad smo kod toga, što misliš o velikim radionicama glazbe za film i TV i može li u takvom nekakvom okruženju uopće postojati nešto kao što je autorski pečat?
Tu ponajviše možemo govoriti o Hansu Zimmeru. On je, naravno, fenomenalan skladatelj, ali i biznismen koji je pokrenuo dvije vrlo jake tvrtke, Remote Control i Bleeding Fingers. Iz Remote Control su se istaknuli Lorne Balfe, Harry Gregson-Williams i drugi, a to su danas izuzetno etablirani i dobri autori. S druge strane, Bleeding Fingers je, kao što i ime kaže, tvornica glazbe koja funkcionira poput neke kineske tvornice gdje djeca dvanaest sati dnevno. Mladi skladatelji tu rade glazbu za filmove, serije i dokumentarce s potpisom Hansa Zimmera. Uvjet da postaneš skladatelj u Bleeding Fingers je, naravno, da budeš odličan, brz i vješt, ali i da zvučiš kao Hans Zimmer. Da ja, recimo, tamo dospijem i napišem glazbu za nešto, pisalo bi: Music by Hans Zimmer.
Ukratko, mislim da je vrlo teško imati autorski pečat u filmskoj industriji, a naročito u takvom nekom okruženju, jer to uvjetuje stalnu borbu s tom industrijom. Ja mogu imati određenu ideju s jasnim autorskim pečatom, ali uvijek mi producent ili redatelj može reći da bi radije da ta glazba zvuči poput one Hansa Zimmera za Man of Steel ili slično. Tu ne mora nužno biti stvar u tome da redatelj – koji može biti iznimno talentiran u svom poslu – ne razumije to nešto što sam ja napravio, nego jednostavno kao autor ne vjeruje tom drugom autoru.
Mislim da je vrlo teško imati autorski pečat u filmskoj industriji, a naročito u takvom nekom okruženju, jer to uvjetuje stalnu borbu s tom industrijom
Tarantino je jednom odlično rekao da on kao redatelj ne mora biti odličan kamerman, montažer ili skladatelj, jer u ekipi ima odlične ljude kojima može vjerovati. Da je Spielberg poslušao svoju inicijalnu reakciju kad je čuo što je John Williams zamislio za score za Ralje, mi vjerojatno ne bismo nikad čuli to remek-djelo. Što više pričam o tome, to se sve više ljutim, jer ima puno takvih slučaju gdje se ne vjeruje suradnicima.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Kakav je uopće tvoj pogled na suvremenu filmsku glazbu: vani, ali i u Hrvatskoj? Vidiš li neke određene trendove?
U Hrvatskom kontekstu moj je pogled katastrofalan, zato što nemamo puno filmskih kompozitora. Dalibor Grubačević je možda najistaknutiji i najbolji filmski kompozitor u Hrvatskoj, ali on trenutačno ne radi koliko bi mogao i koliko zaslužuje jer se kod nas ne snimaju filmovi koji zahtijevaju takvu glazbu. Ja isto ne mogu raditi glazbu kao što je Ahilejeva pjesma zato što nema takvih filmova. Kod nas su to uglavnom mračne socijalne drame ili neki ratni filmovi koji najčešće ili nemaju uopće glazbu ili je to nešto minimalno. Biti filmski kompozitor u Hrvatskoj i regiji je nemoguće jer jednostavno moraš imati drugi posao da bi preživio.
Stvar je u tome da vrlo mali broj redatelja i producenata istinski razumije filmsku glazbu kao takvu i što ona može napraviti kako bi se što efikasnije ispričala priča pa onda kompozitor najčešće dobije uputu da ta glazba koju napravi za film bude skroz minimalna. U tom kontekstu i tišina onda prestaje biti sredstvo pričanja priče, te postaje strah od glazbe. Tišina je, naravno, izrazito moćan element u filmskoj glazbi i u nekim filmova stvarno može biti dijelom zvučne arhitekture. Spomenut ću No Country for Old Men braće Coen gdje je tišina 99% filma, ona je namjerna i ona je ta koja priča priču. U hrvatskim filmovima ta tišina često ne priča priču nego je tu, kao što sam rekao, kao strah od glazbe.
Naravno, uvijek zadnja ostaje nada i možda dođu neke nove generacije u filmsku industriju u Hrvatskoj koje će više poznavati filmsku glazbu i što ona može, ali nisam pretjerano optimističan. Točka.
Što misliš o tome koliko zapravo skladatelji glazbe za film i TV dobivaju prilika za umrežavanje i suradnju?
To su u prvom redu festivali. Festivala filmske glazbe ima malo, jedan od njih je i ovaj moj, drugi su još u Ghentu u Belgiji i u Krakowu u Poljskoj. Postoje još i Tenerifi, ali oni su malo out of reach. Tu su uvijek drugi filmski festivali, naravno, jer meni kao kompozitoru za umrežavanje ne treba drugi kompozitor nego redatelj, producent, investitor ili vlasnik studija. To je logistika: da bi otišao na takav neki festival, treba vremena, novca, trebaš već biti umrežen da bi uopće došao na neku premijeru ili crveni tepih.
Meni kao kompozitoru za umrežavanje ne treba drugi kompozitor nego redatelj, producent, investitor ili vlasnik studija
Danas je to možda lakše jer imaš društvene mreže pa se onda možeš javiti nekom na Instagram ili nešto, uz uvjet da ti taj netko uopće odgovori. Međutim, što je taj proces postao jednostavnijim, to je zapravo sve zahtjevnije jer dolazi do zasićenja. Danas se ustvari svatko može nazvati kompozitorom, pogotovo uz pomoć umjetne inteligencije.
Doduše, Christopher Nolan nema ni mobitel, ali da on ima Instagram, njemu bi se sto tisuća aspiranata moglo javiti privatnom porukom, no to ne znači da su se umrežili s njime. Za to ti treba i ogromna sreća, da ćeš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bez snalažljivosti zapravo nema ničega, nikakva tehnologija ni talent ti tu ne mogu pomoći. To ti je ono – da bi imao sreće, moraš prvo ispuniti taj listić.
Budući da si i sam osnivač festivala koji u fokusu ima filmsku glazbu, misliš li da se u Hrvatskoj radi dovoljno na povećanju vidljivosti skladatelja koji djeluju u toj niši?
Nas ti je jako malo. Realno, nitko od nas, uključujući i mene, se ne može ekskluzivno nazvati skladateljem filmske glazbe. Ja radim glazbu za jedan ili dva filma godišnje, a od toga ne možeš preživjeti. Tu se radi o puno dubljim problemima, jer moraju postojati ljudi koji su spremni na dijalog. Recimo, u HDS-u se otvorila neka vrsta sekcije za primijenjenu glazbu i to je super, ali to je svejedno dijalog unutar tog našeg polja, a to onda najčešće ne dođe do redatelja ili producenata ili publike koja je krajnji konzument toga što radimo, a da ne govorim o financijama…
To je nešto na čemu bi se trebalo raditi sustavno i to je nešto što mi radimo na festivalu, tako da kao goste dovodimo kompozitore, dizajnere zvuka, redatelje i producente. Jer ako redatelji shvate što mi tu radimo i kako razmišljamo, onda će i publika nekako lakše uvidjeti važnost svega toga. Tu govorimo o 150-200 ljudi koji pohode taj festival, ali i takvi mali koraci su dobri.
Imaš li neki dream projekt ili suradnju na kojem bi volio raditi?
Oduvijek mi je želja režirati neki film. Umišljam si da bih to mogao napraviti dobro. Što se tiče glazbe, volio bih doći do projekta gdje bi mi redatelj dao odriješene ruke, ali to bi morao biti film gdje se to može. Da opet uzmem kao primjer Hansa Zimmera, on je za Interstellar porušio sve vlastite granice, jer se radilo o svemirskom epu koji nije bio nimalo grandiozan, već je soundtrack skladao na klaviru, orguljama i nešto malo udaraljki. Ali opet, to mora biti film koji trpi takvo nešto, a tu mora biti i – kao što sam na početku spomenuo – osoba s druge strane stola koja je spremna riskirati i dati ti povjerenje za takvo nešto.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Kako je tvoj rad na ovom području djelovao na tvoje iskustvo gledanja filmova? Kad si u tom poslu, je li moguće gledati filmove kao nekakav „obični“ gledatelj?
Ne bih rekao da je kod mene došlo do neke profesionalne deformacije ili takvog nečeg. Gledam film tako da upijam apsolutno sve njegove slojeve. Ne mora to biti neka duboka analiza, ali trudim se doživjeti sve istovremeno. Nekad stvarno volim pogledati neku „glupu“ komediju, nekad to bude baš hiperteška drama (koje inače najviše volim), a nekad je to spektakl poput Avatara. Sve troje gledam istim očima kao kad sam bio šestogodišnjak, uz malo više iskustva, ali sam uvijek jako uzbuđen kad idem u kino i meni ništa ne može zamijeniti taj osjećaj, kad se svjetla ugase i kad film krene. To je za mene i dalje jedno od najvećih uzbuđenja.
Kruna (The Crown) je imala momenata u kojima sam primijetio odskakanja od tog nekog standarda u kontekstu orkestracija ili načina na koje su te teme provučene kroz seriju. Što sam više to primjećivao, to sam više bio zaintrigiran.
Imaš li neke filmske preporuke, za gledanje ili za slušanje?
TV mi u zadnjih nekoliko godina ima više soundtrackova kojima sam bio ugodno iznenađen. The White Lotus me, recimo, zaintrigirao korištenjem ljudskog vokala na način koji nisam prije čuo, poput začina koji nisam prije osjetio. Zatim Succession, tu je glazba bila fantastična, u seriji Severance također. Prva serija koja me baš glazbeno jako zaintrigirala bila je Dosjei X, to sam kao klinac počeo gledati i taj zvuk je dan danas ikoničan.
Što se tiče filmova, Dina mi je bila super glazbeno. Onda, iako mi je film bio tako-tako, glazba za Challengers mi je bila jako dobra. Kad prolistam filmove koje sam gledao u zadnjih godinu dana, možda ne zbog soundtracka, ali Perfect Days. To je u svojoj jednostavnosti jedan tako velik film. The Holdovers isto, baš me podsjetio na djetinjstvo i filmove koji su se tad radili.
Bi li dao neki savjet nekome tko se želi okušati u ovakvoj vrsti glazbe?
Ja bih volio da oni meni daju neki savjet.
I za kraj, koji ti je skincare routine?
Boravak u prirodi i činjenica da nemam djecu.
View this post on Instagram
